Nedjelja, 13 listopada, 2024

Udaljen desecima kilometara od atmosferskog, ali i svjetlosnog zagađenja velikog grada, mladić je po prvi put u životu sa uzvišenog planinskog platoa promatrao zvijezdama posve prekriveno noćno nebo. Em ih je bilo nebrojeno puta više, em su neuporedivo intenzivnije sjajile nego nad gradom, a po sredini neba prostirao se jasno uočljiv, osobito gusti pojas zvijezda, znan kao Mliječna staza. Mladić je već znao iz različitih udžbenika i enciklopedija da živimo unutar gigantske diskolike galaksije, te da se njezin vanjski rub može vidjeti na čistom i vedrom noćnom nebu, ali eto, igrom slučaja do sada to nikad nije bio vidio. Bio je skoro hipnotiziran, netremice promatrajući taj kolosalni prozor u nepregledni intergalaktički prostor. Srce mu je bilo posve ushićeno pred svim tim nezamislivim ljepotama i daljinama, a krajičkom uma je nazirao neke od uzroka tjeskobe kod današnjeg čovjeka. Taj je bio osuđen da živi u posve ljudskom rukom izgrađenom okruženju, a ni nebo više nije mogao vidjeti onakvo kakvo jest jer ga je već odavno bio zagadio. Ispod tog plitkog i blijedog neba, koje više nije budilo ni čežnje ni tajne, nalazila se betonska šuma u kojoj nije bilo ni daljine, a ni slobodnog prostora. Sve je već bilo nečije i sve je imalo svoju cijenu, a kvadrati su se, kako znamo, papreno skupo plaćali. Dok bi čovjek, kad bi ih se konačno dočepao, njih pedeset do šezdeset, postajao uznosito zadužen…

Starac je primijetio u što otprilike gleda mladić, pa mu je stoga počeo pokazivati ispruženim prstom u pravcu svjeveroistočnog neba, tamo na jednu malu bljedunjavu točku, desno od sazviježđa Kasiopeje. Bila je to galaksija Andromeda, inače najudaljeniji objekt koji se golim okom mogao vidjeti na noćnom nebu, udaljen od nas nestvarnih dva i pol milijuna svjetlosnih godina. Starac je podsjećao na to, da kad je ta točkica svjetlosti krenula prema nama, zemljom su još uvijek tumarali tek djelomično čovječni Australopiteci. Dakle, još nisu postojali čak ni naši najdalji mogući srodnici iz razreda Homo habilis. 

„Mi se danas ne možemo usuglasiti ni oko toga što se pouzdano događalo prije pedeset godina, a nebo nam, evo, svaku večer uživo, s nepogrešivom točnošću projicira svoju daleku prapovijest”, reče starac. „Ne čudi onda što su ljudi još od davnina mudrost neba stavljali iznad mudrosti ljudi.”

„Ali nebo i nije nešto rječito, pa ljudi iskoriste šutnju”, dometnu mladić.

„Nebo ne priča puno definitivno, ali što kaže, to je nedvojbeno tako. Baš posve suprotno od ljudi koji stalno nešto pričaju, a ni sami nisu sigurni, pa čak ni onda kad pričaju o nebu … Ali ima tu i jedna važnija stvar u svezi neba”, nastavi starac. „Jesi li vidio kako si se obradovao dok si ga promatrao? To je stoga što se sličan sličnome raduje.”

Mladić se slatko nasmija, no starac je i dalje bio ozbiljan, te nastavi: „Nebo je satkano od nebrojeno puno stvari materijalnog i duhovnog reda i sve se to pred našim očima drži kao skladna cjelina … Eto ti lekcije, i naš nutarnju svemir je beskrajno bogat, raznovrstan i nepregledan, ali i on se usprkos svemu mora održati kao skladna cjelina. To je upravo životna zadaća nas svjesnih čuvara, da održimo red i jedinstvo u nutarnjem kozmosu naših neizmjernih bića.”

„Slutim da to nimalo nije jednostavno”, poluozbiljno će mladić.

„Pa i jest, i nije”, poluneozbiljno će starac. „Neke stvari tu bolje slušaju, neke ne. A osobit su problem komponente naše osobnosti koje se na kraju počesto olako prometnu u gotove modele osobnosti, a što se inače zove arhetipovima … Znaš, arhetipovi su ti kao i fakultetski profesori. Svaki te zdušno pokušava uvjeriti da je upravo njegov predmet najvažniji, a zapravo su svi važni.”

„Ne razumijem baš najbolje”, zbunjeno će mladić.

