Petak, rujan 17, 2021

Talijanski filozof i psiholog Umberto Galimberti u svome djelu Neugodni gost (Nihilizam i mladi) u djelu knjige u kojem piše o mladima u Italiji i utjecaju i korištenju droge piše sljedeće: „Za one koji su već uključeni u svijet rada, ekstazi pak predstavlja oslobođenje od pritiska uloga, funkcija i estetike distance i hladnoće što se u zapadnim navadama imenuje „korektnost“. Ta elegantna riječ izrasla u vrtu ne-komunikacije, gdje je dodir formaliziran, riječ stereotip, pogled neosoban, a sve je skupa u znamenju nepovjerenja što svakome od nas jamči povlačenje bez uvrede bilo koga.“ Ova Galimbertijeva opaska dobro opisuje pozadinu „korektnosti“ kao univerzalne  nezainteresiranosti za svijet i čovjeka.

Korektnost

Imamo običaj reći za neku osobu kako je korektna. Nekada to znači kako osobu smatramo poštenom, jasnom, riječ je o osobi koja neće preko „tuđih leđa“ pokušavati ostvariti svoje interese. Korektna osoba označava nekoga s kim znamo „na čemu smo“ i kako „stvari stoje“. Povremeno izjednačavamo poštenje s korektnošću, govorimo o čovjeku kako je pošten tj., korektan. Ponekad korektnost izjednačavamo s jasnoćom, govorimo o čovjeku koji je korektan jer ima jasne i shvatljive stavove i ne mijenja ih prema potrebi. Ponekad korektnost izjednačavamo s plemenitošću, govorimo o čovjeku koji je korektan jer ne iskorištava druge za svoje ciljeve ili nije sebičan. Galimberti opet kada govori o „korektnosti“ cilja prije svega na ono što ovdje možemo opisati kao nezainteresiranost koja je na neki način „uokvirena“ u korektnost.

Politička korektnost kao nezainteresiranost

Paradigmatski primjer korektnosti, onoga što Galimberti naziva „nepovjerenjem što svakome od nas jamči povlačenje bez uvrede bilo koga“ je ono što kolokvijalno zovemo politička korektnost. Ako ostavimo po strani korektnost ponašanja koju nosimo od kuće prema kojoj smo naučeni da ne vrijeđamo, ne psujemo druge ljude, politička korektnost nije ništa drugo nego nezainteresiranost za stvarne i ozbiljne probleme običnih ljudi.

Politička korektnost dopušta da u isto vrijeme budete u žestokom sukobu sa svojim političkim protivnikom o svim mogućim pitanjima, i da u isto vrijeme s njim glasate za povećanje svoje plaće i naknade za odvojeni život. Politička korektnost u isto vrijeme dopušta da raspravljate sa svojim političkim protivnikom do te mjere da ste spremni izazvati rat ako treba na svim razinama, i da u isto vrijeme u dogovoru s njim dijelite mjesta u državnim tvrtkama vašim provjerenim suradnicima, poznanicima i prijateljima.

Politička korektnost liči zapravo na neku vrstu predstave za publiku gdje se svi glumci trude pridobiti simpatije publike, dok u isto vrijeme ti isti glumci u stvarnom životu nemaju nikakvog interesa za vas i vaš stvarni život. Politička korektnost je daleko od pukog načina izlaganja i govora u parlamentu, ona je također – kako to Galimberti primjećuje o korektnosti – nezainteresiranost za stvarnost i stvarnog čovjeka.

Politički korektan čovjek se lako prepoznaje jer se buni kad se treba buniti, slaže se kad se treba slagati, govori ono što je naučio bez bilo kakvih novih izraza. Politički korektan čovjek se uvijek nađe na pravom mjestu u pravo vrijeme i u pravi trenutak. Prepoznat ćete ga po uhodanim izrazima poput recimo „dijalog nema alternativu“ ili „europski put nema alternativu“ ili „usmjerenost i provođenje strukturalnih reformi“ ili „potreban nam je politički dijalog“ ili „europske vrijednosti su univerzalne vrijednosti“. Stvarni problem nije u ovim apstraktnim i nejasnim izričajima. Možda u njima i ima nekakvog sadržaja.

