O trajanju

Jedina loša i negativna mjerna jedinica neuspješnosti ljudskog života zove se trajanje. Svaki ljudski život u odnosu na trajanje osuđen je na neuspjeh. Ne trajemo koliko bismo voljeli i željeli, nego koliko je određeno. Neuspješnost da trajemo onoliko koliko bismo željeli životne uspjehe i trajanje života na kraju svede na nulu. Svede na onu vrstu neuspjeha kojim se označava nešto što kao da nikada nije ni postojalo. Neuspjeh kao da nikada nismo postojali nije obični neuspjeh kao kad nešto u životu propustite. Ostati sam u životu bez igdje ikoga još uvijek nije takav neuspjeh kao što je neuspjeh kao da nikada niste postojali jer vas se nitko više ne sjeća i za vaše se postojanje ne zna. Ne moći u životu pronaći trajno mjesto stanovanja, biti putujući nomad nije neuspjeh u odnosu na neuspjeh u kojem se na spominjanje vašeg imena zbunjeno odmahuje glavom jer nitko nikada nije čuo za vas.

Najteži neuspjeh je završiti tako da vas nema više ni u čijem sjećanju i pamćenju. Jer mi ponaviše želimo trajati onoliko koliko bismo voljeli, a ne onoliko koliko nam je vrijeme predvidjelo da trajemo. Iza sebe ostavljamo djecu, unučad i praunačad jer želimo trajati. Svoditi našu čežnju za trajanjem na puko biološko razmnožavanje i prenošenje gena promašuje razumijevanje naše duboke želje da trajemo i onkraj fizičkog jer kad nas više nema, oni koje smo ostavili u svijetu kao svoje oni su za nas mi i u njima mi trajemo. Iza sebe ostavljamo sve ono čime druge želimo podsjetiti kako želimo trajati i kad nas ne bude u fizičkom svijetu. Spomenici, statue, književnost, poezija, arhitektura sve se to slijeva u jednu veliku rijeku naših čežnji za trajanjem. Želimo trajati, ali ne na način da zaboravljamo tko smo, da zaboravljamo odakle smo, da zaboravljamo iskustva ljubavi, dobrote, radosti, boli. Želimo trajati tako da u sebi nosimo sva ona iskustva koja su izgradila jedinstveno ljudsko biće koje zovemo ti, odnosno ja. Želimo trajati s punom svijesti o našim snovima, našim uspjesima, našim željama, našim nadama. Želimo trajati s punom svijesti o svim mirisima jeseni koje smo doživjeli, o svim dodirima koje smo razmijenili, o svim okusima koje smo probali. Želimo trajati onako kako sebe sada i danas vidimo i doživljavamo. Želimo trajati svjesni ljudi koje smo susreli, svjesni putovanja koja smo prošli, puteva kojima smo hodili i gradova koje smo posjetili. Želimo trajati ne izgubivši nijedan dijelić bilo kojeg dragocjenog iskustva koje nas je izgradilo u osobu koja sam sada i koja sam danas.

Naš život je uvijek neuspjeh jer ne traje, nego završava jednog konkretnog dana u nekom konkretnom mjestu i kao konkretni ja i ti prestajemo postojati. I tu ne možemo učiniti previše. Produžujemo trajanje žvotu i svojski se trudimo da trajanje bude što duže. Trajanje je ipak neumoljivo i na beskonačnoj traci vremena naše trajanje već je izmjereno mjesecima, danima, godinama. Možda bismo voljeli kad bismo mogli trajati poput beskonačne trake vremena bez početka i bez kraja prikupljajući beskonačan broj dobrih, radosnih i smislenih životnih trenutaka i susreta. Najdalje što dolazimo u produženju vlastitog trajanja jesu naši potomci koji na beskonačnoj traci vremena počinju trajati zajedno s nama i onda nastave trajati malčice duže od nas. Ali i naši potomci imaju nažalost izmjereno trajanje, svoj početak i svoj kraj. Trajanje nije isto kao i živjeti život sa sviješću da se rađamo i umiremo i da se tu ne može ništa ni učiniti ni promijeniti. Trajanje je čežnja da možemo biti i postojati onkraj vremena i smrti, izvan svakog početka i svršetka. Čežnja za trajanjem odbljesak je vječnosti u nama samima jer mi ne želimo trajati ponovo i ponovo uvijek imajući početak i kraj. Mi ne želimo trajati na mjeru i svaki put prolaziti radost zbog početka i strah zbog kraja čak i onda ako bi to trajanje bio vječni krug rođenja i radosti i umiranja i žalosti. Mi ne želimo trajati na beskonačnoj traci vremena pa čak i onda kad bi bilo moguće beskonačno ponavljati nove godine života, rađanja i umiranja. Želimo trajati izvan vremena i njegovih beskonačnih ciklusa i želimo trajati s punom sviješću o sebi i svemu što nas je pretvorilo u konkretnu osobu koja smo sada, odnosno danas.

