Samorazlikovanje od Boga i svijeta kao put do sretnijeg čovještva

„Što se čovjek dublje i jasnije razlikuje od Boga, to je dublja i tješnja povezanost s Bogom i čovječjim istinskim ‘ja’“ (W. Pannenberg).

Sjećam se onog jednog od nebrojenih „trash“ filmskih dostignuća Stevena Seagala. Već po običaju, glumio je tu nekog policajca talijanskih korijena, strašno opasnog i neizmjerno cool … koji uporno tjera cijelo vrijeme po svom, tražeći pravdu po vlastitoj izvornoj recepturi … I onda u jednoj od brojnih akcijskih scena, Steven ulazi u neku hotelsku sobu … iznenada ga sumanuto napadaju dvojica zlikovca, a on ih još brže neutralizira, smjestivši jednom metak u čelo, a drugog je već ekspeditivno izbacio kroz prozor. Zatim junak izlazi iz hotela … u automobilu ga vjerno čeka njegov policijski partner, koji ga odmah upita je li se u hotelu što dogodilo? Ovaj će potpuno hladnokrvno: „Bila su dvojica: jedan je mislio da je neprobojan, a drugi je vjerovao kako može letjeti“. Partner će: „I“!? A ovaj će: „Pa obojica su pogriješila“.

Malo filmskog trasha nije na odmet kako bi se naznačila sasvim ozbiljna životna problematika: Naime, izgledno je kako su ljudi nerijetko još od starih vremena skloni vjerovati u vlastitu neprobojnost i tomu slično … Možda se dovoljno osvrnuti na dugu i krvavu povijest ratovanja na zemlji. Ljudi su od davnina ratovali, a muškarci su pri tomu oduvijek odlazili u rat – uglavnom – s puno entuzijazma, te s cijelim mnoštvom pozitivnih očekivanja. Pa dobro, zar nisu znali da je rat po sebi vrlo opasna i mučna stvar te kako na bojnom polju vrlo lako mogu nastradati? Na ovo pitanje bismo mogli odgovoriti na slijedeći način: Ljudi gotovo uvijek znaju kako je rat vrlo opasna i mučna stvar, s tim da su pri tomu skloni vjerovati da se njima samima neće dogoditi ništa pretjerano strašno i opasno! Ono, možda se računa s pokojom lakšom ranom, a i ove se po sebi opet kreću u obzoru neutemeljenog ratnog entuzijazma i optimizma! Naime, svaki ratnik zna da nije zgoreg na sebi imati pokoji ožiljak. Ovi će poslije potvrđivati ratnikove riječi i davati težinu napetim ratnim zgodama i pričama. S druge strane, gotovo nitko na početku rata ne računa ozbiljno s vlastitom pogibijom, a još manje s kakvim teškim invaliditetom. Pravo otriježnjenje i objektivno sagledavanje ratne tragike će uslijediti znatno kasnije: u truleži rova te u stalnoj blizini razaranja i smrti …

Pitamo se odakle ovo početno uvjerenje o vlastitoj neranjivosti i nedodirljivosti? Umjesto hitrog odgovora, dodatno ćemo produbiti problematiku. I bez rata, mladi ljudi su nerijetko skloni  najrazličitijim riskantnim oblicima ponašanja: brzoj vožnji, nezaštićenom seksu, eksperimentiranju sa alkoholom i drugim opijatima, raznim vratolomijama razonode radi i sl. Pri tome, nije baš da nikako nisu svjesni opasnosti, ali na kraju gotovo uvijek prevlada onaj euforični, i u stvarnosti neutemeljeni stav: „To i to se meni ne može dogoditi“!

(Povezana tema: http://poptheo.org/o-ljubavi-bogu-i-smrti/‎)

