Utorak, 19 ožujka, 2024

Razumljivo je da se pred drugima nećemo razotkriti. I u odnosu na one s kojima smo bliski zadržavamo skriveni dio sebe. Ali što se događa s nama kad smo pred samima sobom? Sami smo. Skriveni smo. Razotkrivanje neće otići dalje od nas samih. Nitko neće doznati ništa o nama. I pred sobom smo skloni skrivanju. Ne želimo promijeniti sliku o sebi. Trudimo se ostati onakvima kakvima smo sebe zamislili. U susretu sa sobom više se skrivamo nego razotkrivamo. Teškom mukom izgrađene iluzije o sebi ne mogu tek tako pasti kao žrtve razotkrivanja. Razotkrivanje se mora nekako izbjeći. Izvući ćemo se na zamisao kako imamo puno vremena da otkrijemo zaista kakvi smo. Uvući ćemo druge uvjeravajući sebe kako su drugi zlonamjerni i izmišljaju o nama. Blokirat ćemo razotkrivanje jer se plašimo otkrića. Nigdje ne postoji tako puno isprika i izbjegavanja kao kada se čovjek treba razotkriti samom sebi bez uljepšavanja i izmišljanja.

Što bi čovjek pronašao ako bi sebe dokraja ogolio? Mijenja li se nešto nekim novim otkrićem o sebi? Ako se smatramo hrabrima, kukavičluk će se lijepo uklopiti u tu sliku o našoj hrabrosti kao trezvenost i razumnost jer kukavičluk se opravdava mišlju kako i u hrabrosti treba biti umjeren i razuman i ne biti uvijek i svugdje hrabar. Ako se vidimo kao ljubitelji istine, laž će se lijepo uklopiti jer se laž opravdava mišlju kako se i u izricanju istine treba biti umjeren, praktičan i znati kad istinu treba prilagoditi okolnostima. Razotkrivanje otkriva o nama ono što je ružno i neugodno, obično ono što o sebi krijemo od drugih. Razotkrivajući sebe, riskiramo prikazati se stvarnima što i nama i drugima može biti nepodnošljivo za gledati.

Pribjegavamo mimikriji. Oponašamo razotkrivanje. Mislimo i govorimo ono što nismo kako bismo zadržali razotkrivanje u granicama koje smo postavili kako se ne bismo predstavili u onome što je za nas neugodno i ružno. Razumljiva je naša mimikrija pred drugima. Bilo bi strašno kada bismo jedni druge susretali sposobni vidjeti sve što je u nama i fizički i duhovno. Od čovjeka čija bi koža bila naopako postavljena da se unutarnji dio sa svim svojim žilama i krvlju vidi očima s užasom bismo odvratili pogled. I on bi od nas kada bi naša koža bila izložena poput njegove. Što bi bilo tek kad bismo mogli gledati jedni drugima u misli, želje i skrivene nagone? Susresti čovjeka čije dvoličnosti, podcjenjivanja, zlobe, pakosti možemo čuti kao njegov glas kad nam govori? Čovjek misli da bi puno toga bilo bolje kada bi mogao pročitati misli onoga do kojeg mu je stalo. Kao što zaljubljen muškarac mašta o tome da „ima na dlanu“ misli žene u koju je zaljubljen jer misli da bi njihov odnos postao iskreniji i dublji. Ali što ako se ne može napraviti izbor iz tuđih misli, nego ih moramo bez prebiranja sve čitati? Želimo li stvarno vidjeti apsolutno sve njezine misli? Možda i žena misli isto kao i muškarac. Tajno znanje o njegovim mislima daje joj moć nad njim? Ali što kada otkrije sve njegove misli i pročita da nje nema među njima ili ima, ali ne na način kako je ona zamišljala?

Čovjek zna kako razotkrivanje samog sebe može biti strašno i neugodno. Onda kada brana koja je držala njegove misli i želje pukne i bujica sve preplavi i potopi. Onda kada sila nutarnjih pitanja, sumnji, optužbi, napada, udaraca njega samog paraliziraju zbog čega se čovjek šokira pitajući se u nevjerici: Zar sam to zaista ja? I brže-bolje pokušava zakrpiti i samog sebe i spriječiti bujicu da odnese svaki tračak dobrog, ljudskog i razumnog u njemu. Iako je vrijeme razotkrivanja samog sebe danas popularno i samorazumljivo, od „uradi sam“ psihoanalize do društvenih mreža i različitih oblika kontrole, uvijek se može neki dio sebe sakriti i ostaviti po strani skriven. Pod uvjetom da on nije za čovjeka štetan i razarajući. Kao čovjek koji ima neki hobi kojemu se drugi smiju, ali koji je bezopasan i ispunjava ga zadovoljstvom, kao što je netko ljubitelj rijetkih biljaka koje voli fotografirati i njihove slike držati negdje skrivene. Kao žena koja voli slikati i svoje slike skriva od drugih jer drugi nemaju razumijevanja za njezine umjetničke sklonosti, kao muškarac koji voli pisati pjesme jer drugi nemaju razumijevanja za njegovu ljubav prema poeziji.

