ZAČIN ŽIVOTA

Samo jedan običan rad. Četvrtak. Radni dan. Obveze sve ispunila kako sam i planirala, ali ipak na kraju radnog dana nikakav osjećaj. Ni toplo ni hladno. Samo još jedan dan. Još jedno završeno radno vrijeme. Tijekom dana pao je dogovor za kavu s najboljim prijateljem. Uobičajena satnica, isto mjesto. Pozdrav s dragom osobom i mehanički odlazak do poznatog odredišta. Naše omiljeno mjesto za kavu.

Mjesto koje omogućava iskren razgovor i razmjenu ideja, ali i dijeljenje životnih mudrosti. Nekako ni malo iznenađujuća priča, ali iznova svaki put jednako draga. I riječ po riječ, razgovor nas odvede do kuhanja. Tema posta kuhanje, a glavna konstatacija je bila da nema dobrog jela bez debelog kuhara. I mahinalno se s tom izjavom složih, ali jedna rečenica me duboku dirnu. Ne razmišljah previše o njoj, ali nekako prostrujala je mojih tijelom, mislima, cjelokupnim bićem. Nema dobrog jela bez ljubavi. Sve što se kuha treba se kuhati s ljubavlju i tek će onda jelo valjati. Sve što se radi bez ljubavi nekako nije to to, nastavila se priča dalje. Bez polemika složila sam se s tim, jer onako općim znanjem smatram da bez ljubavi ništa nije kako treba. Razgovor se nastavio, ali ja sam bila na nekom svom nebu. Susret polako privodimo kraju i svatko odlazi do toaleta, naredu, kao i obično. Ovaj put ja prva odoh u toalet i eno… Idealna situacija za nerviranje. Puče štrampla po sred noge, ni manje ni više, baš na dijelu koljena koje sijeva ispod suknje. Malo zgrmih u sebi i iziđem iz toaleta, jer što ću sada. Ostaje mi pronađi prvi dm, a zatim i toalet da kako treba dođem kući. Uredna, kako sam i izišla jutros iz kuće. Nakon rastanka odlučim se za duž Titove, skrivajući sitnim korakom poredanu štramplu. Naredni tržni centar, ulijetanje u njega i potraga za dm-om. Međutim, u mislima je bilo Moram platiti račun za televiziju i internet. I bez imalo dileme produžim do blagajne. Vadim račun i novac. Sve uredno privodim kraju kad eno ga opet. Idealna situacija za novo nerviranje. Neke administrativne začkoljice današnjeg vremena. Izgubih 15 minuta bez ikakve veze dogovarajući prigovor i reklamaciju za zadnji obračun. Ali nekako čudan osjećaj je kolao mojim venama. Bez imalo uzbuđenja i napetosti riješih i to i krenuh dalje glavnom ulicom. Zrak je tako bio mio, nekako odisao je svježinom kao proljetno sušenje rublja na toplom povjetarcu. A zrak oko mene, nekako je bio čist kao suza. Hodajući tako mirnim korakom pitala sam se jesam li očistila naočale, pa se sve tako kristalno jasno i čisto. Sve blješti. Svjetla na sve strane. U tom zanosu, opijena mirisom svježine i bistrinom oka mahinalno izvadih slušalice  iz torbe. Prebacih torbu u siguran položaj (poštarski položaj) stavih slušalice i začuh prve note Dolly Bell i ne pitajući se hoću li to šetajući do doma. I tada… Ne znam ni kako, ni kada dođoh do narednog tržnog centra. Na tren zastadoh u razmišljanju hoću li svoju šetnju nastaviti uobičajenim putom kroz šetalište ili ću po prvi put nastaviti glavnom ulicom do kuće. Kad pomislih na šetalište, uhvati me neka sjeta i čudan osjećaj i nastavih putom svjetla. To blještavilo rasvjete, reklama, automobila me je opijalo. Ne znam zašto, uopće mi nije bilo hladno. I provjeravajući koliko je stupnjeva, vidjeh da je 8 i začuh taktove Voljela me nije ni jedna. Nasmiješim se i moji prsti u čizmicama lagano zaplesaše prolazeći pokraj zgrade u kojoj sam provela pet dugih godina. Pet godina učenja i rada. Ali ta misao tako klizeći prođe mojom glavom i nesta poput dječjih saonica. Uz sav pokušaj da čujem samo taktove odabrane glazbe, iza mene je dolazio snažan zvuk iskrenom smijeha. Skupina mladića i djevojaka su nemareći prošli pokraj mene, ali svojim smijehom su nadglasali i svaku misao u mojoj glavi, kamo li glazbu u ušima. Hodajući laganim korakom bistra pogleda spazih kako dijete snažno