O krivnji i rijeci

Kada žurimo prema izvoru rijeke ili mjestu gdje se ulijeva u neku drugu rijeku, more ili ocean, zaboravimo da hodamo pored rijeke. Tek kad zastanemo da predahnemo, odmorimo, pogledamo u kartu da vidimo gdje smo, otkrijemo da već duže vremena hodamo uz rijeku i njezinu obalu. Krivnja je poput rijeke. Tek kad zastanemo kroz život da odmorimo, predahnemo, pogledamo gdje se trenutno nalazimo na karti života, spoznat ćemo da smo za nešto krivi ili drugima ili sebi. Uvijek ćemo biti krivi za nešto ili barem osjećati da smo krivi za nešto. Krivi smo za ono što smo učinili drugima ili smo propustili učiniti. Ako smo toliko savršeni da drugi u nama ne može izazvati krivnju, uvijek ostajemo mi sami sa sobom krivi sami sebi što smo nešto učinili ili češće krivimo sebe što nešto nismo za sebe učinili. Uvijek ćemo biti krivi, netko će uvijek pronaći razlog da budemo krivi i onda kada nismo. Ako nitko među ljudima ne može pronaći nijedan razlog naše krivice, mi ćemo to učiniti sami jer iz nekog čudnog razloga kao da ne možemo živjeti ako nećemo moći osjećati krivicu prema drugom ili prema sebi. Uvijek ćemo osjećati da smo za nešto krivi, ali nećemo uvijek razumjeti i shvatiti zašto smo krivi, zbog čega i kome.

Krivnja je poput rijeke koja protječe životom jer kao što rijeku primijetimo kad zastanemo da odmorimo i pogledamo u njezine vode i obalu, tako i krivnju primijetimo i osjetimo tek kada zastanemo nad vlastitim životom ne žureći previše ni prema njegovom kraju i ne osvrčući se uvijek na njegov početak. Krivnja je neobična pojava u životu čovjeka. Ponekad ne znaš ni kada dolazi ni kuda ide ni zašto je tu. Samo se pojavi u životu, iako koliko god naprezao sjećanja i pamćenja, nije ti poznato da si učinio nešto tako strašno da bi te krivnja tako vjerno pratila kao pas koji će radije umrijeti nego izgubiti korak za tobom i ispustiti te iz vida. Je li to stanje čovjekova bića, taj ponekad smetajući osjećaj koji se pojavi kao jedva vidljiva brazgotina ili rez na savršenoj površini života? U bilo kojem trenutku dok žurimo prema mjestu gdje se naš život ulijeva u ocean vječnosti ili dok se prečesto osvrćemo na početak života gdje je sve počelo, ne susrećemo krivnju, onu posebnu krivnju koja se javlja kao osjećaj da smo propustili prije svega za sebe učiniti ono što smo željeli i smatrali najboljim za naš život.

Možda je jedan od najtežih osjećaja onaj kada se čovjek približava ulijevanju zemaljskog života u vječnost i već pomalo čuje vodopad kojim završava rijeka života, osjećaj da je kriv sam sebi jer nije živio onako kako je oduvijek osjećao da treba živjeti. Krivnja koja se tu javlja kao osjećaj koji ne dopušta nutarnji mir i izmirenje sa samim sobom nije ona sitna krivnja jer smo ujutro spavali par minuta duže, a nismo trebali, jer smo za večeru uzeli koji zalogaj više, jer smo par minuta ranije izišli s posla i nitko nije primijetio. Ovo je drugačija vrsta krivnje, bezimena krivnja kojom sami sebe okrivljujemo da nismo odživjeli život kako smo željeli i kako smo ga sebi zamislili, nego smo ga odživjeli na silu i pod moranje, ponekad živeći izvan vlastite životne rijeke kao obični promatrači s obale života. Bezimena krivnja kojoj ne možemo dati konkretno značenje, trajanje, učinjena i neučinjena djela dolazi tek kako se približavamo završetku rijeke života u onim trenutcima kada, iako to možda i ne želimo, nastojimo dati našoj životnoj rijeci određeni oblik i izgled. U trenutku kada zastajemo nad rijekom života jer previše žurimo njezinom kraju ili prečesto se osvrćemo na njezin početak, javlja se ta bezimena krivnja kao osjećaj da od života nismo izvukli sve jer nismo bili dovoljno hrabri, dovoljno jaki, dovoljno moćni, dovoljno slobodni?