„Pokušat ću što jednostavnije”, reče starac. Da bi uspješno preživio i produljio svoju vrstu, čovjek je od početka morao usvajati različite vještine i igrati naizgled suprotstavljene uloge. Morao je biti i ratnik, i lovac, i zemljoradnik, i graditelj, i mudrac, i suprug, i otac, i podanik, ali samim tim pokatkada i buntovnik, baš kao i puno toga drugog… Stoga, ako i dan danas razmišljamo o jednom uspješnom i smislenom čovještvu, uvijek ga moramo promišljati pod vidom multipolarnosti i raznovrstnosti. Ovome nasuprot, istinski problemi započinju kad se čovjek poistovjeti isključivo s nekim pojedinim komponentama svoje osobnosti, te kad postane samo kralj, ili samo ratnik, ili samo buntovnik, ili samo ljubavnik, sluga, podanik… Što god od ovoga izabrao, to će uvijek biti uvertira za konačnu tragediju. Razumiješ, ustvari je sasvim svejedno: samo kralj ili samo podanik; i jedno i drugo predstavlja čin nesmiljene dehumanizacije i otuđenja od vlastite prirode.”

„Pa zašto se onda ljudi tako rado i masovno, tako da kažemo, samootuđuju?”, upita mladić.

„Zato što je samootuđenje zarazna bolest”, nastavi starac. „Tko se svede isključivo na jednu ili maksimalno dvije-tri komponente vlastite osobnosti, taj će i dalje razmišljati o prirodno uvjetovanoj raznovrsnosti, ali ne više na osobnoj, nego na široj društvenoj razini. Kužiš li? Onaj ‘samo kralj’ će prijeko trebati ‘samo ratnike’, baš kao i ‘samo sluge’, ‘samo radnike’, ‘samo zabavljače’ i sl. Stoga će i društvene vrijednosti biti posložene u skladu s tim, dok će se izvorna raznovrsnost ignorirati, pa čak i osuđivati. A istovremeno će i oni ‘samo sluge”, baš kao skupa s njima i ostali ‘samo jadnici’, početi maštati o nekakvim ‘samo buntovnicima’ i ‘samo otkupiteljima’, a što po sebi neće riješiti problem, nego će ga samo dodatno produbiti.”

„Pa zašto je onda to tako ljudima prokleto nejasno kad je zapravo sve savršeno jednostavno i jasno?”, upita mladić.

„Zato što je za čovjeka određeni stupanj specijalizacije nužan, ali ne i ono posvemašnje otuđenje. Sasvim je prirodno da unutar ljudskog društva ne radimo svi sve isto, nego da se usmjeravamo u skladu s prirođenim talentima. Međutim, imanentni problem specijalizacije je taj što se ona nalazi na samo jedan jedini korak od otuđenja”, zamišljeno će starac.

„Pa to je onda užasno komplicirano”, rezignirano će mladić.

„Prije da je užasno jednostavno”, samouvjereno će starac. „Sjeti se vatre. Na točno metar grije. Na pola metra počinje pržiti, dok na metar i pol već skoro da i ne grije … Tako nekako ide i s većinom drugih stvari u životu. Samo treba stati na pravo mjesto naspram njih… Točno jedan korak prije nego li nas počnu pržiti i točno jedan korak od mjesta gdje se stvari definitivno počinju hladiti … I naprosto je fascinantno zašto ljudi to tako slabo uviđaju. Nego se onda radije dijele oko tih pojedinih stvari. Jedni tvrde da su dobre, čak onda i kad prže; drugi tvrde da su zle premda im je užasno hladno bez njih.”

„A dobro, kako čovjek sa sigurnošću onda može znati gdje se nalazi to tako posebno malo tijesno mjesto njegovog smisla i sreće?”, s nepatvorenim zanimanjem upita mladić.

„To ti je strašno lako”, reče starac. „Moraš se prvo malo opržiti, pa zatim malkice i neprijatno zalediti … Bez toga jednostavno ne ide. Zapravo, jedina je mudrost da se u životu ne zadržavamo predugo na svim tim za nas neugodnim mjestima. Ona su tek indikatori pomoću kojih pronalazimo sebi ono svoje optimalno mjesto, ali eto, ljudi često pomisle da su neugodna mjesta cilj i svrha sama sebi.”

„O kako je sve u životu istovremeno strašno jednostavno i komplicirano”, pomisli mladić…

U Sarajevu 17. VI. 2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Denys Bilytskyi

Tags: , , , , , ,
Mario Bernadić

0 Comments

Leave a Comment