Stvarni je problem što pojedinac koji stoji iza ovih izraza se uglavnom pokazuje kao čovjek potpuno nezainteresiran za stvarne probleme ljudi i njihove sudbine što se zna bolno pokazati u stvarnosti običnog čovjeka odmah nakon dobivenih izbora i mandata. Zapravo politička korektnost izgleda poput nekakvog „staklenog zvona“ odakle oni koji su „siti, rumeni i zadovoljni“ promatraju nezainteresirano stvarni svijet i njegove probleme i ljude. Zato je politička korektnost i više od nezainteresiranosti, ona je za neke postala način života, razmišljanja i djelovanja. Pod političku korektnost se može puno toga skriti i ukloniti bez mogućnosti kritike, promjene, aktivnog sudjelovanja.

Politička korektnost kao „sterilizirani“ govor

Iz političke korektnosti kao nezainteresiranosti za stvarnost, stvarni svijet i stvarne ljude nastao je i razvija se „sterilizirani“ govor korektnosti. Ne misli se na ulični rječnik psovke i vrijeđanja koji nije dostojan nijednog zdravorazumskog čovjeka, nego na govor koji je do te mjere nerazumljiv i nejasan da povremeno vrijeđanje i psovanje recimo u parlamentu dolazi kao pravo osvježenje jer se konačno zna i čuje što i tko i o kome stvarno misli.

Primjera takvog „steriliziranog“ govora susrećemo svakodnevno kao recimo sljedeća formulacija: „S obzirom na visoko razvijene demokracije drugih partnerskih zemalja, naša zemlja stoji pred izazovom uspostave demokratskih institucija i vladavine prava gdje ćemo kroz strukturne reforme i prihvaćajući europske vrijednosti u budućnosti biti ravnopravni s našim demokratskim partnerima u provođenju demokratskih načela kako bi svugdje vladavina prava bila neizostavan faktor političkog života i javnog diskursa“.

Ovakva formulacija je politički korektna ne zato što u njoj nema psovke, vrijeđanja ili slično, nego prije svega jer je nejasna, apstraktna i gotovo nema veze sa stvarnošću i stvarnim životom prosječnog čovjeka. „Sterilizirani“ govor i jezik političke korektnosti inzistira na ovakvim formulacijama i izričajima jer se na taj način pod političku korektnost mogu skriti kao prvo nezainteresiranost za stvarnost i konkretnog čovjeka, i drugo što je daleko i važnije mogu se skriti i skrivaju se vrlo niski i prizemni interesi pojedinaca koji su itekako zainteresirani za svoje privatno dobro i interes.

„Sterilizirani“ govor političke korektnosti kada se oči javnosti sklone ili nakratko okrenu prema nečemu drugom, vrlo brzo se pretvara u vrlo „jasan, konkretan i prizeman“ govor o privatnim potrebama gdje su psovke, svađe, pritisci i vrijeđanja sastavni i obvezni dio i način uvjeravanja drugih i drugačijih.

Prijevod: Charlton Heston: “Politička korektnost je tiranija s nasmiješenim licem.”

Izvor: freedom-articles.toolsforfreedom.com

 

Politička korektnost kao trajno nepovjerenje

Galimberti također korektnost smješta u područje nepovjerenja. Biti korektan znači ne vjerovati drugom. Politička korektnost na neki način demonstrira upravo tu osobinu korektnosti. S obzirom da politička korektnost znači prije svega nezainteresiranost, „sterilizirani“ govor nejasnoće i apstrakcije, politička obećanja povremeno jesu ništa drugo nego laži umotane u političku korektnost. I površnom promatraču političkog života to je i više nego jasno.

Varanja kod sklapanja koalicija, raspodjele ministarstava, imenovanja veleposlanika samo su vrh ledenog brijega političke korektnosti u čijim dubinama leži nevidljiva i ogromna santa nepovjerenja koju Galimberti smatra bitnim elementom korektnosti.