Dok žurimo kroz život, ponekad smo svjesni da smo krivi možda za malo jer prema drugima nismo uvijek bili dovoljno dobri, ponekad mislimo da smo krivi za puno jer smo prema drugima bili veoma zli. Kad zastanemo nad rijekom života da je izbliza i u miru promotrimo, najteže će biti ako sebe optužimo da smo samo i isključivo mi krivi za sve, čak i ako u životu nije bilo doista tako. Optužiti samog sebe da sam isključivo samo ja kriv za sve i da je bezimena krivica jedino iskustvo koje imam o životu znači priznati da je iz nekog razloga cijeli život bio promašen. Možda zbog manjka inicijative, zbog manjka životnih okolnosti, zbog nesređenih obiteljskih i poslovnih odnosa? Zastati nad rijekom vlastitog života kao žrtva bezimene krivnje koja poput pritajene i tihe bolesti ne dopušta da sagledamo i ono dobro i plemenito što smo napravili u životu označava trenutak kada netko vlastiti život proglašava promašenim i svu krivnju za tu promašenost preuzima na sebe.

Uvijek ćemo biti krivi ili nekome ili sebi, nekada ćemo biti krivi više, nekada manje, nekada nećemo biti krivi uopće, ali kada sebe optužimo da smo isključivo mi krivi za sve i da drugih krivaca nema, u tom trenutku bezimena krivnja i mi sami s njom uvjerili smo sebe da izvan naše rijeke života nema ništa osim krivnje. Postali smo zarobljenici bezimene krivnje zajedno s našim umom i ono dobro što smo napravili i za druge i za sebe odjednom postaje beznačajno i nevažno, samo pojačava osjećaj krivnje jer bezimena krivnja nas stalno optužuje da smo mogli i trebali više učiniti, iako možda to nije bilo nikako moguće. Nije lako biti kriv za bilo što, ali mora biti pravo mučenje i bol okriviti sebe za sve i tako preuzeti na sebe i onu krivnju koja nije naša i ne pripada nama, nego pripada drugom i on bi je trebao preuzeti, a ne mi.

Bezimena krivnja voli graditi i izgraditi zid oko nas, probuditi u nama osjećaj da smo bezvrijedni i da sve što činimo neće umanjiti njezine žestoke napade i optužbe. Bezimena krivnja nas istovremeno proglašava spasiteljima čovječanstva jer samo mi moramo i trebamo nositi krivnju cijeloga svijeta dok se istovremeno ruga našim malim, ali vrijednim ljudskim naporima da sitne svakodnevne krivnje nastale zbog naših sitnih zala ispravimo i učinimo sebe ljudskijima i čovječnijima. Karakteristika te bezimene krivnje jest što je sva njezina pažnja usmjerena na nas, poput golemog reflektora ili svevidećeg oka prati svaki naš korak, potez, čin i gestu. Svaku našu dobru, sitnu, gotovo nevidljivu gestu dobrote, ljudskosti i plemenitosti bezimena krivnja gleda s visoka, prezrivo i s omalovažavanjem, s uvijek istim izrazom na svom podrugljivom licu: uzalud, nikad nećeš biti dovoljno dobar ili dobra. Tako obuzeti i zarobljeni tom bezimenom krivnjom, odustajemo od sebe, od svojih životnih planova, od svoje slobode, od svoje hrabrosti, od sposobnosti da budemo ljudskiji i čovječniji i da sebe i svijet oko sebe obradujemo malim gestama dobrote i plemenitosti.

Umorni stojimo nad rijekom vlastitog života, ne vjerujemo više da nismo krivi, krivica nas je potpuno zarobila i čak na određeni način se radujemo šumu vodopada kojim se naš život završava i ulijeva u nekakav drugačiji ocean za kojeg se nadamo da u njemu nema tog neugodnog osjećaja da smo krivi jer život nismo odživili kako treba i onako kako smo željeli i voljeli na početku dok smo ga planirali. Teško je biti kriv i nositi krivicu, ali osjećati se krivim za vlastiti život i postojanje obuzet osjećajem bezimene krivnje koja nas stalno podsjeća da smo ili promašili život, ili ga nismo odživjeli kako treba ili kako smo željeli, mora biti još teži osjećaj. Jer kako se sada dok umorni, nezainteresirani i polumrtvi buljimo u rijeku života svjesni da se više puno ne može učiniti, nositi se još i s tom bezimenom krivnjom koja i dobrotu i ljudskost i plemenitost koju smo drugima darovali i oni nama gleda s prijezirom i omalovažavanjem?

