PRIJATELJSTVO, SVIĐANJE, ZALJUBLJENOST I LJUBAV

Prijateljstvo se odnosi na vrstu odnosa između različitih pojedinaca koji brinu jedni za druge te koji slobodno dijele pozitivne i loše vijesti. Prijateljstvo se obično temelji i održava na iskrenosti, pouzdanosti, odanosti, kompromisu i bezuvjetnoj naklonosti. Bezuvjetno prihvaćanje bez značajnije osobne pogođenosti zbog tuđih mana je također jedna od bitnih karakteristika prijateljstva. Upravo stoga prijateljstvo je i nešto posve univerzalno, te po sebi nadilazi granice uobičajenih ljudskih određenosti i predrasuda. Tako, prijatelji možemo biti bilo s kim, pa čak i sa životinjama, što u ljubavi ipak nije moguće.

S obzirom da postoje različita prijateljstva, kao i različiti aspekti prijateljstva općenito, isto uopće nije lako definirati. Za Aristotela je prijateljstvo (philia) vrlina koja je “najpotrebnija da bi se živjelo … jer bez prijatelja nitko ne bi odlučio živjeti pa čak ako bi imao i sva druga dobra”. Slično ovome, veliki srednjovjekovni aristotelovac Sv. Toma Akvinski smatrao je iskreno prijateljstvo za najvredniju stvar pod suncem uopće.

Za Sokrata kao i za Platona, prijateljstvo i filozofija aspekti su jednog te istog impulsa, jedne te iste ljubavi: ljubavi koja želi spoznati.

Prema Sokratu, prijatelja treba voljeti više od svega „Darijeva zlata”, što po sebi uključuje i spremnost na žrtvu. Nešto kasnije slično govori i Isus koji smatra da nema veće ljubavi od onoga dati život svoj za prijatelje svoje (Iv 15,13).

Naspram ovih uzvišenih vizija prijateljstva treba predstaviti i ono svojevrsno „kavansko prijateljstvo” koje bi se moglo definirati kao zajedništvo dokolice i oblokavanja. Premda su kavanski ljudi često puni hvale i pouzdanja prema ovakvim prijateljstvima, stvarnost je neosporno sasvim drugačija. Prema Christi Meves potrebna je tek jedna prava kušnja ili nevolja da bi se ovakva prijateljstva promptno urušila uz nesmiljeno međusobno optuživanje i izdaju. Stoga se ovo ni ne može smatrati prijateljstvom u pravom smislu riječi, jer istinsko prijateljstvo uvijek funkcionira pod vidom trajnosti i posvemašnje odanosti.

No ima nešto i dalje, tj. niže od kavanskog prijateljstva. Srednjovjekovni arapski pisac Ibn Zafar reče kako dobri i veseli ljudi traže sebi prijatelje, dok rđavi traže jatake i ortake. Dakle, i ovakvo jedno inkriminirano ortaštvo u konačnici često prati sudbina prije spomenutog kavanskog prijateljstva. Zavjernici su poprilično uvjereni u tobožnju dubinu svoga odnosa, međutim, već prva prava kušnja ili nevolja ih može suočiti s posve drugačijom slikom. A za ovakvo nešto vjerojatno i neće trebati dugo čekati, jer ovakvi ljudi poslovično zajednički mogu savršeno izorganizirati pljačku banke, ali zatim nikako ne znaju „pošteno” razdijeliti plijen.

Slike i opsjene ljubavi

Ako je prijateljstvo teško definirati, ljubav je čak i teže, i ne samo zato što postoji više vrsta ljubavi. Najprisutniji u modernim umovima je eros, što je seksualna ili strastvena ljubav. U grčkom mitu eros je oblik ludila kojeg donosi jedna od Kupidovih strijela. Strijela nas pogađa i mi se „zaljubljujemo”, kao svojevremeno Paris s fatalnom Helenom, što će dovesti do trojanskog rata i propasti Troje. U moderno doba eros se spojio sa širom životnom snagom, nešto slično Schopenhauerovoj volji, temeljno slijepom procesu težnje za preživljavanjem i razmnožavanjem. Erosu je također suprotstavljen Logos ili Razum, a Kupid je prikazan kao dječak (pokatkada i kao nestašni anđelak) s povezom preko očiju (Neel Burton).

Međutim, ni svaki eros nije isti. Tako da bismo mogli govoriti o dva različita erosa. Prvi bi se temeljio prvenstveno na sviđanju, a drugi na zaljubljenosti.

Sviđanje bi se moglo definirati kao partikularna oduševljenost i opčinjenost, jer obično nam se sviđa neki dio, ali ne i cjelina. Na primjer, njemu se prvenstveno svidio njezin osmijeh, a njoj njegove oči. Naravno, čovjek pokatkad bude uvjeren i u to da mu se sviđa sve, ali to jednostavno nije istina. Vidjet ćemo uskoro i zašto… Također valja spomenuti da sviđanje po sebi može biti naglašeno erotizirano, kao što u drugim slučajevima može biti više ležerno i simpatično … baš kao što bi se i reklo  onako “simpatija”.

Zaljubljenost bi se mogla definirati upravo kao sviđanje koje je preraslo u ono prije spomenuto „sve mi se sviđa”. Nju stoga karakterizira jedna posvemašnja idealizacija koja će, međutim, prije ili kasnije morati biti prizemljena. Svijest o tuđim manama ovdje ne postoji, ili ipak postoji ali se paušalno vjeruje kako će se sve to nekako uskoro promijeniti po vlastitoj zamisli i samim tim u svoju osobnu korist. Kad spominjemo mane, to svakako ne moraju uvijek biti doslovne negativne karakterne osobine. Naprotiv, kao manu ovdje možemo doživljavati i nešto po sebi sasvim dobro, ali što se ipak ne uklapa u naše vlastite prioritete i interese. I zatim, kad čovjek jednog dana konačno shvati da mane postoje te da se iste uglavnom neće mijenjati, zaljubljena opijenost prestaje, a u nekim slučajevima se tada čak može roditi i ljubav.

