Subota, listopad 23, 2021

Ideološki teolog je postao docent, a Bog je postao njegov student i za razliku od objave Boga, danas se ideološki teolog objavljuje samom Bogu kao onaj koji je svemoćan i sveznajući o onome o čemu Bog tek treba naučiti. Lakoća kojom ideološki teolog selektivno i birano podjeljuje milost ili je oduzima na temelju svoje vlastite samoobjave Bogu ponekad s jedne strane zapanjuje, a s druge strane plaši. Između Boga i ideološkog teologa kao u biblijskom hrvanju Izraela i Jahve Bog je onaj koji je uhvatio ideološkog teologa za njegov intelektualni plašt i zatražio od njega da ga blagoslovi inače Bog neće pustiti njegov intelektualni plašt dok ovaj to ne učini. I tako se ideološki teolog smilovao Bogu i odlučio u znak priznanja samom Bogu udijeliti malo od svoga intelektualnog kolosa nakon čega se Bog duboko zahvalan i ponizan povukao s borilišta i mjesta hrvanja ostavljajući ideološkog teologa da proslavi svoju pobjedu sa svojim istomišljenicima.

Nekad se teolog trudio da osluškuje što Bog govori, danas se od Boga zahtjeva da naćuli uši kada ideološki teolog govori, piše, polemizira jer ideološki teolog je neprikosnoveni vladar raja i pakla, onaj koji određuje tko će gdje čak i onda kada sam Bog želi drugačije. Ako se grešnik kaje i traži oproštenje, ideološki teolog ne dopušta Bogu da mu se smiluje, nego pokajnika i grešnika smješta u pakao unatoč njegovom kajanju i traženju oproštenja, dok u svoj teološki raj propušta svoje istomišljenike koji mu plješću na simpozijima iako se među njima uvijek nađe pokoji desni razbojnik koji se kajao samo dok je opasnost trajala. Za ideološkog teologa desni razbojnik je svejedno u paklu bez obzira na čvrsto obećanje Kristovo da mu je oprošteno jer se kaje, jer desni razbojnik ne odgovara njegovom ideološkom teološkom načinu govora i razmišljanja bez obzira na njegovo kajanje i Kristovo obećanje raja.

Ideološki teolog je vrlo selektivan i njegove presude o tome tko je u paklu, a tko je u raju ponekad su vođene ideološkim motivima političke, sociološke i filozofske prirode dok se stvarni razlog teologije – Božja milost koju Bog želi darovati pokajniku – ostavlja po strani kao isprazna tlapnja srednjovjekovnih mračnjaka. Za ideološkog teologa rasprava o tome kome se treba Bog smilovati i zašto jednako je besmislena kao i rasprava o tome koliko anđela stane na vrh igle. Jer je ideološki teolog već odlučio i odredio kome, kada i zašto pripada Božja milost i kao što mu je kristalno jasno da igla i anđeo ne mogu biti u istoj rečenici, tako i pokajnik i Božja milost za ideološkog teologa ne mogu biti u istoj rečenici, osim ako ideološki teolog nije mjerodavan odrediti tko je pokajnik, tko je Bog i što je milost. Na taj način ideološki teolog se ne ustručava ni brojčano odrediti koliko anđela stane na vrh igle ako on odlučuje koja je igla u pitanju i koji se anđeli trebaju naći na vrhu igle. Ideološki teolog je uvijek strogo individualac. On nije ni kršćanski, ni katolički, ni protestantski, ni islamski, ni hinduski, niti teolog bilo koje religije koja ostavlja prostor za tajne i vjerovanje u njih kao što je dubina Božje milosti ili količina Božjeg milosrđa.

