O bivšem

Kako nazvati stanje u kojem nas više ništa ne dodiruje i ništa ne zanima? Stanje u kojem nas drugi živciraju i ne želimo ih vidjeti? Kako nazvati trenutke kada želimo izmiriti račune između mene i mog života, trenutke kada smo shvatili da je vrijeme da konačno odustanemo i postanemo bivši u mnogim stvarima do kojih smo držali i koje su nam bile važne? Je li to ravnodušnost? Nezainteresiranost? Zlovolja? Umor? Razočaranost? Netočno je tvrditi kako izmirujemo račune sa sobom tek na kraju života kada nam je jasno da više ni u čemu ne možemo biti novost i iznenađenje. Znamo to učiniti i u najvažnijim trenutcima života. Dogodi nam se i u najkreativnijim i najsretnijim razdobljima života da sve ostavimo i nastavimo dalje ne gledajući natrag na sve što smo ostavili. Zašto imamo potrebu i po nekoliko puta u životu praviti završne račune i jedni druge pretvarati u bivše tražeći negdje novi početak za sebe? Umorimo li se? Dosadi li nam? Zašto čovjek kada pronađe sreću i zadovoljstvo ima potrebu sve to uništiti, razoriti, pokvariti i krenuti iz početka? Nadamo se da ćemo pronaći više sreće i zadovoljstva u nečemu novom? Što nas tjera da se upustimo u nesigurnost?

Ponekad čovjek želi preduhitriti samog sebe, pa prije nego se dogodi trenutak u kojem će postati u nečemu bivši odluči sve prekrižiti, zatvoriti sva vrata za sobom i pobjeći negdje kako bi mogao početi iznova. Čovjek ne voli biti bivši u nečemu jer to ga podsjeća na vrijeme kad je bio – recimo – najsnažniji, najkreativniji, najproduktivniji, najhrabriji. Biti bivši čovjeku skreće pozornost da više neće biti u svojoj najboljoj kreativnoj i produktivnoj fazi života. S titulom bivšeg u bilo čemu počinje lagano suton života ili odlazak prema onom razdoblju života gdje se više ne može biti u punoj snazi svog ljudskog potencijala. Kada je čovjek bivši u nečemu, povremeno se može vratiti, ali se nikad ne može vratiti u svojoj punoj snazi. Bivši nogometaš se može vratiti na teren, ali njegova igra više nije ona kao kada je bio u najboljim godinama svoga igranja. Bivši vojnik se može vratiti na ratište s puno mudrosti i znanja, ali njegova snaga i hrabrost više nisu kao kada je bio spreman dati život bez razmišljanja, jer i kod njega je nastupilo razdoblje života gdje se ideali preispituju, smisao ratovanja i gubitka mladih života. Bivša žena, bivši muž, bivša djevojka upućuju uvijek na to da i ako se sve vrati na početak braka i ljubavne veze, to više neće biti isto jer su se u međuvremenu promijenili oni koji su na početku bili opijeni strašću i ljubavlju. I ako se vraćaju, sada su drugačiji, racionalniji, oprezniji, zreliji, mudriji. Riječju bivši hoćemo označiti nešto što je nepovratno prošlo i što je nepovratno izgubljeno i da povratak na početak, koliko god za njim žudjeli, neće biti isti kao što je bilo onda kada nismo bili bivši.

