Petak, listopad 22, 2021

Zamišljamo barbarina kao bradatog krupnog čovjeka koji ručno rađenim kopljem probada neku egzotičnu životinju. Zamišljamo ga kako se ženi udvara pomoću toljage, udara je u glavu, tovari kao vreću na sebe i nosi u svoju spilju. Zamišljamo ga kao primitivca koji živi u spilji ili jazbini gdje oko vatre mumlja i krklja nerazgovjetne zvukove. Zamišljamo ga kao izvornu životinju sposobnu samo za lov, ubijanje i razmnožavanje.

Osjećamo ponekad nostalgiju što ne možemo biti kao taj izvorni barbarin oslobođeni socijalnih, političkih i tolikih drugih okova, krivo nam je ponekad što nismo Rousseauov plemeniti divljak. Osjećamo ponekad prijezir prema tom plemenitom divljaku, jer smo za razliku od njega životinju naučili kupiti u hladnjaku trgovine. Naš stav prema plemenitom divljaku je mješavina nostalgije i prezira želje da se u isto vrijeme bude i divlji, ali i civiliziran. Tako smo se recimo dosjetili nečega što se zove safari. Ne probadamo kopljem životinju, ali je rado ustrijelimo, fotografiramo se pored nje i dijelimo. Time želimo u sebi probuditi tog plemenitog divljaka, želimo osjetiti nostalgiju, ali jer preziremo plemenitog divljaka, životinju ustrijelimo puškom, a ne ganjamo je kopljem.

Preziremo plemenitog divljaka i njegov način života pogotovo njegovu spilju ili brlog. Ali zbog nostalgije za njim izgradimo vikendicu negdje u planini ili u šumi. Vikendica je podsjetnik da smo nostalgični za plemenitim divljakom. Preziremo njegovo mumljanje i neartikulirane zvukove, ali smo suviše nostalgični za njim, pa smo izmislili jezik. I dok preziremo njegove zvukove, mi jezikom pokazujemo kako nam nedostaje taj plemeniti divljak i njegovi neartikulirani glasovi, vrištanje i kreveljenje.

Preziremo njegovo udvaranje ženi toljagom, ali smo previše nostalgični za njim, pa smo izmislili stotine načina kako loviti žene i umanjivati njihovo dostojanstvo. Tu i tamo ima onih koji još uvijek koriste toljagu kao sredstvo osvajanja. Preziremo njegovo primitivno korištenje vatre, ali smo nostalgični za njim, pa smo izmislili struju da nam svijetli umjesto vatre. Preziremo njegov mir negdje u nekoj šumi punoj zelenila gdje mirno živi u svojoj spilji, ali smo nostalgični za njim, pa smo izmislili terapeute na čijim krevetima i u čijim ordinacijama potiho ispovijedamo da nam nedostaje taj plemeniti divljak i njegova jednostavnost.

Preziremo njegov način ratovanja, njegova primitivna oružja za borbu, ali smo previše nostalgični za njim, pa smo izmislili puno više oružja kojim ratujemo i ubijamo jedni druge. Preziremo njegovu divlju i nesputanu prirodu, ali smo nostalgični za njim, pa smo izmislili rat kao oblik vlastitog divljaštva, gdje možemo biti divlji i u skladu s prirodom i našom iskonskom potrebom da u sebi osjetimo da smo mi taj plemeniti divljak, pa ubijamo, palimo, silujemo, uništavamo i to na milijune i milijune i u velikim razmjerima. Preziremo ga i nazivamo barbarinom, a njegovo vrijeme barbarskim.

Ali je on bio istinski plemeniti divljak. Ako je i lovio kopljem životinju, lovio ju je da se prehrani, a ne da je muči i da se nad njom iživljava. Ako se udvarao ženi toljagom, nije ju uvijek koristio kao sredstvo uvjeravanja dok danas šaka, šamar, udarac, zlostavljanje služe kao sredstvo uvjeravanja i to ne samo jednom nego mjesecima, pa i godinama. Ako je izgovarao neartikulirane glasove, to su bili glasovi sreće, ushita, čuđenja, dok danas jezik služi za potvaranje, ogovaranje, psovanje, vrijeđanje. Ako je i imao skromnu spilju, to je bilo da se sakrije od zime, kiše, divljih životinja i da zaštiti svoju obitelj, dok danas gradimo da drugi vide kako imamo i da nam zavide.

Ako je i ratovao, to je bilo skromno i u malim razmjerima i to samo ako mora da sebe zaštiti ili da si osigura hranu, dok danas ratujemo ciljano da prodamo oružje i da zaradimo novac i da ubijamo jedni druge, jer se mrzimo iz dna duše. Preziremo plemenitog divljaka i nazivamo ga barbarinom. Svojim ratovima, oružjima, zlostavljanjima, ubijanjima, uništavanjem, obezvrjeđivanjem, vrijeđanjem, psovanjem mi smo samo divljaci i barbari, on je bio plemeniti barbarin i plemeniti divljak za razliku od nas i mi njemu ne nedostajemo uopće, jer smo dokazali smo samo divljaci i barbari za razliku od njega.

 

U Sarajevu, 26. 2. 2018.

O. J.

Tags: , , , , ,
Oliver Jurišić

0 Comments

Leave a Comment

Ostali tekstovi

O krhkosti

O krhkosti

20. kolovoza 2020.
O moći

O moći

22. srpnja 2019.
Zašto nas tuđi dobri savjeti često toliko bole i živciraju?

Nemo dat quod non habet

23. studenoga 2016.
O laži

O laži

19. svibnja 2018.
O onome što nas ne ubije…
PROLJETNI UMOR

PROLJETNI UMOR

4. travnja 2018.
Razgovor o paklu

Razgovor o paklu

21. srpnja 2018.