Ponedjeljak, svibanj 10, 2021

Uvijek se nađe nešto što smo propustili u životu. Ili netko. Nije naša krivica. I nije samosažaljenje u pitanju. Događa nam se da nam se nešto u životu dogodi prekasno. Kao kad ljudi susretnu prekasno savršenu osobu za sebe. Dobar dio života već je na neki način završen. Već su skoro sve proživjeli. Dogodi se da otkrijemo što želimo biti u životu. I raditi. Otkrijemo prekasno. Spoznaja dođe prekasno. Ili mislimo da nikada nije kasno? S obzirom na okolnosti, izgleda da se sada ništa ne može učiniti. Ništa se ne može početi ispočetka. Nema povratka natrag. Nismo krivi. Nije bilo prilike da nam se sve to dogodi ranije. Nije bilo mogućnosti da budemo ono što smo istinski htjeli. Nekad nas život prisili na drugačije postupke i odluke od onih koje smo duboko u sebi željeli učiniti i donijeti. Nije ugodno za čovjeka otkriće pogotovo kad je nenadano kako je htio nešto drugo u životu. I svjestan je u ovom trenutku kako ne može ništa učiniti kako bi to promijenio. Ili iznova počeo. Negdje u toj spoznaji, u tom osjećaju nastaje žaljenje. Kao iskustvo da nismo krivi za propuštene životne mogućnosti i prilike koje smo stvarno trebali ugrabiti i iskoristiti. Došle su prekasno, nisu bile tu kad su trebale biti i nismo krivi jer se tako odigralo. Ima i onih žaljenja gdje s pravom trebamo kriviti sebe. Optužiti sebe kako nismo izabrali ono što smo istinski željeli. Kao i onih mogućnosti koje nikada nismo dobili priliku susresti i probati ostvariti. Žaljenja koja su rezultat naše krivice kao što je manjak hrabrosti i vjere u sebe progone nas. Možda će tako biti kroz život do njegovog prirodnog svršetka. Takva žaljenja imaju objašnjenje i objašnjenje je način i kako ih razumijemo i kako se s njima nosimo. Krivi smo jer smo možda bili kukavice. Ima i onih žaljenja, i ona nas od vremena od vremena sustižu, koja nemaju uzrok i izvor u nama samima. Nije u pitanju ni hrabrost ni kukavičluk. Nešto ili netko je došao prekasno kriviti i tu se ne može ništa učiniti. Postoji razlika između nekoga tko prokocka i upropasti kvalitetan talent kojega je bio svjestan od samog početka i koji je imao dobre uvjete da talent usavrši. I drugog tko iznenada otkrije da ima talent za nešto što ga usrećuje i ispunjava, ali je prekasno to otkrio i shvatio. Kao što postoji razlika između muškarca koji od samog početka svojim djelovanjem i načinom života razara odnos s kvalitetnom i dobrom ženom i muškarca koji slučajno i neplanirano susretne ženu za koju sada zna da je na neki način za njega idealna, ali je izgleda prekasno za novi život i novi početak. U ovim životnim iskustvima odnosno spoznajama rađaju se naša žaljenja. Kao spoznaje da će i u najbolje isplaniranom i življenom životu dolaziti trenutci zbog nečega ili nekoga kada će se život preispitivati zajedno s odlukama koje su donesene i smislovima koji su izabrani kao putokazi i vodiči kroz život. Žaljenje nije isključivo tek emotivno iskustvo osobne krivice jer smo nešto ili nekoga propustili iako smo imali idealne uvjete i najbolje okolnosti. Žaljenje je spoznaja o tome da se nikada neće moći apsolutno tvrditi da se u životu ni najmanja sitnica nije propustila i promašila. Žaljenje nas poučava kako se nekim ljudima jednom ili nekoliko puta u životu događa bolna spoznaja, jedna vrsta bolnog otkrivenja i prosvjetljenja. Otkrivenje koje čovjeku daje do znanja da svatko ima nešto zbog čega žali i zbog čega mu je krivo jer je nešto propustio. Bez obzira čija je krivica u pitanju, njegova ili onoga što on nerijetko naziva sudbinom.