Teško je biti kriv i nositi krivnju za ono malo i nevidljivo što svakodnevno činimo jedni drugima, ali biti ili se osjećati krivim za život kojega više ne možemo vratiti natrag je vjerojatno daleko teže. Jer ono što nas optužuje jest bezimena krivnja koja je sam život koji nas proglašava kukavicama, beskičmenjacima, koji nas optužuje da smo krivi što ga nismo prepoznali i odživili kao pravi i istinski ljudski život, nego smo ili glumili da živimo život ili smo bili premalo zainteresirani ili previše odsutni iz života.

Krivnja je poput rijeke kao što je i život poput rijeke. Uvijek je dobro zastati češće nego bi trebalo nad rijekom vlastitog života i vidjeti one svakodnevne krivnje koje od nas traže da se drugima ispričamo, da ih zamolimo za oproštenje za svakodnevne sitne povrede, uvrede i optužbe. Dobro je zastati nad rijekom života da vidimo kakav je njezin oblik i kakav je njezin tok i u kojem smjeru ide. Ne valja žuriti pored rijeke života bez razmišljanja i promišljanja prema njezinom kraju i često se osvrtati na njezin početak jer ćemo zaboraviti da je to naš vlastiti život. A i sitne krivnje, one koje su oprostive, koje nastaju našim svakodnevnicama, neće dobiti priliku da postanu ona ogromna i nepobjediva bezimena krivnja koja nas na kraju optuži da smo promašili život i da je to apsolutna i isključivo naša krivica, iako nemamo nikakvih konkretnih podataka kada, kako i zašto se to dogodilo.

Biti kriv za sve znači biti samooptužen od vlastitog života da ga nismo živjeli kako treba i da smo ga iz nekog razloga promašili, a taj razlog često može biti neka sitna krivnja koja od nas zahtjeva tek malu riječ poput oprosti ili žao mi je, ali ako se sitne krivnje nagomilaju u onu bezimenu krivnju gdje smo optuženi da je sve naša krivica, neće biti moguće pronaći riječi kojim bi ublažili osjećaj koji nas iznutra razdire i razara. Svi smo mi krivi nekad, nekome, za nešto, ali onaj kojega je život optužio da je kriv za sve i da svu krivnju svih svojih promašaja, padova i neuspjeha snosi samo on i nitko drugi, takav je već toliko kriv da i mi kojima je on činio dobro imamo osjećaj da smo mu krivi za njegov život jer optužuje sam sebe da nije bio dovoljno dobar prema nama ili mi nismo bilo dovoljno zahvalni.

Biti kriv za sve, optužen od vlastitog života za sve, mora biti nešto najteže što čovjek može iskusiti za života dok plovi životnom rijekom prema svom kraju. Ima ih koji jako žure tom rijekom upravo zbog toga jer to više ne mogu podnijeti, ima ih koji žure jer nisu svjesni onih krivih ispred sebe, ima ih tu i tamo koji zastanu nad rijekom života, misle i promišljaju i pronalaze sitne krivnje za koje traže oproštenje od drugih i time svoju rijeku života čine bistrom i ugodnom za vlastito putovanje prema oceanu gdje se naš ljudski život ulijeva u vječnost. Tamo gdje svi plovimo. Neki u strahu da će se njihova bezimena krivnja protegnuti u vječnost. Neki nesvjesni te mogućnosti. Neki nadajući se da će njihove sitne krivnje koje primjećuju i s kojima se bore biti zamijenjene vječnošću bez ikakvog osjećaja krivnje.

Svatko od nas plovi svojom rijekom života, ali se one tu i tamo isprepliću kao što svatko nosi svoju krivnju, ali se ona tu i tamo ispreplete s krivnjom drugoga i možda vrijedi pokušati dok još plovimo te krivnje nadilaziti, svladavati i za njih tražiti oproštenje. Nitko ne zna kako je tamo gdje se naša životna rijeka ulijeva u ocean vječnosti. Nijedan koji je kriv nije se vratio kao niti nijedan koji nije kriv. Nekako nam je teško prihvatiti da tamo krivnja i nevinost žive zajedno kao da se ništa nikada nije dogodilo dok smo zajedno plovili. Naše životne rijeke ne pamte i s nama i one prestaju postojati. Ocean vječnosti bi mogao biti nešto drugo. Nešto što pamti kako je koja životna rijeka protjecala i kako je njezin putnik njome plovio.

U Sarajevu, 17. 8. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: enrouteksm

Leave a Reply