O domu

Ponekad treba otići kako bi iskreno uzljubili svoje korijene…

Za čovjeka koji se za života seli po nekoliko desetaka puta zbog različitih razloga, ideja doma polako izgubi svoje značenje i izblijedi. Dom više nije konkretno nešto omeđeno prostorom u kojem se rodio ili barem djelomično odrastao, nego postaje nejasna ideja, nešto što čovjek ne može konkretno definirati gdje ili gdje se nalazilo nešto što je zvao domom. Danas ideju doma čovjek proširuje na puno veći prostor ne postavljajući granice svome domu. Tako dom prvo prerasta mjesto, zatim prerasta grad, pa državu, pa onda kontinent, sve dok se tako na kraju ne dođe do svijeta kao čovjekovog doma.  Ugodno je misliti o svijetu kao vlastitom domu. Tu ugodu pokazuju putovanja i turisti po cijelom svijetu željni novih spoznaja, znanja i iskustava.

I sam čovjek razumijevajući svijet kao svoj dom sve više sebe vidi kao svjetskog putnika i kozmopolitskog stanovnika svijeta. Na taj način, čovjek se kao i dom polako pretvara u difuznu i nejasnu sliku. Tko sam ja kao putnik, kao turist, jesam li u isto vrijeme Talijan u Rimu, Španjolac u Madridu, Peruanac u Limi? Na taj način čovjek povremeno uspijeva biti na jedan neobičan način neka vrsta univerzalnog čovjeka, neka vrsta idealnog putnika i stanovnika koji se svugdje osjeća kao u vlastitom domu.

Univerzalni dom

Svijet kao univerzalni dom ima svoje prednosti, čari i ljepote. Njegova ponuda je obilna, nikada dosadna, uvijek je nova i nepoznata. Danas uživamo i najradije želimo biti univerzalni ljudi koji posjeduju univerzalni dom. Čovjek se nastoji na određeni način rasplinuti, pretočiti u univerzalnog čovjeka putujući kroz svoj univerzalni dom, sabirući pomalo od svakog jezika, kulture, arhitekture, prirodnih ljepota u riznicu svoga iskustva. Može li se dogoditi da predugo putovanje ili dugotrajan prolazak kroz univerzalni dom, kroz svijet čovjeka pretvori u univerzalnog putnika, u univerzalnog čovjeka bez doma? Možda može ovisi o dužini putovanja, ili ne može bez obzira koliko putovanje trajalo?

Konkretni dom

Početak našeg života dogodio se u konkretnom domu, kući, stanu, obitelji. Početak života pa i odrastanje (ukoliko nije bilo prekinuto nekim događajima kao što je rat) bilo je konkretno, s tim ocem i s tom majkom, braćom i sestrama, rodbinom. Ne samo da je dom bio konkretan u ljudskom smislu, on je bio konkretan i u smislu stvari, mirisa, boja, okusa. Svatko se može prisjetiti, ako je bio dovoljno odrastao, svog konkretnog doma, konkretnih lica, stvari, namještaja, zidova. Samo je privid da je konkretni dom monoton, dosadan, prazan. Samo je privid kako rodna kuća, stan, ili grad, ili zemlja nisu više lijepi ili su postali i suviše obični. To je privid jer svi povremeno dok putujemo svijetom kao univerzalni ljudi svojim univerzalnim domom, povremeno bilo često ili rijetko, bilo tajno ili javno posežemo za uspomenama naših konkretnih domova, starim fotografijama, polomljenim stvarima. Ne samo da ih gledamo s ljubavlju i nostalgijom, nego ih često dodirujemo pokušavajući oživjeti neki okus ili miris konkretnog doma, i držimo ih na zidovima naših novih domova kao relikvije koje nas podsjećaju na to da smo još uvijek unatoč tome što nam je svijet univerzalni dom, konkretni ljudi, s konkretnim osobnim povijestima, obiteljima, stvarima i ljudima. Čovjekova povremena nostalgija za konkretnim domom kojega možda više nema, njegova radost kad barem kratko navrati i posjeti svoj konkretni dom, iako je već dugo izvan njega, uvijek ga nekako podsjećaju na njegovu prije svega konkretnu ljudskost, na ono što on konkretno jest, osoba s imenom i prezimenom, poviješću i precima. Dom u kojem je čovjek odrastao je čuvar njegove ljudskosti, konkretnosti i konačnosti. U domu u kojem odraste čovjek susreće vlastitu ljudskost i konkretnost  u ljudima koji su ga rodili, odgojili, s njim odrasli, ljudima kojima može dodirnuti ruke, lice, kosu, tijelo. U domu u kojem odraste, čovjek susreće i svoju konačnost svjestan da onih koje je do jučer dodirivao u tijelu više nema.

Čovjek treba i potreban mu je univerzalni dom jer time sebe oplemenjuje i obogaćuje, kao i svoje znanje o drugom čovjeku. I ne treba se bojati da će se rasplinuti u univerzalnog čovjeka bez doma, jer prije ili kasnije, danas, sutra, ili za nekoliko godina, povremeno, često, ili trajno povratak domu odrastanja, konkretnom domu sazdanom od četiri zida, konkretnih ljudi ili uspomena na njih, njihovih konkretnih lica i dodira, ili stvari, podsjeća ga da ostaje uvijek konkretan, običan i konačan čovjek kojemu je povremeno potrebno da bude univerzalni stanovnik, univerzalnog doma kojega naziva svijetom.

U Sarajevu, 5. 5. 2017.

O. J.

Leave a Reply