Žaljenje nam otkriva i kako je život spreman na iznenađenja i promjene za koje ne znamo i ne možemo ih predvidjeti, ne znamo možemo li im se čak i nadati. Žaljenje je pokazatelj kako ono što nazivamo životom i mislimo da je život biva povremeno relativno, promjenjivo i za nas šokantno te se ne uspijevamo postaviti na pravi način. Ako pravi način postoji u takvim okolnostima. Odbijamo promišljati život i pitati se je li ovo život kakav smo stvarno željeli jer se bojimo da bismo mogli pronaći i dobiti neželjene i neugodne odgovore. Žaljenje je nekakvo opterećenje u nama, kao sumnja, kao pitanje i kao dilema koju relativno dobro držimo i nastojimo držati pod kontrolom. Događa se da otkrivamo kako živimo život kojega ne želimo. Nismo htjeli. Nije bio naš. Otkrili smo to ne zato što smo od samog početka krivci takvog života, nego dogodila se neka velika promjena. Nešto veliko i novo i drugačije smo otkrili o sebi. Nekog smo drugog i novog susreli. Pronašli smo nešto što daje više ispunjenja životu. Nije riječ o samosažaljenju. Njega treba izbjegavati. Osjećaj da smo potpuno bezvrijedni i nesposobni. Zakasnili smo i ništa se više ne može učiniti. Baš ništa početi iznova. Ako pokušamo zbog žaljenja ponovno živjeti tako što ćemo si život preokrenuti, možda neće biti najbolji rezultat. Svjesni smo svojih stvarnih dometa i mogućnosti. I trebali bi biti. Žaljenje je pomalo prevrtljivo i nesigurno, ali i privlačno i zavodljivo. Stvara u nama neugodan osjećaj da smo dosad živjeli promašeno i da ćemo tek sada početi živjeti punim plućima. Žaljenje nam ništa ne kazuje o posljedicama naših novih izbora i odluka u budućnosti. Na tu temu žaljenje ne govori. Ne proriče budućnosti i ništa o njoj ne zna. Niti jamči niti ne jamči da će budućnost biti manje ili možda više prožeta osjećajem da smo djelomično ili potpuno promašili u životu. Žaljenje se bavi sadašnjim trenutkom koji je jedini stvaran dok o prošlosti i budućnosti i ako govori, to čini na način snova: što smo mogli, a nismo i što ćemo učiniti i planiramo. Žaljenje može biti kao nekakav iznenadni impuls i poriv. Sada se nešto sudbinsko događa. Neko presudno iskustvo, neka presudna promjena, neki novi susret s drugim. Sada je trenutak, ako ga ne ugrabimo, gotovo je. Ali je li tako u životu i može li se na ovaj način kroz život? Nitko ne znam pa ni sami kako će sve na kraju ispasti i što će se dogoditi. Bolje ili ne od onoga kakav je život sada? Je li žaljenje naš stvarni pomoćnik ili se pretvara? Jesmo li stvarno promašili ili nas žaljenje prisiljava da mislimo i osjećamo kao da smo promašili i propustili? Osjećamo pomalo taj kameleonski osjećaj koji nas prati. Ne znamo temelji li se na stvarnosti našeg života ili su u pitanju snovi koji su nedostižni i nerealni. Žaljenje nije površno iskustvo i spoznaja. U njegovim slojevima i labirintima moguće je izgubiti se i ne znati razliku između stvarnog života i snova o životu. Zbunjeni smo žaljenjem. U dilemi smo i nesigurni. Jesmo li promašili i propustili ili smo samo ljuti zbog snova i ljutnja će nas proći? Žaljenje se smješta između stvarnosti našeg života i naših snova o životu. Negdje se tu ugnijezdi i živi u nama. Ono je poput nestabilnog jezička na vagi. Čas prevagne na stranu života i pusti nas na miru, čas je na strani snova i uznemiruje nas. Zbog te igre koju žaljenje igra s nama ponekad nismo sigurni na što nas ono upućuje. Na naš život ili naše snove. I mi smo poput onog kipa pravednosti čije su oči svezane u odnosu na budućnost. Osjećamo samo kako se jezičak žaljenja kreće iz ruke u ruku između života i snova. Ali ne možemo vidjeti budućnost ispod poveza sadašnjosti. Ne znamo hoće li se žaljenje prestati kretati tamo gdje smo krenuli nekim novim izborom i prilikom koja nam se pružila. I to nas muči. Postajemo nemirni.

 

U Sarajevu 12. 4. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: hikrcn

Tags: , , , ,
Oliver Jurišić

0 Comments

Leave a Comment

Ostali tekstovi

O sentimentalnosti

O sentimentalnosti

3. listopada 2019.
Izgubljeni, ali ne zatrajno
O ljubavi

O ljubavi

25. travnja 2019.
O posjedovanju

O posjedovanju

19. travnja 2020.
POZITIVNO RAZMIŠLJANJE I ZAMKE NESVJESNOG UMA
Prvo lice množine

Prvo lice množine

28. srpnja 2017.

STARAC

19. kolovoza 2018.