zagrli oca, a on gotovo klečeći pred njim iskreno se nasmija. Oči mu zacakliše, a mene od tog osjećaja obuhvati sva milina ovoga svijeta. Naprosto krasan osjećaj to i vidjeti, kamo li doživjeti. Uz zvuk Nepopravljive sretoh drago lice koje mi klimnu glavom, osmjehnu se i iskreno pozdravi. Ozdravila sam s baš velikom dozom sreće. Gledajući dalje svjetla velegrada, spazih svoga školskog druga, koji me nije primijetio. Drago mi je i da nije, ne što se nisam morala pozdraviti, već što sam ponovno vidjela koliko umije smotan i smušen biti, ali na tako drag način što me uvijek činilo sretnom. Pomislila sam samo da se nikada promijeniti neće. Smotan i smušen, ali uvijek tako drag i jednostavno drug za pamćenje. Korak mi je bivao sve lakši i mekši kada iza velike svjetleće reklame ugledah i to malo stvorenje na nebu. Mjesec, bistar, sjajan, a tako mali. U obliku kifle dičio se nebom. Uzdizao sebe u visine i svojom pojavom izmamio mi osmijeh na lice. Osmijeh, koji je mjesec izazvao, je izmamio i osmijeh mladiću koji mi je išao u susret. Gledajući me milo, osmjehnuo se, a meni ne bi krivo. U tom zanosu sam nastavila koračati dalje. Uz zvuke Woman in love promatrala sam niz uredno posloženih zgrada i ulične rasvjete. Sve je bilo tako blještavo i sjajno, naprosto zadivljujuće. I opet zvuk u ušima prekide smijeh, začuh ga neposredno pokraj sebe. Dolazio je od zaljubljenog para koji se tako slatko smijao da je i meni srce zaigralo. Bila sam sretna zbog njihove sreće. Toliko je blaženi bio taj osjećaj, da se nisam, kao svaki put do sada, pitala, a zašto ja ovakvo nešto nemam. Ta mi misao nije bila ni na kraju uma. Tek sada kao ovo pišem, shvaćam da se te misli nisam sjetila. Sjećam se i taktova Sve je isto, inače pjesme koja me svaki put stavi u drugu dimenziju. Smijeh od obližnje skupine žena srednje dobi nije dopustio da uz taktove te pjesme pređem u drugu dimenziju. Nekako ostavili su me tu, gdje jesam, tu i sada. Uz zvuke smijeha, koji su i mene činili sretnom. Koračajući bez ikakvog opterećenja, odmjerenim korakom stigla sam u neposrednu blizinu svoga naselja, ali zastadoh. Pogledah opet to malo stvorenje na nebu koje je kao iz inata pojačavalo svoj sjaj, a u neposrednoj trgovina cvijeća spazih kako djevojka srednjovječnoj ženi kupuje Božićnu zvijezdu. E tek te miline. Naprosto sam stala, gledala i uživala, kao na reklamama pred Božić. Sve je tako blještavo i sjajno, a srce veliko kao svemir. Mojom glavom su se protezale misli o kupovini Božićne zvijezde i za moj mali skromni dom, ali nekako nisam željela pokvariti tu idilu u pogledu. Ostala sam gledajući u njih i prateći njihov veseli izlazak iz cvjećare. Zadovoljna srca nastavila sam dalje i za nekoliko minuta ugledala i svoje naselje. Kao i uobičajeno svjetla u mome domu nije bilo, ali u srcu jest i to velika količina svjetla koju sam začinila svraćanjem u dm. Da, ipak sam svratila u dm, ali ne, ne kupih štrample. Nego prilikom ulaska s namjerom krenuh prema polici s mirisnim svijećama i redom pođoh mirisati. Osobito one svijeće koje su tek stigle. Moja čula su bila veća i dublja. Jednostavno, upijala sam svaki trag mirisne note. Izabrah nekoliko njih i izađoh sretna kao malo dijete s omiljenom igračkom.

Nedugo nakon toga stigla sam u svoj dom. Uslijedili su rituali presvlačenja, večere, pripreme za sutrašnji dan, kupanja i na kraju paljenje mirisnih svijeća. A sada, sada me čeka nastavak čitanja knjige. Jedna od mojih omiljenih radnji s kojom završavam svaki dan.

I pred kraj dana ipak spoznah jedno – ja sam svoj dan začinila začinom života, ljubavlju.

I sve je tako magično, naprosto savršeno.

Blještavo, sjajno, bistro i svježe, jednostavno voljeno.

P. S. A za naredne dane ostaje mi s ljubavlju kupiti i ovogodišnju Božićnu zvijezdu. Gdje ćeš veće sreće osobi poput mene?

 

Sarajevo, 23. 11. 2017.

B. K.

Leave a Reply