O (ne)brizi

Briga o stvarima

Ima stvari koje su vrijedne i njihova vrijednost s vremenom raste i one postaju dio određene baštine, kulture, turističke ponude. Mostovi, kipovi, zgrade, katedrale, su stvari koje se čuvaju, održavaju, pokazuju i po njima se prepoznaje cijela jedna kultura, nacija, grad, mjesto. Takve stvari se ne procjenjuju u smislu vrijednosti bilo da se hoće prodati ili kupiti, u tom smislu za njih kažemo da im vrijednost neprocjenjiva, jer su od opće važnosti za sve nas.

Ima stvari koje su nam privatno vrijedne i osobno su za nas neprocjenjive. Dok recimo nekome neka crno-bijela fotografija ne znači ništa, nama ona znači sve, jer je ona ostala kao jedini podsjetnik na nama drage ljude i kako su oni izgledali. Čuvamo takve sitnice kao velike vrijednosti naših osobnih povijesti, radosti, sjećanja i zajedničkih trenutaka.

Ima stvari koje su vrijedne prema njihovoj materijalnoj cijeni, i te stvari najčešće mijenjamo, bacamo stare, uzimamo nove, mijenjamo novo za staro. Nije stvar u mijenjaju stvari, neke od njih se moraju mijenjati zbog sigurnosti, potrebe, isteka roka trajanja i drugih razloga. Stvar je prije svega u načinu našeg razumijevanja i brige s jedne strane upravo o stvarima koje često mijenjamo i brige o samima sebi.

Pucanje ekrana na mobitelu izaziva kod čovjeka napade panike ne samo zato što je riječ o skupom uređaju koji smo skupo platili, nego također jer briga o takvoj stvari postaje glavna životna briga. Prolijevanje kave, soka, vode bilo kakve tekućine po laptopu nije samo stvar skupoće i cijene uređaja, nego grozničave brige o laptopu. Nenamjerno grebanje automobila ključem izaziva fizičke sukobe, nabrajanje cijelog rodoslovnog stabla, prljanje blatom i kišom stvara nervozu i proklinjanje kako neba tako i službi za održavanje cesta.

I tako, bezbroj stvari čija vrijednost slabi sa svakim danom njihova trajanja do te mjere da nešto što smo platili s dvije mjesečne plaće nakon pola godine ili čak manje vrijedi manje od jedne prosječne mirovine, uglavnom određuju našu brigu i našu zabrinutost do te mjere da je briga i čuvanje stvari u nekim trenutcima zamijenila sve druge brige i zabrinutosti.

Briga o sebi

Ako pokušamo ostaviti po strani objektivne nemogućnosti brige o samima sebi u zemlji kao što je naša gdje je sustav brige o čovjeku kroz medicinsku pomoć prilično loš i ostavljen pojedincu da se sam snalazi ili umre na ulici od prehlade ako nema novaca za lijekove, treba postaviti pitanje zašto neki simptomi i promjene koje osjetimo u svom i na svom tijelu nisu više toliko važni i ne želimo se njima pozabaviti.

Zašto oštećenje mobitela izaziva ponekad veću brigu i zabrinutost nego recimo bolovi u leđima, glavi, nogama, trbuhu? Je li tome razlog samo strah da ako odemo liječniku, sigurno će pronaći u nama neku bolest i propisati lijekove za koje nemamo novaca unatoč napisanom receptu, jer ih svejedno moramo platiti?

Ili je tome razlog i to što je briga o stvarima čija vrijednost pada svaki dan važnija recimo od brige o vlastitom tjelesnom i psihičkom zdravlju? Zašto je odjednom postalo važno imati masku za mobitel, zaštitnu naljepnicu preko ekrana, zaštitu na automobilu, torbu za laptop, a nije važno toplo se obući zimi zbog zdravlja, brinuti se o higijeni ruku i tijela zbog zdravlja, redovito posjećivati liječnika i provjeravati krvnu sliku zbog zdravlja?

Naša je moralna obveza brinuti se o sebi o vlastitom zdravlju, općenito brinuti se o sebi kao i o drugima. Zašto ne shvaćamo ozbiljno simptome koje nam tijelo i duša povremeno daju i upozoravaju nas da nešto nije u redu, a pravimo dramu kad nam mobitel slučajno ispadne na asfalt iako je zaštićen sa svih strana poput „ličkog medvjeda“? Zašto naš više plaši gubitak kontakata i slika na mobitelu, a ne plaše nas redoviti i česti bolovi u našem tijelu i duši? Što se to dogodilo s nama općenito kao ljudskim bićima, pa nam je briga o stvarima postala važnija od brige o sebi?