Ideološki teolog je samoobjavljeni ja koji svojim teološkim raspravama, pisanjima, člancima, prilozima, knjigama, u ulozi docenta, Boga postavlja pred sebe kao svog nemuštog i neukog studenta koji bi do dvadeset i neke stranice njegovog članka trebao shvatiti da je on kao ideološki teolog samoobjava koju ako Bog ne može shvatiti do kraja njegovog članka ili izlaganja, nije kriv njegov kolosalni intelekt nego Bog koji ne može pojmiti svu silinu i snagu i dubinu njegovog teološkog rječnika i znanja koje posjeduje. Teolozi koji u svojem nazivlju imaju prefikse određene religije poput kršćanski, islamski, židovski su najčešće teolozi koji nastoje govoriti o Bogu na svoj ljudski i nesavršen način, ali barem nastoje govoriti o Bogu. Ideološki teolog uvijek govori Bogu o sebi ili sebi govori o Bogu, ali u oba slučaja bez Boga. U svakom pogledu on je i subjekt i objekt svog vlastitog mišljenja, zato i vjeruje da je on samoobjava u pojedincu koju Bog treba pažljivo osluhnuti ako želi shvatiti na koji način treba upravljati svijetom i čovjekom. Teolozi koji pripadaju religioznom svijetu svojih zajednica uvijek su s pravom ograničeni svojim objavama kao mjestu izvornog susreta s Bogom gdje pronalaze materijal za svoju teološku refleksiju, sposobni odvojiti sebe kao subjekt od objave i Boga kao objekta teološkog promišljanja imajući u vidu da unatoč jakom intelektu teško mogu ustvrditi kako su oni samoobjava božanskog.

Ideološki teolog s tim nema ni najmanji problem jer je u njemu došlo do samoobjave gdje on sam sebi objavljuje svoje božanstvo postavljajući sebe Sucem živih i mrtvih, koji bez trunke promišljanja i razmišljanja čak i najraskajanije grešnike baca u deveti krug pakla gdje odlaze oni koji moraju ostaviti svaku nadu. I on to ne čini iz teoloških razloga, on ne baca u pakao raskajane grešnike jer se kaju, on ih baca u pakao jer nisu njegovi ideološki istomišljenici u stvarima u kojima teologija često ne igra nikakvu ili zanemarivu ulogu. Ideološki teolog je prije svega pravedan sudac. On osuđuje na pakao desničare, ognjištare, katotalibane čak i onda kad se kaju jer nisu dovoljno ljevičari. Propušta u raj škiljeći na jedno oko – a koje drugo nego lijevo – ljevičare, socijaliste, komunjare, marksiste. Ideološki teolog to radi i obrnuto. Osuđuje na pakao komunjare, socijaliste, ljevičare, marksiste jer nisu dovoljno desničari, a jednako škiljeći naravno – na desno oko a na koje će drugo – u raj propušta desničare, ognjištare, katotalibane i konzervativce.

Sliku dvojice razbojnika na križu vidi kao čisto ideološki pojam gdje desni uvijek idu u raj, a lijevi uvijek u pakao razmišljajući kako se takva nepravda učinjena lijevom razbojniku može ispraviti samo nasilnom revolucijom i smještanjem desnog razbojnika u pakao makar je i lijevi mogao u raj da je htio izraziti kajanje. Iako ne možemo biti sigurni je li se na kraju i on pokajao i zajedno s desnim razbojnikom završio u raju. Ideološki teolog sudi i presuđuje po ideološkom ključu, dok religiozne teologe koji se nikad ne usude apsolutno tvrditi gdje je netko završio nakon ovozemaljskog života naziva režimskim teolozima imajući pri tom u vidu Boga kao diktatora čiji režim može samo on ideološki teolog jedini zbaciti s njegovog uzvišenog prijestolja. Ideološki teolog je u stanju permanentne revolucije protiv religioznih teologa koje naziva režimskim teolozima sve dok se ne postigne besklasna teologija njega samog sa samim sobom ili njegova vlastita diktatura nad samim sobom.

