Utorak, 19 ožujka, 2024

Veliki smisao je rijedak. On bi nas trebao zaštititi od monotonije i dosade. Veliki životni smisao uvijek računa na ono da ujutro valja probuditi se, ustati i nastaviti živjeti. Ali mi ne računamo uvijek. Od velikog životnog smisla očekujemo da svakodnevno bude prisutan i u nama i oko nas. Tražimo od njega da bude i živi u svakoj našoj običnoj i rutinskoj radnji ili postupku. Tako bismo htjeli da veliki smisao braka bude prisutan u običnosti dnevnog života, u ispijanju kave, u plaćanju računa, u čišćenju stana, u kuhanju hrane. Hoćemo veliki smisao koji prožima našu rutinu, ali takvom silinom da u svemu osjećamo euforiju i strast, čak i u beznačajnim situacijama i događajima dana. Naša očekivanja od velikog smisla su nerealna. Tako ulazimo u razdoblja razočarenja, stagnacije i rezignacije. Otkrićem nesuglasja između naših očekivanja i stvarne uloge velikog smisla u našem postojanju. Trenutak kada se probudimo i zaključimo: Dakle, to je to i ništa više? Hoćemo da veliki smisao ljubavi prožima cijeli naš život, svaki naš pokret, kretnju i gestu, naš odnos prema drugom i njegov odnos prema nama. Kao da smo izdani od velikog smisla ljubavi kada ga otkrivamo u svakodnevnim obvezama i potrebama: Dakle, to je znači ljubav i ništa više? Veliki smisao oko kojeg se gradi naš život predviđen je da traje. Nije predviđen da nas iznenada prožima snažnim euforijama i osjećajima i nestane. On nije kao velika eksplozija ili iznenadna lavina koja izbriše sve pred sobom i kraj. Poput je tihe rijeke koja mirno i strpljivo protječe kroz nas, o kojoj mislimo da još dugo njezin izvor neće presušiti. Ono što veliki smisao života čini poželjnim nije njegov intenzitet koliko misao kako bi jedan takav smisao mogao biti trajno rješenje za razloge i motive zašto i zbog čega živjeti. I djeca spadaju u veliki smisao života. Intenzitet ljubavi prema njima traje kratko i najveći dio smisla njihovog postojanja odnosi se prema roditeljima kao stabilan i dugotrajan odnos poštovanja i zahvalnosti. Bivamo razočarani velikim smislom kada umjesto izgradnje čvrstog odnosa prema trajanju tog smisla izgrađujemo odnos prema njegovom intenzitetu i sve nade polažemo u snažnu i iznenadnu eksploziju ili lavinu smisla koja se iscrpljuje prestankom eksplozije. Kao što se razočaramo u veliki smisao ljubavi svršetkom izrazito kratke, ali snažne fizičke strasti i s njezinim okončanjem gubi se i naoko ono što je smatrano velikim smislom života. Zahtjevno je ostvarivati veliki smisao u svakodnevnom življenju, kao što je još zahtjevnije u svakodnevnici pronalaziti tragove velikog smisla zbog kojega smo se odlučili za određenu formu i način života. I u samoći netko može pronaći veliki smisao. U odmaku od ljudi, u distanciranju od konvencija koje mu drugi nameću. Ali čak i tako slobodan od drugih ljudi, čovjek koji je sam pred sobom ima težak posao. Velikom području dnevnog života koji je ispunjen samoćom treba dati veliki smisao samoće na koju se odlučio. U golemoj i nepreglednoj pustinji života bez drugih pronaći razloge za samoću i njome ispuniti vrijeme. Naša sklonost zaboravu velikog smisla nije nešto što želimo i tražimo da se dogodi.