Još malo, primjera radi, zbog prevencije narkomanije zapadna društva su u zadnjih pola stoljeća poduzimala brojne inicijative i aktivnosti, s prvenstvenim ciljem upoznavanja mladih sa opasnošću droge. I dan danas se u tom smislu na različitim nivoima održavaju predavanja, puštaju se eksplicitne zastrašujuće dokumentarističke prezentacije; radi svjedočanstva se dovode bivši narkomani … Međutim, usprkos svemu tome, službene statistike nedvojbeno pokazuju kako je narkomanija na globalnom nivou u konstantnom porastu. Osim toga, ovdje se ne radi samo o porastu kvantitativnog opsega narkomanije, nego i o onomu kvalitativnom. Tako se stalno pojavljuju nove i sve opasnije droge. Teško je ne spomenuti onu novu pošast zvanu „Krokodil“. Radi se o sintetičkoj drogi porijeklom iz Rusije, a mogla bi se nazvati paklenom verzijom ionako preopasnog Meta. Osmišljen kao jeftina alternativa heroinu, krokodil predstavlja smrtonosni bućkuriš zakuhan od benzina, kodeina, fosfora i teških metala. Može biti fatalan za korisnika već kod uzimanja prve doze. Oni koji to prežive, a nastave s konzumacijom, za svega par mjeseci će se početi pretvarati u nevjerojatne spodobe: meso doslovno otpada s kostiju, a cijela koža postaje zelenkasto-sivkasta, zadebljala i ljuskasta – baš k’o u krokodila. Naravno, ni na konačnu smrt se ne čeka dugo … Zašto bi ikome ovo palo napamet uzimati? Možda oni prvi konzumenti i nisu znali u što se upuštaju, ali danas svi znaju kako se ovdje radi o nečemu toliko opasnom i agresivnom da se heroin naspram toga čini bezazleno poput kamilice s medom prije spavanja! No, broj konzumenata se svejedno svakodnevno povećava. Kako je to još davno posvjedočila čuvena i zlosretna junakinja „’Djece s kolodvora Zoo“ – Christiane F., mnogi mladi ulaze u svijet teških droga nošeni parafrazom – ovdje – već spomenutog stava: „Želim dokazati da meni droga ne može ništa … mogu je uzimati, ali ja sam jači od droge“!

Svo vrijeme ovoga svijeta koje nije naše

Idemo polako od više dramatičnog prema manje dramatičnom, ali ne i manje izazovnom. Gubljenje vremena je česta boljka kako mladih, tako i onih starijih. „Počinjem učiti od ponedjeljka“, ili „Polako, ima vremena“ … sve su to neke stvari koje često čujemo, a možda i sami pokatkad izreknemo. Pa dobro, nije sad da nema nikako vremena, ali jedno je sigurno: Naše vrijeme na ovom svijetu neminovno i nezaustavljivo prolazi, ili još dramatičnije rečeno: Svaki dan smo za još jedan dan bliži vlastitoj smrti! Ako stvari uspijemo shvatiti na ovaj način, shvatit ćemo koliko je to naše vrijeme dragocjeno, upravo jer je ograničeno! Čovjek to ponajbolje shvati kad mu liječnici jednog dana kažu da je smrtno bolestan te da ima još vrlo malo sveukupnog vremena. Istina je da neki poslije ovakve vijesti potpuno klonu duhom, međutim, mnogi ljudi će upravo tada uistinu početi cijeniti svoj život. Shvatit će kako je zapravo lijep i jedinstven, i gotovo će sigurno postaviti sebi neke zadatke i ciljeve koje bi trebalo obaviti dok su živi. Prije naznačenog obrata, dok je bio zdrav, čovjek je potpuno drugačije rezonirao stvari: s jedne strane, činilo mu se da je svo vrijeme svijeta njegovo; s druge strane, zbog nekog razloga uopće nije cijenio to vrijeme. Često je razmišljao o besmislu života, često se dosađivao, počesto je osjećao kronični nedostatak entuzijazma i dobre volje za ono živjeti i djelovati.

E ovdje ćemo malo umiješati velikog Heideggera i njegove čudne pojmove navlastitog i nenavlastitog opstanka: „Tek ‘hodeći naočigled smrti’, postigavši nepotisnutu zamjedbu vlastite smrtnosti, spoznajem ograničenost svojeg životnog vremena i neponovljivost svake pojedine sadašnjosti. Tek sam tad osposobljen da zamijetim naročite zahtjeve i mogućnosti svakog pojedinog časa. Tako dosežem životnu formu ‘navlastitosti’. Potisnem li pak svijest o svojoj smrtnosti, zaposjedne me subliminalna pretpostavka u nedogled oduljenog životnog vremena. Izmiču mi neobnovljive mogućnosti i zadaće svakog pojedinog časa pa potpadam pod životnu formu ‘nenavlastitosti’. Kad na taj način više ne doživljavam ćudoredni izazov sadašnjosti, život mi više ne određuje neprenosiv zov, već ono što ‘se’ čini. Ne živim uz zamjedbu izazova na koji mi valja ‘svagda sam’ odgovoriti, već ‘bivam življen’ od onoga što proglase vladajuća moda i običaji“.[1]