Ljubav koja proizlazi iz erosa bi se mogla definirati upravo kao zaljubljenost koja se prizemljila i postala realna ili opet kao sviđanje koje je shvatilo da u svemu tome postoje i neke druge stvari koje nam se možda i ne sviđaju, ali ih svejedno prihvaćamo, i to zato jer ono što nam se sviđa, stvarno nam se sviđa te smo spremni za to platiti i odgovarajuću cijenu. Stoga ljubav nikad nije toliko očaravajuća kao sama zaljubljenost, ali je zato naspram ove realna i dugoročna. Stoga, dok danas mnogi govore da im fali ljubavi, možda pod tim više misle da im zapravo nedostaje zaljubljenosti. Upravo jer po sebi kratkoročna i prolazna, zaljubljenost je osuđena na to da bude vječito ona priželjkivana i nedostajuća. A oni koji se nasuprot varljivih čari zaljubljenosti ipak konačno opredijele za trajnost i konzistentnost ljubavi, nalik su ljudima koji mnogo više cijene trpkost istine naspram neodoljivih čari laži. Stoga je i ono „biti u ljubavi” po sebi nevjerojatno blisko onome „biti u istini”, te predstavlja čin zrelog čovještva koje spremno prihvaća život u njegovoj cjelokupnosti, sa svim usponima i padovima, ljepotama i nedaćama.

Agape, storge i pragma…

Sve do u novija vremena, ljudi su o ljubavi razmišljali više kao o agapeu nego kao erosu. Agape je univerzalna ljubav i mogla bi se precizirati kao nesebična briga za dobrobit drugih. Agape je po sebi vrlo sličan suvremenom konceptu altruizma te podrazumijeva brigu za sve ljude, ne samo one bližnje, pa čak i brigu za prirodu kao i cijeli svijet.

Postoje i neke druge vrste ljubavi, ponajprije storge i pragma. Storge, ili obiteljska ljubav, ljubav je između roditelja i njihove djece. Šire gledano, to je naklonost rođena iz bliskosti ili ovisnosti i, za razliku od philie ili erosa, ne ovisi o našim osobnim kvalitetama. S druge strane, pragma je vrsta praktične ljubavi koja se temelji na razumu ili dužnosti kao i na dugoročnim interesima. Ovdje eros zaostaje u korist osobnih kvaliteta i kompatibilnosti, zajedničkih ciljeva ili postizanja uspjeha. U doba dogovorenih brakova pragma je morala biti vrlo česta. No o pragmi možemo govoriti i dan danas, kao o aspektu zrele bračne ljubavi koja se lišila međusobne fascinacije supružnika, te je interese erosa podredila odgoju djece kao i dugoročnom zajedničkom preživljavanju.

Spomenut ćemo ovdje kratko i famoznu platonsku ljubav. U osnovi, to bi bio ljubavni odnos lišen svih ili barem većine tjelesnih intimnih sadržaja. Kao svojevoljno-obostrana u praksi je vrlo rijetka, premda ipak stvarno postoji. Ovome nasuprot, platonska ljubav se puno češće javlja u onim scenarijima gdje je jedna strana smrtno zaljubljena, dok je druga gleda posve prijateljski. I ovo svakako ne može dugo potrajati te najčešće završava jako jako tužno, osobito za onu zaljubljenu stranu. Jer u zaljubljenosti uvijek puno više boli ovo “samo nam je još mrvicu trebalo”, nego ono rezolutno “nemaš nikakve šanse!” već u samom startu. Zato, da bi se izbjegli ovakvi emotivni ćorsokaci, nema druge nego na vrijeme početi iskreno i otvoreno pričati.

Kao mali zaključak, vjerujem da bismo se svi složili oko toga da je život bez prijateljstva i ljubavi i dan danas podjednako nemoguć kao što je to bio i prije. No, onda bi se s tim u skladu ovim stvarima trebalo pristupati kudikamo zauzetije i ozbiljnije. Potrošački mentalitet današnjice nas potiče da prijateljstvu i ljubavi počesto pristupamo posve eksploatatorski, te da potrošene stvari zatim više ne popravljamo nego jednostavno bacamo i s novima zamjenjujemo. No gdje su onda u svemu tome prijateljstvo i ljubav, i zašto se uopće čudimo što ih više nemamo?

U Sarajevu, 10.IX.2020.

M. B.

Izvori:

Jecinta MORGAN, Difference Between Friendship and Relationship, DifferenceBetween.Net, http://www.differencebetween.net/language/words-language/difference-between-friendship-and-relationship/ (Stanje: 10.IX.2020.);

Neel BURTON, What’s the Difference Between Friendship and Love? (12.III.2017.), Psychology Today, https://www.psychologytoday.com/us/blog/hide-and-seek/201703/whats-the-difference-between-friendship-and-love (Stanje: 10.IX.2020.);

https://www.quora.com/What-is-the-difference-between-liking-and-loving- (Stanje: 10.IX.2020.).

Christa MEVES, Manipulirana neumjerenost. Psihičke opasnosti u tehniziranom društvu, UPT – Đakovo, 2005.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyrightudra;

Leave a Reply