Veliki smisao u susretu sa dnevnim životom i njegovom običnošću može se izgubiti i izblijediti. Kako bismo izbjegli potpuni gubitak velikog smisla, pribjegavamo sjećanjima, odnosno prošlosti. Vremenima kada je veliki smisao bio jače prisutan i snažniji. Iako neki u godišnjicama braka i proslavi rođendana svoje djece nerijetko vide samo obveze i probleme, riječ je o nastojanjima da se veliki smisao života ponovo doživi i učini prisutnim. Par koji lista uspomene s vjenčanja tim činom oživljava veliki smisao braka kojem su se prethodno predali. I godišnjice smrti dragih ljudi su oživljavanje velikog smisla života. Kada netko obilježava godišnjicu smrti oca ili majke, uprisutnjuje veliki smisao života koji se u prošlosti javljao kao život oca ili život majke koji su bili uzori i koji su čovjekovom životu pružali veliki smisao. Naše često vraćanje prošlost, podsjećanja na prošla vremena, uspomene na bivše ljubavi, sjećanja na prijateljstva nisu uvijek loš znak kako živimo u prošlosti i ne možemo ići naprijed. Ponekad je riječ o našem pokušaju da oživimo veliki smisao života kako bismo razumjeli svoju sadašnjost i dali joj određeni smjer ako se ona polako rastočila i izgubila. Ponekad se pitamo: Što bi otac ili majka rekao kad bi me sada vidio/vidjela? Nije to samo pitanje u kojem tražimo moralno odobravanje pokojnih roditelja. Ujedno je takvo pitanje i pokušaj da oživimo veliki smisao jer su roditelji u svoje vrijeme bili dio tog velikog smisla prema kojem smo gradili i usmjeravali svoj život. Oni su možda velikim dijelom bili taj veliki smisao oko kojeg se okupljao i proživljavao život. Ili pitanje: Što bi naš sin/kćer učinio/la da sada ovo sluša ili gleda? Pitanje nije samo znak žalosti, ono je i pokušaj da se ljudi vrate velikom smislu života koji je postojao u njihovoj djeci. Zajedno s nama veliki smisao raste i odrasta. Njegova zrelost je vidljiva u našoj upornosti kojom se na njega svakodnevno oslanjamo i naslanjamo i onda kada njegova strast i početna snaga oslabe. Veliki smisao ostaje iza nas kao uporišna točka na koju se povremeno vraćamo. Kao putokaz koji smo već prošli, ali se trebamo vratiti jer smo se izgubili. Iako nas prati i zajedno s nama živi, on ne može iznova početi. Ne može se nanovo roditi svakog dana kao onda kada smo ga prvi put izabrali. On se pretvara u stabilnost, zrelost, usmjerenost na život. Veliki smisao ne može se definirati. On se izabire kao mogućnost za koju se nadamo da će dati svrhu življenju. Nezahvalno je pokušati ga precizno odrediti. Je li to bio izbor, osjećaj, nadanje, očekivanje, planiranje, bijeg, potraga? Što smo htjeli izabiranjem nekog velikog smisla? Što želimo ako još uvijek živimo unutar velikog smisla kojega smo izabrali? Ili se vratimo u prošlost na početak kada je veliki smisao bio životan, tako prisutan, gotovo da ga je čovjek mogao namirisati ili dodirnuti. Vraćanja u prošlost nisu uvijek bijeg od sadašnjosti ili budućnosti. Nisu uvijek niti nostalgije. Vraćanja su pokušaji povratka nekom velikom smislu koji je duboko označio i odredio naš život. Misleći o njemu, pokušavamo ponovo osjetiti njegovu snagu, osjećaj života i ispunjenja koji nas je nekad prožimao. Živimo kao oni koji stalo grabe naprijed s mišlju kojom živimo u prošlosti. U prošlom vremenu kada je veliki smisao jakom ljubavlju prožimao naše postojanje. Gledamo natrag prema velikom smislu jer se želimo osjetiti i živima i životnima. Odatle sve one godišnjice brakova, rođendani, proslave i slavlja. Sve one tužne i bolne obljetnice smrti. U njima se pokušavamo domoći ponovo velikog smisla. Onog istog smisla zbog kojega još uvijek živimo i ne odustajemo od ideje da nije sve izgubljeno i da je veliki smisao života još uvijek negdje tu s nama. I oko nas. I u nama.

U Sarajevu 11. 5. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: aberdeen82

Tags: , , , ,
Oliver Jurišić

0 Comments

Leave a Comment