Srijeda, 6 srpnja, 2022

Iskustvo nam je kasaba. Ona mješavina neuglednosti omeđena površnom zabavom i ratom poslije rata. U središtu kasabe odvija se simulakrum javnog života, ta kasabska agora sa svojom nakaradnom jednakošću između kulture i barbarizma u sebe usisava sve kritičke odmake i izopćava sve one koji se drznu misliti onkraj kasabe. Ako nam je iskustvo sarajevsko, kasaba je onda i usud i počelo, ona je i bit i egzistencija onoga čovjekovog biti kao biće lijepe riječi, uljudnog ponašanja i bontona. Kasaba egzistira izvan kulture. Ona je poput onoga homo sacer koji je bio izopćen i smjelo ga se ubiti da se ne bude krivim za njegovo ubojstvo, a opet nije ga se smjelo žrtvovati bogovima. Kasaba je jedan takav homo sacer. Istovremeno izvan politike i religije, a opet unutar njih prožima svaki njihov i najmanji dio. Ona je suvereni vladar, ona koja odlučuje o izvanrednom stanju u društvu na način da izuzima sebe iz odgovornosti za društvo dok istovremeno sve one koji joj se suprotstavljaju proglašava homo sacer, ljudima za odstrel koje se može nekažnjeno ubiti jer ne pripadaju ni čovjeku ni božanstvu.

Kasaba je poseban oblik politike u kojoj se „krv i tlo“ uzimaju kao ontološke strukture onoga biti čovjekom, a poduprte su i poticane od strane religije i njezinog dogmatskog fundamentalizma bilo da je u pitanju kalifat, rimsko-kršćansko carstvo ili svepravoslavni svet. Kasaba je i religiozna politika „krvi i tla“ uzvišena metafizika koja sada umjesto nad-čovjeka nudi jednog novog čovjeka, jedno potpuno novo biće – čovjek kasabe. Čovjek kasabe jedna je vrsta kameleonskog fenomena, granična osobnost između barbarizma i kulture čija se fenomenološka pojavnost javlja u obliku čovjeka koji između etičko-moralnih normi i sklonosti ka šibicarenju, šićarenju i tezgarenju izabire ovo drugo kao način djelovanja unutar političkog svijeta kasabe. Zato je pijaca temeljno mjesto života kasabske agore, a ne parlament ili neka druga institucija politička, kulturna ili religiozna.

Pijaca je polazna fenomenološka odrednica za razumijevanje kasabe jer se njezina sadržajna struktura prenijela u institucije kulture i politike i religije. Ako kasaba manifestira svoju bit i egzistenciju kao političku, onda će to uvijek biti šibicaranje ili pijačni izraz šićarenje. Politika kao šibicarenje i šićarenje temeljna je politička struktura kasabe. To nije politika brisanja svih čovjekovih oznaka kako bi ga se pretvorilo u homo sacer, nekoga koga svatko može likvidirati bez straha od kazne, to je šibicarenje i šićarenje čovjeka tako da ga se ne pretvara do kraja u homo sacer, nego da ga se drži u stalnoj neizvjesnosti da će biti proglašen homo sacer.

Politika kasabe ne proglašava nepoželjnog homo sacer, ona radije pomalo, dio po dio, prebrojava njegova krvna zrnca, istražuje mu obiteljsko stablo, gleda kako su mu se zvali djedovi i bake. Rat je u politici kasabe poseban kriterij jer ga je kasaba proglasila ontološkim izričajem svake politike. U pijačnom političkom poimanju rata onaj koji je za vrijeme rata pljačkao i prodavao naftu, oružje i cigarete nije etička nula i moralna ništarija, on je u rječniku kasabe kao nove politike poduzetnik.

Kasaba politici daje jedno drugačije značenje i sadržaj. Za kasabu politika je najjednostavniji oblik likvidacije i uklanjanja neistomišljenika već onom poznatom rečenicom čija je snaga i važnost jednaka cjelokupnoj kulturi i civilizaciji jednog naroda i jedne zajednice: Gdje si bio u ratu? Ovaj iskaz je temeljni politički iskaz kasabe i presudan je za sva vrednovanja i prevrednovanja čovjeka.

Odatle politika kasabe oslobađa ratne zločince i silovatelje pretvarajući ih u heroje, kao što kažnjava nevine mrtve kao zločince i ubojice. Tek je u politici kasabe moguće ponovno oživjeti i ubiti mrtvog, proglasiti ga homo sacer, to jest osloboditi sebe bilo kakve odgovornosti za njega, moguće je ponovno žrtvovati nevine i mrtve bez straha da bi oni mogli dići svoj glas jer ih je kasaba proglasila homo sacer, onima koje svatko može ubiti bez kazne jer ne pripadaju ni svijetu čovjeka ni onostranom svijetu nekog milosrdnog boga.