Ono što nas usrećuje i ispunjava ponekad treba ostati skriveno od drugih jer neće razumjeti. I nema ništa ružno i neugodno u tom skrivanju. Razotkriti samog sebe sebi samom neće uvijek na površinu izbaciti ono čega se plašimo i užasavamo, ponekad otkrijemo i nešto dobro i ispunjavajuće, nešto što nas usrećuje, neki neznatan talent ili dar. Zbog svijeta u kojem se krećemo i ljudi među kojima se krećemo, ponekad smo žrtve nezdravog straha da sve što otkrijemo o sebi morat će biti užasno i strašno čime talenti i darovi koji negdje u nama čekaju da se razotkriju ostaju trajno nepronađeni i zakržljaju bez da su ikada dobili mogućnost da se razviju i pokažu svoju snagu. Kada stojimo pred sobom u želji da se razotkrijemo sebi i zaronimo u svoje privatne dubine, strah nas je da nećemo pronaći ništa dobro, nego samo nekakav bezimeni užas od kojega nam neće biti dobro i od kojega se nikada nećemo oporaviti. Svjesni smo da smo dvolični, zlobni, skloni niskim udarcima, užasavamo se pomisli da hodamo i mislimo tako da svatko živ vidi kako izgledamo iznutra i fizički i psihički, ali neće li razotkrivanje sebe donijeti i nešto dobro i bolje o čemu nismo znali da ga u sebi imamo. Kao kada se čovjek zaljubi u slikanje i pođe slikati iako po standardima slikarstva njegovo slikanje nije slikanje. Ali on je ispod naslaga svoga straha, isprepadan od drugih kako se treba okaniti samog sebe jer je u njemu sve nešto strašno i užasno, poput skrivenog blaga otkrio talent koji je nevin i koji ga usrećuje. Slikanje. I taj dar ga pomalo čak i pročišćava od njegovih strahova i loših mišljenja o samom sebi.

Ono čega se čovjek plaši je nemogućnost da unaprijed predvidi što će pronaći u sebi ako pokuša skinuti sa sebe sloj po sloj bića da bi vidio od čega se sastoji. Može naići i na strahote i na užase za koje je bilo bolje da ih nije dirao, ali može naići i na talente i darove koji sve njegove ružnoće mogu donekle prenamijeniti da služe onomu dobrom u njemu i tako sami postanu dobri kao što se strah od neuspjeha, osjećaj bezvrijednosti, malodušnost svladavaju usavršavanjem u talentu za slikanje, pisanje, učenje, studiranje, praktični rad na nečemu.

S razotkrivanjem samog sebe treba oprezno i postupno. Uranjamo u svijet koji je i nama nepoznat i koji je još manje poznat drugima. Uranjamo oprezno jer ne znamo što ćemo otkriti o sebi. Uranjamo postupno jer ako o sebi otkrijemo nešto loše i negativno, to još nije konačni sadržaj onoga što jesmo jer možda u nama postoji još nešto što je dobro i pozitivno i treba pokušati zaroniti dublje u sebe. Ne treba potajno željeti da sebe imamo kao „na dlanu“, neskrivene i potpuno ogoljene, a još manje to treba željeti kada su u pitanju drugi i ono što misle i osjećaju. Netko je nas je htio takvima. Da se cijeli život razotkrivamo više sebi i manje drugima. Netko nas je htio takvima da nikada sebe ne upoznamo, a još manje da upoznamo druge u cjelokupnosti njihovog bića. Netko je htio da djelomično i sebi i drugima budemo stranci i najbolje je da tako i ostane. Oprezno i postupno sebe razotkrivati neće nanijeti previše štete ako o sebi otkrijemo nešto loše, i neće nas učiniti oholima kada o sebi otkrijemo nešto dobro ili neki skriveni dar. Biti djelomično stranac i sebi i drugima čini se najbezbolnijim načinom kako da budemo ono što jesmo. Niti se užasavati sebe i drugih zbog svojih i njihovih nedostataka. Niti oholo i umišljeno precjenjivati svoje i tuđe talente i darove.

Razotkrivanje sebe i drugih je uvijek nezavršen posao kada prestanemo postojati. Niti smo sebe niti druge do kraja upoznali, a vrijeme nam je isteklo. Međutim, netko tko nas je htio takvima možda negdje drugo razotkrije sve o nama i o drugima na jedan nama zasad nepoznat i nedostupan način. I možda je tako bolje za nas dok smo zajedno i zajedno živimo i dišemo. Jer naš je najveći strah o tome što bismo pronašli ako bismo dokraja razotkrili sebe ili drugoga. Jesmo li stvarno znali što tražimo kada smo poželjeli dokraja razotkriti sve o čovjeku? Jednom razotkriveno, više se ne može sakriti. U slučajevima dobrog, talenta i darova koji usrećuju i ispunjavaju, ne žalimo. Ali tko će nas zaštiti od straha kada uz dobro otkrijemo i dubine zlog u čovjeku?

Ne možemo izabrati što ćemo razotkriti. Jednom kada počnemo razotkrivati sebe i drugog, moramo biti spremni na ispunjena, euforije sreće i zadovoljstva, ali i na užase i strahote onoga što se skriva u neistraženim predjelima našeg ljudskog bića. S razotkrivanjem treba biti oprezan i postupan. Netko daleko mudriji od nas htio je tako. Da se odmah na početku našeg postojanja ne bismo međusobno prvo proglasili bogovima koliko smo dobri, a onda se međusobno poubijali jer toliko bogovi mogu mrziti jedni druge kada otkriju zlo u sebi da su spremni jedni druge istrijebiti i brzo zaboraviti kako su do maloprije jedni druge obožavali koliko su se smatrali plemenitima, dobrima i savršenima.

Razotkrivanje je spoznaja da nikada nismo ono što o sebi znamo i osjećamo, promatranje sebe kroz zamagljeno staklo kroz koje vidimo siluetu čovjeka mutno i nejasno pitajući se jesam li to ja ili netko drugi i oprezno i postupno brišemo prljavštinu kako bismo jasnije vidjeli u lice s druge strane stakla i kome pripada: meni ili nekom nepoznatom…

U Sarajevu 7. 9. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Andrii Yalanskyi

Tags: , , , ,
Oliver Jurišić

0 Comments

Leave a Comment