Pomalo tumačeći prethodni navod, a pomalo ga i parafrazirajući, tijekom života čovjek će se neminovno susresti sa onim što bi Camus nazvao „nadmoć svijeta“ (misli se nadmoć svijeta naspram čovjeka – pojedinca). Svijet se nikako ne šali … on vas nastoji progutati, odnosno asimilirati u svoje tokove, dajući vam pri tomu neku svoju zadaću kao vašu. On Vam ne dopušta da živite svoj vlastiti život, nego čini sve kako bi ste „bivali življeni“ – već kako to briljantno primijeti Heidegger. Tu zatim nailazimo na onaj njegov zlokobni „sich“ („se“). Tako čovjek ne priča više kako bi on sam trebao i želio, nego priča kao što „se“ priča (Gerede – govorkanje). Isto tako, oblači se poslovično kao što „se“ oblači, pleše kao što „se“ pleše itd. Jednostavno, tokovi i stremljenja svijeta su ga opsjeli i zarobili. Nadmoć svijeta naspram pojedinca je tako velika da zapravo vrlo rijetki to uopće uspijevaju primijetiti. Štoviše, ljudi postaju uvjereni da tako mora biti. Biti u trendu, biti „in“ postaje prioritetom modernog čovjeka. Tako teme svijeta postaju tvoje vlastite teme, njegove brige postaju tvojim vlastitim brigama, njegovo otegnuto – umalo vječno vrijeme postaje tvoja vlastita fiktivna vječnost, pa se ima vremena za sve, s tim da to sve nikako da dođe. No, ipak čovjek u svemu tome nije nimalo sretan … a kako bi i bio kad ne živi, nego je življen od strane svijeta. Čovjek se zato po Heideggeru kad-tad mora odmaknuti od svijeta i njegove vječne prolaznosti. Mora shvatiti svoj život baš kao svoj, i svoju poslovičnu prolaznost kao priliku. Svaki dan je po sebi ontološki jedinstven i neponovljiv, i zato i jest prilika koja se ne propušta. I što ih manje na kraju ostaje, to u čovjekovim očima postaju sve ljepšim i više vrijednim. „Nauči nas dane naše brojiti, da steknemo mudro srce“ (Ps 90,12).

Samorazlikovanje od Boga

Kad nestanu neki dragi životi, čovjek-vjernik se olako upita: „Kako je to Bog mogao učiniti ili barem dopustiti“? No, po prirodi stvari, upravo Onaj koji daje život, jedini ga ima pravo i oduzeti, a vidimo čovjeku je počesto veći problem ovo što Bog oduzima živote, nego kad ih ljudi oduzimaju. To se događa jer su se ljudi nezdravo identificirali s Bogom. Mogli bi smo možda čak govoriti o pravom božanskom kompleksu. Ovo je inače jedan od divovskih teoloških problema, jer ako ga dublje sagledamo, ispada ne samo da su ateisti to što jesu, nego je među ljudima na kraju jedino još teško odrediti tko je veći ateist od koga. Primjera radi, jedina molitva koju je Isus predao svojim učenicima jest molitva „Očenaša“, a u kojoj se između ostalog moli da bude „volja Tvoja (Božja) kako na Nebu, tako i na zemlji“. A kako ljudi mole? Nerijetko: „Bože daj ovo, daj ono … nek’ bude ovako i onako …“. Dakle, vjernik nerijetko suprotstavlja svoju volju Božjoj volji, pri čemu se Bogu ostavlja uloga onog Aladinovog dobrog duha iz lampe, čije je jedino pravo da šuti, sluša i služi.

Premda Isus potvrđuje Petrovu vjeru o Njegovom Bogo-sinovstvu (usp. Mt 16,16), sam Isus sebe u evanđeljima najčešće naziva Sinom čovječjim – čak osamdesetak puta. Reklo bi se: najskromniji od Isusovih naslova koji se spominju u evanđeljima dolazi upravo iz Njegovih usta. Veliki protestantski teolog Wolfahrt Pannenberg (inače vrlo dobro akceptiran i u katoličkoj teologiji) u ovom smislu primjećuje da se Isusovo Bogosinovstvo ostvaruje u perspektivi radikalnog samorazlikovanja od Boga-Oca. Po ovomu bi Isusovo bogosinovstvo jednostavno značilo: s jedne strane izuzetno blizak Bogu-Ocu, s druge strane ipak potpuno drugačiji. Pannenberg taj stav dalje proširuje i na sve ljude: „…Što se čovjek dublje i jasnije razlikuje od Boga, to je dublja i tješnja povezanost s Bogom i čovječjim istinskim ‘ja’.“[2]

Ili, obratno izrečeno: Gdje god čovjek sebi mimo pravila i drugih ljudi prisvaja pravo biti gospodarom dobra i zla, života i smrti, laži i istine, slobode i sudbine … tu se događa i njegovo ontološko razilaženje s Bogom, pa čak i ako je sve ovo skupa poduzeo upravo u Božje ime, izdašno se umatajući pri tomu u vjerske simbole i fraze.

Umjesto zaključka na kraju pridodajemo Isusove riječi:

„Znate da vladari gospoduju svojim narodima i velikaši njihovi drže ih pod vlašću. Neće tako biti među vama! Naprotiv, tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj. I tko god hoće da među vama bude prvi, neka vam bude sluga” (Mt 20, 25-27).

U Sarajevu, 1. 5. 2016.

M. B.

 

Leave a Reply