Utorak, lipanj 15, 2021

Nezadovoljan je izdvojen od drugih. Oko sebe je stvorio krug koji jača njegovu osamljenost. On širi krug praznine u čijem je centru. Drugi ne ulaze u njegov krug. Uzalud susreti. Pozdravi. Druženja. Zajedništva. Nezadovoljan ostaje sam i zatvoren. Nezadovoljan živi od svoje povrijeđenosti. On je žrtva zavjere. Urota svih protiv njega. Iz sebe ne želi izići, drugima ne dopušta da mu priđu. S nezadovoljnim je najteže. Kao da ste Sizif koji gura tuđu dušu bez ikakvog vidljivog rezultata jer je ne možete pomjeriti s mjesta njezine uvrijeđenosti. Nezadovoljan može biti neobično zločest i opak. Hladan. Proračunat. Pakosno inteligentan. Pod krinkom zbunjenosti i neznanja može vam dobrano potrošiti živce prije nego shvatite da ste prevareni. Netko je napisao da nezadovoljnim vlada praznina koja sve ispunjava i sve prožima. Ako je nezadovoljstvo praznina, onda je istina. Nezadovoljan ne nosi u sebi ambis kojega se čovjek prepadne. Prije će biti da je nezadovoljan kao nekakva membrana koja s vremena na vrijeme propušta kroz sebe kapljice ogorčenosti, uvrijeđenosti, ozlojeđenosti i sujete iza kojih stoji tko zna kakav ponor ili praznina. Nezadovoljan svugdje oko sebe vidi prepreke, podmetanja, optužbe, klevetanja. Ništa mu nije pravo. Ništa nije kako treba. Osim njega. On je uvijek ispravan. Nepogrješiv. Umjeren. Tankoćutan. Nastupa s visoka. S pravom. On smije i može biti nezadovoljan. Dapače, on od sebe to očekuje i traži. Nitko nema pravo biti nezadovoljan njim. Pravo nezadovoljstva pripada isključivo njemu. Nezadovoljan je sebičnjak. Kralj svađa. Sve mu smeta. Ništa mu se ne sviđa. Nezadovoljan svemu pronalazi nedostatak. Ali baš svemu. Ništa se savršeno pred njim ne može opravdati kao savršeno. Ili dobro. Ili lijepo. I ako postoji bog, nezadovoljan bi mu prigovorio da nije savršen. Nezadovoljnom se ne može pomoći. Ili vrlo teško, pod cijenu gubitka svakog osjećaja strpljenja i psihičkog zdravlja. Opasno je pokušati izliječiti nezadovoljnog. Svoju bolest kao virus može prenijeti i na vas. Ubiti u vama svaku mogućnost da se radujete i budete sretni s malim stvarima, s malim zadovoljstvima i uspjesima, s vama dragim i malenim krugom ljudi. I vašoj najmanjoj radosti ili zadovoljstvu nezadovoljan će prigovoriti kao nečemu nepotrebnom, suvišnom, čak i kao nečemu zlom, gadnom i ružnom. Koliko je potrebno i ljudske i duševne izdržljivosti da svakodnevno kroz mjesece i godine čovjek trpi nezadovoljnog? Valjda negdje postoji granica i našeg strpljenja, razumijevanja i dobrote? Neka su nam nezadovoljstva zajednička, kratkotrajna, opravdana. Nekad nas drže slabije. Nekada čvršće. S njima nije lako, ali se preživi i izdrži. Ali kako preživjeti čovjeka ili osobu koji je sam po sebi u onomu što ga čini čovjekom uvijek i trajno nečim ili nekim nezadovoljan? I koji nikada, ama baš nikada neće sudjelovati u nekom našem zajedničkom malenom i beznačajnom zadovoljstvu i ispunjenosti. Je li sramota ili, ne daj bože, grijeh ako ostavimo takvog čovjeka ili ako se od njega odmaknemo? Kako ćemo drugačije preživjeti njegovu prazninu nezadovoljstva, njegov sve širi krug stvari, ljudi i odnosa s kojima nikada nije zadovoljan?