Jer je politička korektnost i maska iza koje se krije nepovjerenje najčešće u obliku manipulacija javnošću kroz politička obećanja, razumljivo je onda da mnogima politička korektnost smeta a opet drugima služi kao obrambeni mehanizam. Korupciju, kriminal se često ne može i ne smije imenovati tobože zbog političke korektnosti. S druge strane, bilo kakva kritika upućena pojedincu, strancu nailazi na osudu jer politička korektnost ne dopušta kritiku i iznošenje suprotnih stavova bilo javno bilo privatno o trenutnoj politici i načinu vođenja države bilo da je vodi stranka ili pojedinac.

Međutim, politička korektnost kao nepovjerenje je najočitija unutar samog političkog života, gdje se često puta koncept političke korektnosti koristi kao prikriveni mehanizam i oruđe zaštite niskih, pokvarenih i nemoralnih interesa bilo pojedinca bilo grupe, koji na sreću ili nesreću isplivaju u javnosti kroz bezbroj afera, koruptivnih skandala, i političke trgovine.

Tu se stvarno vidi da dok se politička korektnost u javnom prostoru i nastupu zahtjeva kao  nužni uvjet da uopće nešto kažemo, dotle se u „tami političkih“  hodnika vodi grčevita borba do političkog uništenja svih i svakoga. Kada je Thomas Hobbes rekao kako je homo homini lupus politička korektnost – koja je u svojoj skrivenoj formi ništa drugo doli duboko nepovjerenje – se pretvara u Hobbesov izričaj kada dođe do sukoba oko pitanja koja su itekako ljudska, konkretna, ali od nas uglavnom skrivena. Biti politički korektan često nije ništa drugo nego homo homini lupus zbog nepovjerenja koje prema Galimbertiju egzistira u temelju „korektnosti“.

Umjesto zaključka

Koncept političke korektnosti i suviše je prisutan da bi ga se moglo i trebalo jednostavno odbaciti. Trenutno možda ne postoji bolji način ili model političke komunikacije. S druge strane, prema Galimbertiju „korektnost“ je često maska za nezainteresiranost, „sterilizirani“ govor i nepovjerenje u što se politička korektnost povremeno savršeno uklapa i što politička korektnost povremeno savršeno predstavlja.

Biti politički korektan povremeno znači doslovce: stvarni ljudi i njihove sudbine me ne zanimaju, ni sam ne razumijem što govorim, ne vjerujem nikome. U „steriliziranom“ govoru političke korektnosti to bi zvučalo: „Potrebne su strukturne reforme da bi se porezna situacija prilagodila poreznim subjektima i jer strukturne reforme nemaju alternativu, potreban je iskreni dijalog s našim političkim partnerima radi usuglašavanja stavova oko ovog vrlo važnog pitanja.“

Sami ne znamo koliko puta smo čuli ove formulacije zbog čega smo gotovo izgubili i osjećaj i volju za bilo kakvo sudjelovanje u bilo kakvim promjenama, jedino što nas povremeno raduje jesu verbalni i fizički sukobi u parlamentima, jer se tu nešto konkretno događa iako će nakon „žestokih, jasnih i otvorenih“ sukoba politički protivnici brzo sjesti zajedno i dogovoriti sebi visoke plaće i ostale beneficije.

Naravno, jer visoke plaće i beneficije su također nekakve „strukturne reforme“ koje „nemaju alternativu“ i one su dio „univerzalnih vrijednosti“. Jedino što nije potrebno za povećanje plaća i beneficija jest ono kako „dijalog nema alternativu“ jer tu nema dijaloga, dovoljno je da se pogledamo i sve je jasno.

Novac i interes govore sve jezike, i već dugo vremena govore jezikom političke korektnosti, to im je primarni i glavni jezik kojim se koriste i kad se „reflektori“ javnosti ugase nema dijaloga ni alternative, nego monolog u kojem se svi razumiju i slažu kao da su jedna osoba i govore sami sa sobom ovaj put bez političke korektnosti, bez „alternativa, reformi i dijaloga“, nego direktno, jasno, razgovijetno i na štetu običnih ljudi:  ma briga me za bolesne, umirovljenike, nezaposlene i mlade,  daj pare ovamo odmah ako hoćeš da ti onaj zakon sutra bude izglasan!!!

 

U Sarajevu, 6. 7. 2017.

O. J.

Tags: , , , ,
Oliver Jurišić

0 Comments

Leave a Comment