LJUBAV NA DRUGI POGLED

Mogla bih govoriti o ljubavi kao općem pojmu, o ljubavi kao različitim vrstama čovječjeg poimanja koje izazivaju različite reakcije kako fiziološke tako i psihološke…, ali jedno je sigurno, o ljubavi se govori iz srca, iz iskustva…, a ne iz struke, iz nauke, iz knjiga… Mogla bih navesti mnoge teorije o ljubavi i zaljubljenosti, mnoga istraživanja koja su mi poznata, a koja govore kako o fiziološkom tako i o psihološkom utjecaju ljubavi na život čovjeka. Ali čemu to sve? Čemu to sve, ako ja ne posjedujem osobno iskustvo ljubavi, ako ja to osobno ne mogu prepoznati i samoaktualizirati svoj život kroz ta iskustva. Zar je doista teško spoznati ljubav?

Vjernici u boga reći će da je Bog ljubav, ali što nam to znači… to znači da je sve na ovom svijetu stvorio u savršenom skladu i savršenom preciznošću te nam dao spoznaju o tome. Imala sam sreću u životu, pa sam iskusila i roditeljsku ljubav. Hranili su me, štitili, branili, odgajali i sve činili kako bih odrasla u afektivno zrelu osobu. Mnoge stvari u djetinjstvu su mi branili i tad sam se ljutila na njih, ali što sam starija… uviđam da je to sve imalo smisla i da mi je to pomoglo da postanem svoj čovjek. Kad sam stasala za više obrazovanje, odvojili su mi zadnji komad svog kruha i bili mi podrška i potpora kako bih se školovala i završila studij. Da, sve su to roditelji radili, samo radi mene i samo za mene…, jer me vole. I da, to je ljubav. Meni je dovoljno da suzne oči spustim na grudi svoje majke i da se osjećam sigurno i voljeno. Njen miris, njen zagrljaj i njen poljubac izbrišu svaku tugu s mog lica. Kad se osjećam omalovaženo, dovoljan je stisak očeve ruke i riječi tatina princeza da znam da me nitko na ovom svijetu ne može omalovažiti koliko me on može voljeti.

Možda mnogima neće biti jasno, zašto ovako jednostavno i priprosto piše jedna magistrica psihologije i od koje se očekuje da da znanstvene dokaze o emociji zvana ljubav…, ali ne, ne želim, jer ja sam prije svega ljudsko biće, čovjek, žena, pa tek onda sve ono što sam kroz život stekla i naučila.

Zašto uvijek kažem da je meni sreća u malim stvarima? Da, meni jest. Iz razloga što je za sreću dovoljan razgovor s dragom osobom. Kako opisati to da mi se netko sviđa, da me netko privlači… jednostavno, želim provesti vrijeme s njim na način da pričam o svemu i svačemu. Da čujem osudu, kritiku, pohvalu i drugo mišljenje, bez potrebe da mi to smeta. Kad nekoga prihvatiš takvog kakav jest, onda si sretan što dijeli sve svoje pozitivne i negativne tajne s tobom. Kad ti netko kaže da mu treba pomoć, a ti ne pitaš: „Što ti je?“, nego žurno pitaš: „Kako ti ja mogu pomoći?“. Dok ga gledam u oči i slušam njegove šale – moje srce se koči od smijeha i pitam se kako se samo sjeti takvih šala i zašto ih baš meni govori. Kad mu mogu reći da ne volim tu pjesmu, jer u meni izaziva negativne emocije i ne brinem se što će pomisliti, nego znam da će to moje mišljenje prihvatiti. Sjećam se osjećaja kad sam s njim pojela prvu čokoladu, otvorili smo ju kao mala djeca, jeli, zezali se i to mi kao dvadesetšestogodišnjoj djevojci nije smetalo, nije mi bilo glupo otimati se za čokoladu, jer pobogu ja moram biti ozbiljna, vidi koliko mi je godina. Ne, tad godine nisu bitne, bitan je taj osjećaj sreće i treperenje srca i tijela.

Kad imaš s kim podijeliti želju da sjedneš u jesenje lišće, valjaš se i gađaš se lišćem onda znaš da te netko prihvatio onakvom kakva jesi. Kad je nebitan film koji se gleda u kinu, nego kad se gleda s tobom, kad je nebitno gdje se ide, nego da se skupa ide… onda znaš da nekome vrijediš i da tebi netko vrijedi.

Kad se doživi taj osjećaj, neće ti biti potrebne teorije o tome što je ljubav. Tad ćeš samo prepustiti se i uživati… ljubav je svugdje oko nas, samo treba progledati i vidjeti je i uživati u njoj.

U Sarajevu, 25. 8. 2014.

B. K. 

 

Leave a Reply