Politika kasabe nerijetko je verbalizirana matematika pretvorena u brojeve i računice na čijoj je strani bilo više mrtvih i poginulih i shodno tome se pristupa šibicarenju i šićarenju mrtvih. Kasaba će negdje mrtve dodati za potrebe viktimizacije i izbora za parlament i predsjedništvo, a negdje će ih oduzeti za potrebe čišćenja „krvi i tla“ od možebitne zagađenosti tuđim mrtvima koji su nepravedno ubijeni jer su bili nevini. Politika kasabe je šibicarenje i šićarenje s mrtvima, pa je za kasabu groblje i spomenik temeljna fenomenološka struktura kojom se ona uzdiže iznad politike, kulture i religije. Samo kasaba smije dirati u mrtve, uredno slagati njihove kosture i dizati im spomenike i obilježja. To pijačno tezgarenje s mrtvima i ubijenima gdje se na vagu na jednoj strani stavljaju kosti mrtvih, a na drugoj se stavlja nevinost naroda i zajednice čiji su to mrtvi uvijek je u korist naroda i zajednice jer se broj mrtvih uvijek može dodavati kako jezičak ne bi prevalio na stranu krivnje i odgovornosti zajednice za one mrtve koji nisu njezini, a ona ih je ubila.

Tezgarenje mrtvima ili, bolje reći, vaganje svakog mrtvog također je fenomenološka pojavnost koja odlikuje politiku kasabe. Politika kasabe je jedina politika koja i mrtve uspijeva proglasiti homo sacer, onima koji su negdje u nekom stanju napuštenosti, pa ih zaradi političkih bodova pred izbore treba ili napustiti ili likvidirati ili oživiti. Dok su sve dosadašnje politike bile takve da su živo tijelo smatrale mogućim homo sacer, politika kasabe groblja i spomenike proglašava mjestima gdje počivaju živa tijela. Ako su u pitanju njihovi, a ne naši, onda se sve njihove proglašava homo sacer, napušta ih se bez kazne i za njih nema spomenika i ne spominju se kao žrtve.

Ako su naši, onda im se oduzima ono biti homo sacer i oni postaju dio političkog poretka kasabe makar po svom životu ne pripadaju ničemu drugom osim priznanju kako nas je stid da su i ti mrtvi zapravo bili iz našeg naroda i naše zajednice. Međutim, jer je politika kasabe preuzeta s pijace kao mjesta njezinog izvornog rađanja i nastajanja, mrtvi se nikako ne mogu među sobom dogovoriti koliko ih je mrtvih. Zahvaljujući kasabi, mrtvi se nastavljaju sukobljavati kao da su živi. Politika kasabe ni mrtve ne ostavlja na miru jer to je jedinstvena politika čiji politički poredak formiran na pijaci uključuje ne samo žive i živa tijela, gole živote živih ljudi nego i mrtve i mrtva tijela mrtvih ljudi, ali nekako kao žive. U politici kasabe groblja i masovne grobnice su koncentracijski logori gdje se mrtvi, iako mrtvi, ipak nekako moraju boriti za svoj goli život kako bi ostali mrtvi.

Od njih se traži da pristanu biti homo sacer, oni koje će politika kasabe nekažnjeno ponovno ubijati bez odgovornosti, a opet kasaba ne dopušta ni onostranom svijetu da ih zaštiti i čuva. Reći kako nam je iskustvo iskustvo kasabe nije ništa drugo nego parafraza one poznate o palanačkom iskustvu što u konačnici znači samo potvrditi ontološku strukturu jedne kasabe koja je istovremeno izvan politike, kulture i religije, a opet je uključena u njihove najmanje dijelove i čija je temeljna fenomenološka pojavnost pijaca ili kasabska agora i čije se etičke i moralne norme i djelovanja temelje na šibicarenju, šićarenju i tezgarenju mrtvih. Iskustvo nam je kasaba i pijaca je naš usud, a političko, kulturno i religiozno šibicarenje, šićarenje i tezgarenje mrtvih i ubijenih su fenomenološki izričaji tog iskustva.

U Sarajevu 9. 6. 2022.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: jordi2j

Tags: , , , ,
Oliver Jurišić

0 Comments

Leave a Comment