Ideološki teolog tako za razliku od režimskih teologa sebe vidi kao početni i zadnji stadij teološke revolucije u kojoj će se konačno on sam sebi objaviti kao božanstvo zauzimajući Božje prijestolje. Ono do čega je posebno stalo ideološkom teologu je sudstvo, sud i suđenje i on uživa u svojoj ulozi suca, porote, branitelja i tužitelja kada konačno postigne svoju besklasnu teologiju i teološku diktaturu nad sobom i Bogom. Jedino mjesto na kojem ideološki teolog nikada ne želi naći jest optuženička klupa. Ideološki teolog rado će dograbiti sve sudske ovlasti oduzete milosrdnom i za oproštenje zainteresiranom Bogu i dodijeliti ih sebi. Jedino gdje sebe ne vidi jest na mjestu optuženog. Ideološki teolog nikada sebe ne može vidjeti kao jednog od dvojice razbojnika, kao jednog od dvojice optuženih. On sebe ne vidi ni kao Raspetog u sredini. On sebe vidi kao onoga koji stoji iznad sve trojice i sudi držeći u rukama toliko željenu sudsku vlast. Sebe vidi kao onoga koji može i Sinu Božjemu reći danas ćeš biti sa mnom u mom ideološkom raju, ali ne u tvom milosrdnom raju.

Ideološki teolog je jedini koji smatra da je toliko svet i čist da ne samo da ne može biti optužen za grijeh, nego u svojoj čistoći ne može osjećati ni krivnju ni težinu u vlastitoj savjesti, toliko čist da u Bogu pronalazi oblike nečistoće jer se ovaj poznat po milosrđu i praštanju hoće smilovati onima koji se kaju, u njega vjeruju i nadaju se vječnosti. Religiozne teologe ili kako ih on naziva režimski teolozi smješta u područje desnog, odnosno lijevog, ali on ne vidi sliku dvojice razbojnika gdje obojica imaju mogućnost kajanja koju mogu iskoristiti. On vidi čistu ideologiju desnog i lijevog pa jedne teologe naziva desničarima koji se protivno njegovoj teološkoj ideji uvijek spašavaju, a druge naziva ljevičarima koji se opet protivno njegovoj teološkoj ideji ne spašavaju nego svi odreda propadaju.

Ideološki teolog ne želi i neće olako ispustiti iz ruku moć da sudi desnim i lijevim teolozima koje naziva režimskim. On koji docira i Sinu Božjem u sredini raspetom – između lijevog i desnog da je nepravedan jer uvijek spašava samo desne, a vječito osuđuje samo lijeve – da je ništa drugo nego ideolog koji svojom ideologijom zavodi narod. Ipak, on ideološki teolog nalazi se u posebnom položaju u odnosu na sve trojicu. On stoji iznad njih i sudi kako desne, tako i lijeve i zajedno s njima i Sina Božjeg kao ideologa milosrđa, spasenja, kajanja i oproštenja jer u njegovom raju za raskajane grešnike – bilo lijeve ili desne svejedno je – nema mjesta. Njegov raj je samo njegov raj, dok je pakao pun lijevih i desnih koji su se kajali, ali im je on uskratio i oproštenje i raj naslađujući se onim što je oduvijek bila njegova potajna želja. Biti sudac i mrtvima i živima, biti sudac, branitelj, tužitelj, porota i đelat, ali nikad i apsolutno nikad optuženik na sudištu koji traži oproštenje.

Religiozni teolozi  – ili kako ih ideološki teolog naziva režimski teolozi –  se razlikuju od njega jer se nekad stave na optuženičku klupu kao optuženi koji su potrebni milosrđa, oproštenja i ljubavi. Ideološki teolog nikada neće na optuženičku klupu staviti sebe jer je to mjesto već rezervirao za Boga koji je prema njegovom teološkom shvaćanju malo previše milosrdan i samilostan i koji sada optužen pred samoobjavom ideološkog teologa mora braniti ne samo svoje vlastito milosrđe i ljubav, nego i objasniti ideološkom teologu ili tužitelju zašto se smilovao desnom, a ne lijevom razbojniku.

