O mržnji

Mržnja misaono ukida onoga koji postoji i kojega mrzimo. Mržnja nije izvršeno ubojstvo. Mržnja je trajno ubijanje, trajno brisanje iz postojanja onoga koga se mrzi. Mržnja je osjećaj netrpeljivosti prema samom postojanju čovjeka kojega mrzimo, čovjekovo puko postojanje mržnja ne može podnijeti. Mržnju može zadovoljiti samo korijeniti i potpuni nestanak osobe koju mrzimo. Mržnja ne tolerira čak ni mogućnost postojanja osobe koju se mrzi i stvarno postojanje osobe mržnja ne može nikako podnijeti. Mržnja počinje slobodno jer nitko se ne rađa s nužnošću da mrzi. Mržnja oslobađa ogromnu količinu slobode koja je destruktivna i razarajuća. Kada mržnja ne može uništiti osobu koja je njezin objekt na koju je usmjerena, mržnja se okreće prema svome izvoru i svome domaćinu. Usmjerava se na onoga iz kojega mržnja proizlazi onom istom slobodom kojom se mrzi sada mržnja razara osobu. Destruktivna i razarajuća sloboda oslobođena mržnjom postaje autodestruktivna i autorazarajuća i obično onaj koji mrzi na kraju sebe razori i uništi. Mržnja je kretanje prema onomu kojega se mrzi, psihičko putovanje u osobnu propast bez mogućnosti povratka u normalno ljudsko stanje. Mržnja je metafizički razlaz s osobom koju se mrzi, radikalno odstojanje od čovjeka koje otvara nepremostiv jaz između mrzitelja i onoga koga se mrzi. Mržnja je destruktivno stanje protiv vlastitog postojanja, jer kad mrzi, čovjek ne može podnijeti vlastito postojanje pored osobe koju mrzi. Mržnja je trajno oživljavanje zla i destrukcije ponajprije u samom sebi. Mržnja je metafizički osjećaj, radikalni dojam nepodnošenja osobnog postojanja jer ne možemo trpjeti postojanje osobe koju mrzimo. Mržnja nije pasivno stanje i obamrlost. Mržnja je najmoćnija radikalna, destruktivna i uništavajuća negativna akcija usmjerena protiv drugog čovjeka koja i kad se ne dogodi u stvarnosti, stvarno i doslovce razori mrzitelja. Snaga mržnje je u njezinoj razornoj metafizičkoj potrebi da ne postojim, da sebe bacim u ništavilo jer postoji onaj/ona kojega/koju mrzim. Mržnja je osloboditi samog sebe okova postojanja i egzistencije i slobodno se baciti i predati samouništenju. Reći sam sebi mrzim, dakle postojim je najslobodnija i najrazornija misao koju stvaram u sebi iz koje se onda rađa strahovita moć samodestrukcije koja se pretvara u misao mrzim njega/nju, dakle moje postojanje je apsolutno nemoguće. Da bih mrzio, u konačnici moram ukinuti samog sebe i svoje postojanje, čak i onda ako uspijem i psihološki i fizički ukloniti onoga koga mrzim, ostat će mržnja kao metafizička sila koja traži da se uništim i predam cijelog sebe ništavilu. Mržnja je ništavilo koje se zadovoljava mojim potpunim samouništenjem jer mržnja ne teži uništenju i brisanju onoga koga mrzim. Mržnja teži brisanju i uništenju cjelokupnog postojanja. Metafizička privlačnost mržnje nalazi se u njezinoj sposobnosti da u meni stvori nevjerojatnu količinu razarajuće slobode i izuzetno privlačan osjećaj oslobođenosti svih mogućih okova, moralnih, ljudskih i religioznih. Oslobođen svih okova i svih normi i radikalno slobodan da mrzim maksimalnog snagom svoga bića i svoje psihe, čovjeka neodoljivo privlači jer ga stavlja u položaj onoga koji je uvjeren da će mržnjom stvoriti jedan potpuno novi svijet samo za sebe. Paradoksalno, mržnja budi u čovjeku nešto što čovjek smatra božanskim i tek kad postane nemoguće pobjeći od vlastitog samouništenja, čovjek otkriva demonsku snagu i moć mržnje. Radikalno slobodan i opijen nevjerojatnom moći koja se u njemu budi, čovjek se kroz mržnju i sam pretvori u demona, u onoga koji otkriva da ne može kontrolirati toliku moć i toliku silu i njegov vlastiti demon mržnje na kraju uništi. Ono što je demonsko u mržnji jest njezina sposobnost da čovjeka zavede u stanje opijenosti slobodom i moći koji to zapravo nisu. Onaj koji mrzi misli da su njegova sloboda i moć mržnje stvaralačke sile koje će svojim djelovanjem roditi novi svijet slobode, dobrote i milosrđa. Mržnja mora imati u sebi nešto demonsko jer njezina sposobnost da zavede ponekad je snažnija od zavođenja kojom se služi ljubav da opije čovjeka i da čovjeka usmjeri na izgradnju i stvaranje dobrog i plemenitog svijeta. Mržnja ima u sebi nešto tamno i istovremeno privlačno do to mjere da čovjeka zavede na to da bude uvjeren kako je tama zapravo svjetlo i kako je želja da se ne postoji jer se ne može više podnijeti da postoji onaj/ona koga/koju se mrzi svrha i smisao postojanja. Mržnja ima u sebi nešto metafizičko, ali to nije stvoriteljsko i izgrađujuće, nego je to nešto uništavajuće što dolazi iz metafizičke strasti da ne postoji ništa i nitko i da se samo postojanje svede na ništavilo. Mržnja je demon koji mrzi postojanje jer željeti i htjeti da ne postojim jer postoji onaj/ona koga mrzim, nije ništa drugo doli demonska sila koju ne mogu kontrolirati ni u odnosu prema drugom ni u odnosu prema sebi, nego bespomoćno čekati prevaren i zaveden da demon mržnje uništi drugoga i da onda gladan ništavila se okrene meni da zajedno sa drugim uništi i mene i moje postojanje. Ponekad kad vidimo nekoga tko nas mrzi, znamo reći kako ima nešto uznemirujuće u njegovom pogledu. Točno. U njegovom pogledu budi se nešto demonsko što mrzi i njegovo i naše postojanje.

U Sarajevu 10. 11. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: yarlander

Leave a Reply