O brizi

Ponekad možemo čuti kada netko izgovori: „Bit će mi briga i kad umrem“. Implicira da netko brine o nama s obje strane života. Na jednoj strani kao otac ili majka, a na drugoj kao možda anđeo čuvar ili neki dobar duh.  Ili: „Za brigu mi je“. Obično se to izgovara kada postoji ozbiljna opasnost da netko upropasti sebe. Izrazom „više me nije briga“ smatramo da smo se riješili svakog opterećenja koje stvaraju zabrinutost i briga. Osloboditi se brige (ako je to moguće) znači osloboditi se samog sebe.

Još je veliki filozof Martin Heidegger pisao o čovjeku kao tubitku koji brine. Tvrdio je da je briga (sorge) nešto što u velikoj mjeri čini čovjeka onim što jest. Briga je satkana od svakodnevnih zabrinutosti. Zabrinutost za posao, za plaću, za kruh, za zdravlje. Svakodnevna zabrinutost je manifestacija čovjekovog istinskog stanja. To je stanje brige. Zabrinutost se povezuje sa zdravljem, stresom, oboljenjima i zdravim životom, pa se čovjeku preporuča, ukoliko je moguće, da bude što manje zabrinut. Nije dobro za zdravlje. Nije dobro za psihu. Nije dobro za raspoloženje.

Međutim, briga kao duboko stanje koje čovjeka čini čovjekom u sebi krije izuzetnu snagu i sposobnost preobrazbe. Briga je izvor plemenitosti. Iz nje izvire nježnost. Empatija. I sposobnost trpljenja. Želja da se pomogne i spasi drugog. Briga rađa altruizmom. Briga oslobađa straha od sebičnosti. Briga nas može i optužiti da nismo učinili koliko smo trebali i mogli.

Jer težimo svakodnevnom životu bez zabrinutosti, briga je postala nešto zlokobno i nezdravo. Nešto što se mora izbjeći. Možda je to zbog toga što je politika uzurpirala zabrinutost, pa se pri svakom izražavanju zabrinutosti neke politike oko nekog društvenog događaja cinično i sarkastično smijemo i komentiramo: „Vidi premijer izražava zabrinutost… baš simpatično“. Možda smo zbog toga izgubili iz vida brigu kao naše temeljno iskustvo. Čovjek nije satkan od briga. Ne postoje brige u množini. To su zabrinutosti. Postoji samo briga. Ujedinjujuća nutarnja sila koja nas povlači sebi i uči nas da u jednom trenutku život postaje ozbiljan. Briga. Čvrsta i stabilna mreža svakodnevnih zabrinutosti u kojoj jedna zabrinutost smjenjuje drugu u nepravilnim vremenskim intervalima. Ono što nas je zabrinulo danas, sutra možda neće. Kao liječnički nalaz nakon kojega odahnemo s olakšanjem. Ali doći će nešto drugo. Briga nas neće pustiti. Ona će i bez našeg dopuštenja pokušati pronaći novu zabrinutost za nas. Briga želi da budemo osjetljivi. Na ozbiljnost životnih okolnosti. Na ozbiljnost situacije u kojoj se nalazi drugi.

Nekima je briga prokletstvo. Mrze je. Žele je se riješiti. Smeta njihovom savršenom i besmrtnom životu. Nekima je briga izvor smisla. Žive jer brinu o nekom. Možda o sebi. Možda o nekom bolesnom članu obitelji. Možda o nekoj ugroženoj društvenoj grupi. Nekima je briga učiteljica i profesorica. Iz iskustva brige  naučili su više nego iz svih udžbenika i škola koje su čitali i pohađali. Briga je naše trajno stanje. I puno je više od osjećaja. Jer briga traje. Od prvog trenutka kada shvatimo da brinemo, makar se radilo o tome kako je igračka koju volimo ostala bez svoje plastične ruke ili staklenog oka, ili jednog točka. Pa sve do trenutka kada zatvaramo oči i brinemo što nas čeka poslije i što će biti s onima o kojima smo brinuli i koji sada ostaju bez nas.

Mnogima je briga jednaka pesimizmu. Tmurnim životnim razmišljanjima. Dugotrajnim depresivnim stanjima. Opet, gdje bismo bili bez brige? Gdje bi bili toliki bolesni, nemoćni, ugroženi, a sada i zaraženi da nije brige? Gdje bismo bili mi kada ne bismo ponekad brinuli i osjećali brigu sada kao težak teret, sutra kao izvor altruizma i plemenitosti prema drugom? Briga je naš usud. Satkani smo od nje. Ljudsko biće je biće brige. Definirati čovjeka kao onoga koji brine, ne promašuje daleko od istine o njemu. Iako brigu ne volimo. Iako zabrinutosti mrzimo jer nas ometaju u svakodnevnom životu. Gdje bismo bili kao ljudi da ponekad briga ne izvuče ono najgore i najbolje i najljudskije iz nas. Briga nas uči o tome kakvi smo. Nitko od nas ne može prevariti brigu. Ona će naći načina da nas prokaže kakvi smo kao ljudi. Prije ili kasnije. Netko će se zbog brige zatvoriti, sakriti i prestati biti čovjek. Netko će zbog brige iz sebe izvući ono najbolje iz svoje ljudskosti.

Bilo kako bilo, briga neće dopustiti da itko od nas trajno zatvori oči, a da ne bude prokazan kao onaj koji je brinuo ili onaj kojega nije bilo briga ni za što. Briga ne dopušta da itko od nas ode prije nego nas temeljito ne ispita i pohvali ili osudi kroz usta i svjedočenje onih o kojima smo brinuli ili nismo. Briga nas ogoljuje. Skida sve zaštitne slojeve koje smo kroz život navukli na sebe.

Ako se kaže kako se u muci prepoznaju junaci, onda se možda može reći kako se u brizi prepoznaje čovjek ili nečovjek.

U Sarajevu 16. 3. 2020.

O. J.

Izvor (foto): © Björn Wylezich | Dreamstime.com

Leave a Reply