Nezadovoljnom je najteže sa samim sobom. Nezadovoljstvo traži ogroman psihički napor da se svaki dan ustane, živi i radi sa sviješću da sam uvijek i stalno nezadovoljan. Tu bolest i taj duševni bol rijetko tko može do kraja života otrpjeti, a da se prethodno ozbiljno ne razboli u nekom razdoblju života. Nezadovoljan je veliki teret. Život nam može pretvoriti u stvarni Sizifov posao stalnog mučenja, tlačenja, rezignacije i prigovaranja. Nezadovoljnom nikada nismo dovoljno dobri, čak i ako smo se svojim životom približili savršenom. Nezadovoljan nas stalno povlači dolje. Svom težinom se svaljuje na nas i ne da nam disati i živjeti život punim plućima. U svakom trenutku nezadovoljan u rukama drži kao nekakav oštar predmet kojim nas stalno bocka i otvara nam male rane na duši i psihi. Ne valja ovo. Ne valja ono. Nisam zadovoljan s ovim ili onim. Ti neprekinuti ubodi nezadovoljstva nas neprimjetno, ali stvarno ranjavaju i ubijaju u nama elan za životom i življenjem. Nezadovoljnog treba ostaviti. Inzistirati da nas ostavi na miru. Da nas ne truje i da nam ne ogađuje život. Neka sam živi sa svojim dubokim i opakim nezadovoljstvom. Neka ga nezadovoljstvo proždire i upropaštava. Zašto bismo morali dopustiti da i nas upropasti? Je li to neki nužni i nepovredivi božanski zakon da se uvijek i stalno nezadovoljnom ne smiju pokazati vrata i izlaz iz našeg života? Mnogo bismo manje nepotrebno i besmisleno trpjeli i podnosili kad bismo bili hrabri i nezadovoljnog izbacili iz života. Otpremili ga tamo gdje mu je mjesto. U njegov svijet stalnog prigovaranja, uvrijeđenosti, ozlojeđenosti i sujete. Neka svoj sizifovski kamen nezadovoljstva gura sam jer ga je i sam stvorio. Zašto bi naša leđa, ruke, noge, pamet i zdravlje trebali biti iskorišteni za nezadovoljstvo kojemu nismo uzrok? I koje nas malo pomalo truje i navodi da i sami postanemo nezadovoljni i tako sebi na vrat natovarimo nesnosan teret kojega uskoro nećemo moći ni sami izdržati? Ponekad nezadovoljnog treba zaobići u širokom luku. Teret i muku kakve nam nezadovoljan može natovariti na kosti ne bi nam ni sam vrag natovario koliko god nas mrzio i želio da propadnemo. Nitko nas ne može tako uništiti kao nezadovoljan koji nas svaki dan udara u glavu, u tjeme i u mozak oštricom svog nezadovoljstva i kao kakva paklena ili vražja naprava stalno govori isto: Ne valja ovo, ne valja ono, nisam zadovoljan s ovim, nisam zadovoljan s onim. Pri pomisli da s takvim treba živjeti svaki dan i noć nekoliko desetljeća, čovjek potajno, dok svi spavaju, poželi da se nije ni rodio, jer dok čovjek rezigniran, utučen i pomalo psihički rastrojen gleda lice pored sebe, primjećuje nezadovoljstvo koje se njime širi. Nezadovoljan je čak i snovima nezadovoljan! Što će tek biti kad se probudi? I hoću li izdržati noći i dane koji dolaze? Godine i desetljeća slušati taj pogani jezik koji svakodnevno uživa u tlačenju, prigovaranju, podbadanju pod izlikom nezadovoljstva! Možda bi bilo mudro, makar drugi mislili da nije pohvalno, skloniti se i pobjeći od nezadovoljnog negdje gdje se slobodnije i lakše diše i vedrije živi.

U Sarajevu 11. 8. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Luca Bertolli

Tags: , , , ,
Oliver Jurišić

0 Comments

Leave a Comment