LJUBAV I SLOBODA NA PLANINI – IV. DIO: SNOVI, ŽELJE I IŠČEKIVANJA…

Napuštajući mjesečev krajolik, mladić i starac zađoše u uski kameniti kanjon. Potočić, koji ga je stoljećima strpljivo dubio, zvučao je sada ponešto neprirodno jer se njegov, uhu ugodni, prirodni šum višestruko odbijao od kamenite zidove kanjona, prerastajući tako na trenutke u neprijatnu zaglušujuću huku. A moralo se paziti i gdje se staje jer je sveprisutna vlažna mahovina od svakog kamena činila potencijalno smrtonosnu klopku. Mladić pomisli kako je dobro što se tu nije našao sam te kako je zadnji temelj međuljudskog zajedništva praiskonski strah. I sve dok god bude straha, ljudi će se držati skupa bez obzira koliko im loše išlo.

Upita zatim starca je li njega ikad strah samog u planini?

„Ovdje sam svojevremeno došao jer sam se u to vrijeme plašio samih ljudi”, reče starac. „Ali sam uskoro shvatio da se čovjeku nemoguće riješiti ljudi, a osobito onda kad mu više nisu potrebni.”

„Ironija sudbine?”, upita mladić.

„Ne, nego ironija ljudske želje”, uzvrati starac. „Već sam ti govorio da se ljudi nikad ne uspinju, a ni ne trude oko onoga što jest, nego samo oko onoga što nije, i dok nije.”

„Pa zašto nas toliko privlači ono nepostojeće, ili barem ono za nas neraspoloživo?”, upita mladić.

„Pa zato što ono postojeće i raspoloživo već imamo ili bismo ga barem vrlo lako mogli imati”, ustvrdi starac. „Znaš, i nebesa i ljudi rado i lako daju ono što imaju, i ono što su već sami isplanirali dati. Zato se u većini slučajeva to ni ne mora posebno tražiti. Ono što nas sljeduje, već je tu ili samo što nije došlo. Problemi nastupaju sa onim čega nema ili barem sa onim što nije planirano za davanje. I stoga takve situacije nikad ne završe posve dobro. Na koncu, ili mi budemo razočarani što to nismo dobili, ili drugi ostanu razočarani jer su nam to ipak dali.”

„Znači li to da je u životu pametnije ništa ne tražiti?”, upita mladić.

„U svakom slučaju”, reče starac. „Treba zauzeto zahvaljivati na onome što već imamo, pa će nas već netko radosna srca neočekivano opet i darovati.”

„Ali što je s ljudima koji su zbilja u nevolji i potrebi?”, zabrinuto će mladić.

„Pa i tu važi slično … Tko planira dati, bit će mu dovoljan i pogled prepun bola i nevolje; tko ne planira, ljutit će se čak i ako na kraju ipak nešto dadne.”

„Sve to stoji, ali svejedno mi nije jasno zašto kroz život najčešće želimo ono što ne možemo dobiti?”, otužno će mladić.

„To nije ni meni posve jasno”, uzvrati starac. „Ali iz onoga što sam do sada naučio, čini mi se da se radi o nekakvom dijalektičkom fenomenu koji ima za cilj da se unutar stotinu glupavih i neopravdanih želja konačno rodi i jedna dobra koja će biti dostojna tuđeg zalaganja i asistencije.”

„Pa znači li to da je u konačnici ipak dobro sanjati, željeti i očekivati?”, upita mladić.

„Apsolutno, pod uvjetom da ti ne smeta što će ti 99% želja na kraju ipak ostati neispunjeno!”

„Ah, baš ono, kako smo nedavno razmatrali: ‘Tko u životu promaši pravu ljubav, ima dobre šanse da završi u mudrosti’”, pomiješanih osjećanja dobaci mladić.

„Dobro, ali onda treba dodati i ono da stjecanjem mudrosti ipak popravljamo šanse i za pronalazak prave ljubavi”, nasmijano će starac. „I ne samo to nego i ono dodatno, da mudar čovjek i od prosječnih šansi zna stvoriti nešto epohalno. Jer to i jeste u prirodi mudrosti. Ona nikad ne ovisi o sreći i dobrim prilikama, nego ih već sama po potrebi iz ničega stvara. Upravo, dokle god puno ovisimo o sreći i dobrim prilikama, to samo znači da smo još daleko od prave pameti i mudrosti.”