Ako Bog kaže da su obojica bili slobodni tražiti milosrđe, ali je to učinio samo desni razbojnik, ali ne i lijevi, ideološki teolog će u maniri tužitelja i revolucionara sudeći samom Bogu reći kako je to ideologija i kako je on Bog tek ideolog koji je uvijek na strani desnih, ali nikada na strani lijevih razbojnika i da će on kao tužitelj konačno tu nepravdu ispraviti izričući kaznu samom Bogu optužujući ga da je uvijek bio pomalo desničar, ali nikad ljevičar i da je vrijeme da ideologija Božjeg milosrđa i oproštenja – koja je za ideološkog teologa uvijek desničarska, ali nikad ljevičarska jer slika Raspetoga i dvojice razbojnika nije ništa drugo nego ideologija – bude poslana u ropotarnicu zaborava.

Kao i da se samog Boga osudi na doživotni zatvor, naravno bez mogućnosti pomilovanja u mračnoj samici gdje će sam Bog imati cijelu vječnost na raspolaganju da razmisli o svojoj popustljivosti prema desnima, i svojoj tvrdokornosti prema lijevima.

I gdje će i sam Bog biti podvrgnut ideološkom obraćenju od strane ideološkog teologa da sljedeći put u Evanđeljima umjesto desnog i lijevog razbojnika i umjesto Krista bude izvještaj o ideološkom teologu koji će suditi kako žive i mrtve tako i samog Krista jer je prema njegovom znanstvenom teološkom diskursu govor o lijevom i desnom razbojniku čista ideologija koju su desničari krišom unijeli u Evanđelja da osuđuje ljevičare na pakao čak i onda kada se ljevičari  kaju za svoje grijehe.

On kao ideološki teolog i revolucionar u stanju permanentne revolucije ne može dopustiti takva desničarenja i zato piše članke, knjige i pamflete te raspravlja i pohađa simpozije uvijek s mišlju kako je vrijeme da Gospod bude podvrgnut ideološkom obraćenju na ljevicu, a ne da uvijek bude na strani desničara. Ideološki teolog nikad nije pomislio da je i lijevi razbojnik također u raju, dok režimski teolozi unatoč strogom Gospodnjem režimu čak ostavljaju i takvu mogućnost. Ali režimski teolozi nisu niti ideolozi niti revolucionari, nego samo poslušni vršitelji Gospodnje volje, zato oni nikada i ne mogu staviti Boga na optuženičku klupu, ali on ideološki teolog hoće, može i mora inače će ostati zapamćeno kako je Bog oduvijek bio pritajeni desničar i tek je scena s desnim razbojnikom otkrila svu tu božansku desnu ideologiju prema kojoj je lijevi razbojnik žrtva ideološkog pomirenja desnice i Boga, kolateralna šteta zavjere od postanka svijeta kako nijedan ljevičar nikada neće doći ni približno raju.

I tu desnu ideologiju spasenja treba odmah dokinuti i napisati Evanđelje u kojem nema ni desnog ni lijevog razbojnika da bi se izbjegle bilo kakve ideološke konotacije, nego samo Krist koji je raspet i ideološki teolog koji stoji podno križa konačno miran što više nema ni desnog ni lijevog razbojnika, nego on koji Kristu podno križa docira kao docent s katedre svom neukom i nemuštom studentu kako je bilo kakav govor o desnima i lijevima i Božjoj milosti čista ideologija i kako treba dokinuti i desne i lijeve kao i Božju milost i Božje milosrđe jer desno, lijevo, milosrđe, milost su čisto ideološki pojmovi koje treba ideološkim preodgojem režimskih teologa ukinuti zajedno s njima. Ono što treba ostati sam samo ja, ideološki teolog docent čiji je Bog student, samoobjava samog sebe koju Bog treba kao novu objavu osluškivati i kojoj se Bog treba prilagoditi ako ne želi da ga ideološki teolog proglasi ideologom.  

U Sarajevu, 4. 4. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

Tags: , , , ,
Oliver Jurišić

0 Comments

Leave a Comment