Pred životnom situacijom u kojem postaje bivši u bilo čemu, čovjek ima različite mogućnosti i svatko za sebe bira mogućnost koju hoće. Netko bira presjeći cijeli svoj život u jednom trenutku, odsjeći od sebe svoju prošlost i ono što je bio i time preduhitriti da ga se označi kao bivšeg jer ne može prihvatiti da više nije na vrhuncu svoga života. Netko se s tim miri tiho i mirno kao da je riječ o nečemu najprirodnijem jer je svjestan da je čovjek uvijek u nečemu bivši i da nema čovjeka koji bar u nečemu nije bivši od ljubavi, karijere, obitelji do posla i uspjeha. Pa i u samom svom životu čovjek postane sam sebi bivši – jer je starac, bivši mladić; jer je baka, bivša majka i djevojka; jer je umirovljenik, bivši radnik; jer je onaj na groblju, bivši čovjek, prijatelj, poznanik. Ljudi koji biraju preduhitriti život da ih ne učini bivšima, i po nekoliko puta žele i traže način da život počnu iz početka. Traže mogućnosti kako da u životu opet budu na početku i na vrhuncu u punoj snazi svog života, čak i onda kada godine, tijelo i duh upućuju da je teško ostvariti jedan takav mladalački početak. Ponekad se čovjek ne može pomiriti s tim da je bivši i teži novim životnim početcima kojima bi preduhitrio neugodno iskustvo da više nije među najboljima, najjačima i najhrabrijima. Ima i onih koji ne idu za tim da bilo što počnu iz početka, onih koji svoj život smatraju takvim da on ima svoj početak i svoje jutro, svoj savršen dan i sunce koje ga grije i svoj suton i zalazak kada se dan polako gasi i pojavljuju se prve zvijezde koje najavljuju noć i kraj dana. Prihvaćaju i čak se ponekad raduju što će uskoro biti bivši u nečemu jer im je dovoljno bilo biti među prvima i među najjačima.

Kako će čovjek procijeniti kada je bivši i kako će se postaviti prema tome? Hoće li čovjek znati mirno prihvatiti svoje stanje ili će pokušati nekoliko puta presjeći vlastiti život ne bi li ga ponovno započeo, po mogućnosti daleko od tog iskustva i pogleda drugih koji mu nedvosmisleno govori da je bivši i da je vrijeme da se povuče? I ono najvažnije: što je za čovjeka bolje; prihvatiti da je bivši i povući se ili sve porušiti za sobom i probati negdje drugo krenuti iz početka gdje će barem neko vrijeme biti siguran od te neugode da je u nečemu bivši? Iskustvo uči da ima onih koji nekoliko puta svode životni račun i hoće krenuti iz početka jer ne mogu prihvatiti ili ne žele prihvatiti da su bivši ili ih je strah da to ne postanu, pa prije nego se dogodi, svoj život radikalno odvajaju od svoje prošlosti i ljudi s kojima su povezani kako ne bi morali otkriti, doznati i spoznati da ih se smatra bivšima. Ima onih koji jednom na kraju života svode račun jer od samog početka znaju i prihvaćaju da je kroz cijeli život čovjek u nečemu bivši ili je nekomu bivši i da pokušati početi život iz početka i po nekoliko puta neće promijeniti čovjekovu sudbinu da će uskoro u nečemu biti bivši. Trebamo li se učiti da smo u nečemu bivši i da smo nekomu bivši i da to bude bez radikalnog odnosa prema vlastitom životu uklanjanjem i zaboravom prošlosti i ljudi koji su je stvorili zajedno s nama ili uvijek unaprijed prije nego se dogodi isključujemo važne dijelove naših života jer ne podnosimo biti bivši?

Teško je prihvatiti da smo bivši u nečemu ili nekomu i rijetki su sretnici koji mirno i tiho to prihvaćaju i koji na kraju života tek jednom saberu životni račun tvrdeći da nije bilo potrebe za novim životnim početcima jer je i svom vlastitom životu u jednom trenutku i sam čovjek netko bivši. Većina nas još uvijek nastoji i po nekoliko puta započeti život jer ne možemo prihvatiti da smo bivši ili nas je strah da će nas takvima proglasiti, pa hoćemo preduhitriti to iskustvo i stanje, trudimo se i borimo da ne budemo bivši i ponekad se pitamo tko je stvarno u pravu: onaj koji ne mijenja život nikada jer smatra da je čovjek čim se rodi pa do smrti uvijek bivši u nečemu ili nekomu ili onaj koji stalno pokušava početi život smatrajući da još nije kucnuo čas niti došlo vrijeme da ga se smatra i naziva bivšim u nečemu ili nekomu. Tko je od njih dvojice u pravu?

U Sarajevu, 4. 11. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: welcomia

Leave a Reply