Možda je tome razlog što smo i sebi počeli određivati vrijednost i cijenu prema stvarima koje posjedujemo. Posjedovati stari model bilo čega, od gadgeta do odjeće, znači biti out kako se to voli reći, a posjedovati sve najnovije znači biti in.

Zašto ljude koje susrećemo gledamo kroz njihove cipele, satove i druge stvari, a ne obraćamo pažnju na njih kad govore da su umorni, imaju problema sa spavanjem, imaju problema s probavom, već nekoliko dana ih glava žestoko boli, noga im je nateknuta, imaju neobičnu boju kože oko očiju. Ionako će svi ti satovi, mobiteli, cipele i odjela već za par mjeseci biti out, a neki od simptoma će možda dugo vremena ostati in, možda neki od simptoma upozoravaju da uskoro više neće biti važno ni što je in ni što je out, nego će se raditi o samom životu.

Ali svoje simptome ponekad ne shvaćamo ozbiljno i ne zabrinjava nas nateknuta noga, bol u glavi, bol u prsima, nemogućnost normalnog spavanja, gubitak apetita koji traju danima, tjednima možda i mjesecima, više nas brine što nam je ekran pukao ili što nam je automobil slučajno zagreban malo sa strane.

Sigurno da ova slika nije crno-bijela niti se može reći kako se ne brinemo o sebi, a brinemo samo o stvarima koje posjedujemo, no brinemo li se zaista o sebi onoliko koliko o stvarima koje gube vrijednost sa svakim novim danom?

Gubitak zdravlja je sličan gubitku vrijednosti mobitela uz jednu malu, ali prevažnu razliku. Kao i mobitel tako se i zdravlje sa svakim novim danom i upotrebom pomalo troši. Dok mobitel gubi vrijednost i od in postaje out, zdravlje ga ne gubi, ono je uvijek vrijedno, uvijek je in, a gubitak zdravlja ne možemo nadoknaditi novim modelom samih sebe, kao što razbijeni ekran možemo zamijeniti novim uređajem ako to želimo.

O vrijednosti i važnosti brige o samima sebi znaju najbolje oni koji su se samo brinuli o ekranima mobitela i sitnim oštećenjima automobila, a gotovo nikad nisu obraćali pažnju na simptome bolesti koja ih je pokosila, ali su se kroz  dugotrajnu borbu s njom izborili. Oni razumiju još ponajbolje što znači brinuti se o sebi, i više se o stvarima gotovo i ne brinu, možda o nekim osnovnim stvarima koje im trebaju za život. Nije im do novog modela bilo čega, nego do brige o sebi koju su toliko dugo zanemarivali.

Sljedeći put kad vam pukne ekran mobitela ili primijetite malu ogrebotinu na suvozačevim vratima, bez puno brige i zabrinutosti makar bio najnoviji model i makar bio skup. Međutim, ako osjetite neke simptome koji dugo traju i ako možete otiđite posjetite liječnika, a ako putem sretnete nekoga tko vam se naruga i kaže vam da ste hipohondar i samo se brinete o sebi i svome zdravlju, recite mu neka skine pogled s ekrana mobitela kojega non-stop drži u rukama, i/li odmakne malo pogled od svog limenog ljubimca. Možda shvati da se odavno prestao brinuti o sebi i da je od ekrana i automobila daleko važnije njegovo duševno i tjelesno zdravlje koje već godinama zanemaruje i čije simptome već mjesecima ne želi otići provjeriti.

Umjesto zaključka

Nije dobro ako brigu o sebi potpuno zamijenimo i nadomjestimo brigom o stvarima, jer stvari su varljive, sad su in već sutra su out, zdravlje nije varljivo i uvijek je in, a gubitak zdravlja je teški i nepopravljivi out, koji može prerasti u daleko ozbiljniji, pa i vječni out ako čovjek ne obraća pažnju i ne brine se o sebi, a trebao bi, jer briga o zdravlju nije kao fakultativni predmet u školi hoćeš ili nećeš, nego čovjekova moralna obveza i prema sebi i prema drugima i Onome koji ga je stvorio i taj život i zdravlje mu darovao.

 

U Sarajevu, 30. 6. 2017.

O. J.

Leave a Reply