O DVOLIČNOJ SIMPATIČNOSTI

Filozof Bertrand Russell u jednom kratkom eseju naslova „Simpatični ljudi“ opisuje kroz nekoliko zanimljivih opisa fenomen dvolične simpatičnosti. Kaže Russell na kraju svoga eseja kako su dvolično simpatični oni ljudi koji mrze život i oni ljudi čije su misli najpokvarenije. Osmijeh je psihološka maska iza koje se skriva predator, manijak, manipulator. Iza osmijeha se također skriva hladan i bešćutan lik čovjeka koji grabi i uzima bez obzira na sredstva i cijenu.

Kaže Russell kako dvolične simpatičnosti ima svugdje. U obitelji, među roditeljima, među djecom, u društvu, među poslovnim suradnicima, u politici. U gotovo svim ljudskim odnosima prisutna je veća ili manja doza dvolične simpatičnosti. Kako veli Russell, dvolična simpatičnost se prepoznaje kod čovjeka po tome što ne može čuti grubu i sirovu istinu, nego se istina treba izreći simpatično umotana u što ugodniji rječnik. Jedan od razloga nastanka dvolične simpatičnosti jest dvostruki moral koji zahtjeva da se u društvenim okolnostima živi tako kao da unutar čovjeka ili njegove obitelji ne postoje nikakve moralne dileme, problemi, sukobi i neuspjesi. Moral, kojega Russell opisuje kao viktorijanski, zahtijevao je poštivanje društvenih moralnih normi iako sam čovjek i njegova obitelj privatno nisu živjeli u skladu s tim normama.

Način da čovjek izbjegne psihološko „pucanje po šavovima“ bio je upravo fenomen dvolične simpatičnosti. Lažni i namješteni osmjesi za javnost kako se slika o obdržavanju društveno propisanog standarda ne bi urušila. Fenomen dvolične simpatičnosti doveo je prema Russellu do toga da ljudi počinju mrziti vlastiti život i počinju razvijati privatne psihološke patologije čija je posljedica nutarnja misaona pokvarenost. Netko uživa privatno u virtualnom nasilju od filmova do video-igara dok u društvenim odnosima ostavlja dojam smirene i staložene osobe. Netko uživa privatno u različitim perverzijama dok u društvenom ponašanju pokazuje visok stupanj moralnog ponašanja koje zahtjeva i od drugih. Russell napominje i kako je politikom ovladala dvolična simpatičnost, a proizvod političke dvolične simpatičnosti zove se diplomacijaDiplomacija je dvolična simpatičnost i važna je za razumijevanje ne samo politike, nego i šireg društvenog ponašanja. Diplomatski osmjesi, rukovanja, susreti i izjave su slike uobičajeno rasprostranjenog društvenog ponašanja među ljudima koje Russell opisuje kao dvoličnu simpatičnost. Ono što se najviše gubi u društvenim odnosima kroz dvoličnu simpatičnost prema Russellu je istina u svojoj sirovosti i grubosti. Dvolična simpatičnost prema Russellu podnosi istinu samo u onoj mjeri u kojoj istina može biti simpatična, ali i dvolična. Međutim, Russell napominje kako istina – ukoliko je surova i gruba – ne može biti simpatična, posljedično ni dvolična. Stoga je laž simpatična istina.

Jer u društvenim odnosima laž igra ulogu simpatične istine, njezina se dvoličnost i narav pokazuje tek u nutarnjim čovjekovim sukobima sa sobom. Kao kad je čovjek privatno nasilan i uživa u nasilju, a javno uživa ugled mirnog i umjerenog čovjeka. Svjestan je da društvena slika o njemu jest simpatična istina, odnosno, privatno je svjestan da je riječ o laži i da je lažov. Sve dokle postoji svijest o ovoj disproporciji, postoji i psihološka napetost i frustracija u samom čovjeku kao i strah od mogućeg otkrivanja njegove naravi. Zato se takav čovjek sve dublje povlači u prostor vlastite nutrine. U toj nutrini stvara najpokvarenije slike o samom sebi i sebe oslobađa društvenih normi i simpatične istine, odnosno laži kako je miran i umjeren čovjek.

Iako samo psihološki – tek u svojoj nutrini – on je potpuno oslobođen čovjek. U nutarnjem čovjeku krije se gruba i sirova istina o čovjeku koji igra društvenu ulogu umjerenog i mirnog čovjeka.  Zato Russell i veli kako je dvolična simpatičnost plodno tlo za čovjekovu nutarnju pokvarenost i mržnju prema društvu i životu. Nemogućnost da nadvlada dvoličnu simpatičnost i simpatičnu istinu u čovjeku stvara mržnju prema društvu, društvenim sredinama i normama društva. On se sve više zatvara u svoj nutarnji svijet. U tom nutarnjem svijetu on prestaje biti dvolično simpatičan i prestaje podržavati simpatičnu istinu, odnosno laž. U tom nutarnjem svijetu istina se konačno pojavljuje u svoj svojoj grubosti i sirovosti i tu se on pojavljuje kao istinski čovjek.

Nekad je dobro u životu poslušati mislioce poput Russella i onda kad se s njim ne slažemo u mnoštvu drugih stvari. Russellove misli o dvoličnoj simpatičnosti mogu biti korisne u svakodnevnom životu i dan danas premda su napisane 1931. godine. I danas smo manje-više i prečesto dvolično simpatični jedni prema drugima, dok sirovog i grubog čovjeka i grubu i sirovu istinu o njemu skrivamo. I onda kada taj čovjek provali svojom mržnjom, nasiljem, ubijanjem, surov i grub treba se pokušati prisjetiti je li taj čovjek donedavno u društvu i društvenim normama bio miran, staložen, umjeren i dobar kao da nikada ne bi „ni mrava zgazio“, je li bio zapravo prilično simpatičan … ili dvolično simpatičan…

 

U Sarajevu, 19. 4. 2018.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

Leave a Reply