Trajati bez radosti koju osjećamo danas nije trajanje, trajati bez osjećaja da nas je netko nasmijao nije trajanje, trajati bez sjećanja na nečiji osmijeh, ljubav, dobrotu, plemenitost nije trajanje. Želimo trajati, ali tako da sve ono što jesmo danas ide zajedno s nama i s nama trajno ostaje. Trajanje u kojem vječno osjećamo radost jer nas je netko nasmijao ili smo mi nekoga usrećili, trajanje  u kojem vječno prebiremo svoja sjećanja na drage ljude, trajanje u kojem vječno vodimo zanimljive razgovore, trajanje u kojem smo vječno zaljubljeni, trajanje u kojem vječno osjećamo poznate i ugodne mirise i okuse svjesni da postojimo i oni zajedno s nama je trajanje koje želimo. Vječnost bez sjećanja, pamćenja i samosvijesti o samom sebi i svemu onome što me opisuje kao konkretnog ja odnosno konkretnog ti nije ništa manje strašna od pomisli da poslije fizičkog trajanja nema ništa. Vječnost bez moje svijesti o meni samom, vječnost bez mogućnosti da imam pamćenja i sjećanja na sve i svakoga, vječnost koja bi me učinila vječnom biljkom koja vegetira bila bi strašnija i od fizičkog nestanka konkretnog mene.

Kada ogrebemo s površine naše duše sve one slojeve koji nam smetaju da iskusimo čežnju za trajanjem tada shvaćamo da čeznuti za trajanjem nije ništa drugo nego čežnja za vječnošću u kojoj konkretan ja i ti postojimo oslobođeni trake vremena koja je zabilježila dan našeg rođenja i već je zabilježila dan našeg fizičkog kraja. Čežnja za trajanjem je želja da se oslobodimo straha dok gledamo kako se traka vremena koja prolazi polako približava i nama i prijeti nam prvo desetljećima, pa godinama, pa mjesecima dok nam ne pođe prijetiti tjednima, danima, satima, minutama i na kraju sekundama. Čežnja za trajanjem je i želja da izbjegnemo prijetnju vremena i strah od vremena, želja da nas se konačno prestane mjeriti na bilo koji način. Trajanjem želimo doći u položaj da promatramo vrijeme sa sigurne udaljenosti svjesni da nas vrijeme više ne može izmjeriti i sustići i da traka vremena više ne izgleda tako prijeteće, nego liči na ugodnu vožnju vlakom od prve do zadnje stanice i da odbrojavanje koje čujemo više ne može utjecati na nas jer smo u fizičkom smislu prestali trajati kao ograničeno biće s početkom i završetkom.

Čežnja za trajanjem duboko je zapretana u našu nutrinu i nije uvijek lako doći do nje. Ali je možemo naslutiti kao čežnju i kao trajanje koje ne prestaje u onim trenutcima našeg fizičkog trajanja za koje želimo ili barem zamišljamo da traju vječno. Naše fizičko trajanje često je protkano opasnostima, strahovima, stradanjima, gubitcima, ratovima, patnjama i umiranjima i ponekad uslijed pritiska fizičkog trajanja, ne možemo ili ne želimo povjerovati da u nama postoji čežnja za trajanjem koja nadilazi naše fizičko tijelo i unaprijed određeni broj godina. Međutim, zna se dogoditi da u nestalnostima i teškoćama našeg fizičkog trajanja primjetimo odbljeske vječnosti u onim događajima za koje pomislimo kako bi bilo lijepo da traju vječno i da taj trenutak vječno traje i mi zajedno s njim. Ti rijetki i dragocjeni trenutci u kojima pomišljamo kako bi ovaj zagrljaj trebao trajati vječno, ova radost bi trebala trajati vječno, ovaj osmijeh bi trebao trajati vječno, ova ljubav bi trebala trajati vječno su trenutci čežnje za trajanjem kada čežnja duboko usađena u nas izroni na površinu našeg lica i očiju i kada na jedan gotovo neprimjetan trenutak osjetimo da bismo željeti takvo trajanje, da bismo željeli takvu vječnost ako je ima i ako postoji.

Mi želimo trajati i naša čežnja za trajanjem sasvim je drugačije naravi od želje da budemo zdravi, uspješni i lijepi. I čežnja za trajanjem kao da maglovito i neznatno otkriva da ju je u nas usadio netko tko već oduvijek vječno traje, netko tko je ispunio čežnju za trajanjem i želi je podijeliti s nama tako što nam želi darovati ispunjenje svih naših čežnji u kojima ćemo vječno trajati svjesni da sam to konkretan ja i konkretan ti i da se savršeno sjećam i pamtim svih ljubavi, radosti, osmijeha, smijeha koje sam prikupio kroz svoje kratkotrajno fizičko trajanje na traci vremena koja je zabilježila moje trajanje s dvije gotovo nevidljive točke na početku mog života i na kraju mog života.

Jer za traku vremena ja sam samo dvije sitne točke. Jedna na početku i jedna na kraju koje su obilježene sekundama, minutama, mjesecima i godinama. Ali za nekoga tko mi želi ispuniti čežnju za trajanjem i tko mi želi darovati trajanje izvan vremena, moje postojanje zabilježeno je kao najvažniji događaj u postojanju i povijesti fizičkog svemira i zabilježeno je kao čežnja jednog svijesnog bića da traje i onda kada prestane postojati kao dvije sićušne točkice na nepreglednoj traci vremena.

U Sarajevu, 23. 6. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: rawpixel

Leave a Reply