Mladić se konačno bio iskobeljao iz tmurnog kanjona i stao sigurnom nogom na meku travu blještavo osunčane planinske visoravni. Povratak osjećaja sigurnosti kao da ga je ponešto ohrabrio i za malu epizodu sarkazma:

„Kažete da ste bezuspješno pokušali pobjeći od ljudi, ali da su Vas na kraju ipak uvijek sustizali … Nećete valjda da pomislim da ste kronični mizantrop?”

Starac će svetačkom mirnoćom: „Znaš sinko, svoje minule gluposti ne priznaju samo oni koji iz njih ništa nisu naučili. Da, bio sam mizantrop, i to moguće onaj najperfidnije vrste. Dakle, onaj što zauzeto voli ideju čovjeka, ali zato svim srcem prezire konkretne ljude.”

Mladić se u djeliću sekunde iz sarkazma obratio u skrušeno udivljenje. Naravno, zanimalo ga je još ponešto o naznačenoj transformaciji razočaranog čovjeka u istinskog mudraca.

„Kad mi je prvi čovjek došao na planinu tražeći mudar savjet, bio sam posve prestravljen. Paranoično sam pomislio kako postoji prešutna međuljudska zavjera s ciljem moga konačnoga uništenja. Nadalje sam pokušavajući sačuvati vlastiti mir, prvo počeo izigravati mudraca, s ciljem da ih se što prije riješim. Jer jelte, mudraci ne pričaju puno. Kažu kratko i slatko što već imaju. No zatim su se neki od njih na moje totalno iznenađenje počeli vraćati kako bi mi se zahvalili. Jer eto, kao nešto, moji savjeti su im u životu čudesno pomogli … I tada mi je prvi put proletjelo kroz glavu to: ‘Čovječe, pa izgleda ja sam stvarno mudrac!’ … Eto, i zato sam ih prvo bio zamrzio, i zato sam ih na kraju opet uzljubio. Jer prvo su mi pomogli da se izgubim, a zatim su mi pomogli da se opet nađem u svojoj pravoj životnoj svrsi … A evo, ako smijem primijetiti, čini mi se da i tebi samom život priprema jedan takav čudnovat obrat. Jer tko se u životu susreće s nejasno puno nerazumijevanja i odbijanja, tome je Providnost izgledno pripremila neku veoma posebnu ulogu.”

„Što ne mogu biti kao svi normalni ljudi?”, mrzovoljno će mladić.

„Već si jasno bio rekao da ne želiš biti kao svi normalni ljudi“, nastavi starac. „Ali, eto vidiš, bez ljudi se ne može, pa čak i onda kada definitivno nismo poput njih. Jer i dok su posve neprosvijetljeni, ljudi se ipak nesvjesno kreću utabanim stazama sveprožimajućeg Taosa i Logosa. Premda to ni sami ne znaju objasniti, ipak će nas nekako naslijepo odgurati do mjesta i uloge koja je samo naša.“

„Zašto baš mene?”, zaprepašteno će mladić … premda iskusnom oku nije moglo promaći da ga ovo sve skupa zapravo poprilično veseli.

„A što se može”, nastavi starac. „Ljudi pokatkad u svom tom moru vlastitih kopija i tek blagih varijacija zažele imati nekoga posve drugačijeg od samih sebe. A možda je to upravo ona tek jedna dobra i opravdana želja među ostalih stotinu glupih. A takvu se isplati ispuniti…”

A mladić se pitao zašto uvijek kada taman pomisli da je nešto vrijedno naučio, za svega par sekundi shvati da je opet na samom početku? Ali sada je već ipak bio malo mudriji: „Da, to je prava lekcija; ona koja me restartuje, koja me vodi novim počecima … jer učmalost i ustajalost su veliko zlo za čovjeka”, pomisli on…

U Sarajevu 14. VI. 2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Vichaya Kiatying-Angsulee

Leave a Reply