Subota, svibanj 8, 2021

“Jedan trenutak sreće vrijedi kao 1000 godina slave” – Voltaire.

Nastavljamo ovdje s promišljanjem od prije par mjeseci…

Prethodni dio: http://poptheo.org/nauk-o-sreci/ ‎

Kroz bližu i dalju prošlost o sreći je puno toga različitog i raznovrsnog rečeno. Proučavajući desetke, a možda i stotine citata, poslovica i definicija o sreći – s „Wikicitata“, ali i iz nekih drugih izvora – dođoh do zaključka da bi se sve to moglo svrstati u nekoliko različitih kategorija:

  1. Izreke koje izričito niječu postojanje sreće;
  2. Izreke koje istu izričito ne niječu, ali ipak put do sreće smatraju iznimno teškim i vjerojatno na kraju neuspješnim;
  3. Izreke koje govore o enantiodromijskoj prirodi sreće (velika sreća kao pretpostavka nesreće koja zatim slijedi);
  4. Izreke koje sreću promatraju kao slučajno, usputno i prolazno dešavanje u životu;
  5. Izreke koje sugeriraju na izvjesnu mitoizaciju sreće u životu (cijela stvar je neopravdano prenapuhana);
  6. Izreke koje govore o velikoj blizini sreće, no koju svejedno nije lako osvojiti;
  7. Brojne izreke koje sugeriraju da sreća ne postoji kao samostojna i posebna stvarnost, nego je uvijek povezana s nekim drugim stvarima i uvjetima;
  8. Izreke o velikoj važnosti sreće.

Izreke koje izričito niječu postojanje sreće

J.-B. P. Molière reče: „Sokrat je rekao da je najveća sreća ne roditi se, ali ja ne znam tko je tu sreću doživio” – što će reći da sreća ni ne postoji, barem ne u nekoj značajnijoj mjeri i formi. Filmski mudrac -ratnik Obi-Wan Kenobi iz „Zvjezdanih ratova“ bi dodao kako mu iskustvo govori da sreća ne postoji. Na kraju, rekli bismo nasreću, pa su ovakvi citati iznimno rijetki. Većina je ipak je suglasna da sreća postoji. Pitanje je kad, gdje, koliko i pod kojim uvjetima?

Izreke koje izričito ne niječu sreću, ali koje ipak, put do iste smatraju iznimno teškim i na kraju vjerojatno neuspješnim

„Lako je biti bogat, teško je biti sretan“ – kaže stara rumunjska poslovica. Dakle, do sreće se može doći, ali to uopće nije lako. Naravno, ova poslovica bi se mogla shvatiti i na nešto drugačiji način, u smislu nespojivosti sreće i bogatstva. Vidjet ćemo kasnije, brojne izreke upravo sugeriraju kako je sreća veliki prijatelj umjerenosti.

Jovan Dučić reče: „Nije tačno rečeno da je svaki čovjek kovač svoje sreće, tačno je, naprotiv, da je svaki čovjek uvijek sam kovač svoje nesreće.” Dakle, čovjeku je puno lakše iskovati sebi nesreću nego sreću, međutim, i ova izreka bi se mogla shvatiti i na nešto pozitivniji način: Naime, sreća očito zahtjeva relaciju; traži onog drugoga, dok nesretni izgleda možemo biti i sami.

„U nama samima naći sreću je – teško, a negdje drugdje – nemoguće” – primijeti američka književnica Agnes Repplier.

Albert Camus u svojem optimističnom egzistencijalizmu reče: „Naučio sam, tako da kažem, živjeti s mišlju da nikada neću naći mir i sreću. Ali još uvijek ću sve od sebe dati između ta dva trenutka.” Egzistencijalizam je po sebi bio pesimistično učenje, nastalo raspadom velikih racionalističkih ideala moderne u vremenu nakon I. svj. rata, gdje se smatralo da je čovjekova egzistencija po sebi osuđena na neuspjeh i totalni brodolom. No, njegova optimistična inačica je držala da se usprkos čovjekovom konačnom brodolomu njemu ipak isplati do kraja truditi i boriti.

Izreke o enantiodromijskoj prirodi sreće

O samoj enantiodromiji smo već pisali ranije…

Više o temi: http://poptheo.org/enantiodromia/ ‎

S obzirom na postavljeni link, ovdje ćemo samo kratko naglasiti da se iza pojma enantiodromije krije prirodna tendencija prometanja svih stvari u svoju vlastitu suprotnost, pri čemu se naznačena transformacija događa tijekom dosezanja vrhunca prethodnog stanja.

Mnogi autori u sličnom kontekstu promišljaju i ljudsku sreću. Naime, ovdje se susrećemo s tezom da istinska sreća u konačnici leži u onom malom, prosječnom i umjerenom. S druge strane, jedna velika sreća se uvijek pokazuje okidačem nasuprot ležećih – nesretnih i nesređenih stanja.

U tom kontekstu prelijepa, ali i tužna misao stiže od velikog slovenskog književnika Ivana Cankara: „Sreća je kao sunce. Kad je najljepše, zađe.” Latinska poslovica kaže: „Kolo sreće se okreće“, a Lao Tse bi dodao “Sreća se rađa iz nesreće, nesreća je skrivena u grudima sreće.” Ovdje bi se moglo spomenuti i onu našu „sablasnu“ narodnu izreku: „Dok se jednom ne smrkne, drugom ne svane.

Postoji i cijeli niz srodnih izreka koje ne stavljaju toliko negativan naglasak na samu sreću koliko na veliku žudnju za istom:

„Najsigurniji način da ne postaneš vrlo nesretan je taj da ne zahtijevaš da budeš vrlo sretan” – Arthur Schopenhauer.

„Sreća nije u stjecanju i uživanju, već u tome da se ne poželi, jer u neželjenju je prava sreća i sloboda” – Epiktet. Slično je razmišljao i Buda; najlakši put do sreće je upravo u susprezanju vlastite velike žudnje za istom. Što više stvari želi, čovjek je time i nesretniji.

Eleonor Roosevelt bi sa svoje strane rekla: „Rijetko postoji sreća koja se ne pretvori u pjenu, čim se temeljito ispita.”

Izreke koje sreću promatraju kao slučajno, usputno i prolazno dešavanje u životu

Posljednja izreka bi se mogla slobodno svrstati i u ovu grupu. Tome govori u prilog i jedna druga izreka spomenute autorice: „Sreća nije zgoditak nego nusprodukt“. Očito je Eleonor mislila da nama ljudima uopće nije moguće na svjestan i planiran način uhvatiti ili proizvesti sreću. Sreća se u životu pojavljuje spontano i slučajno – neovisno o našim htijenjima, i kad se to dogodi, trebali bi je ugrabiti dok se to može učiniti, jer sreća je prolazna. „Osjećaš se dobro, ne brini, proći će“ – kaže jedan od brojnih članaka Murphyjevog zakona.

Sreća kao svojevrsni čovjekov mit

“Ljudi jednako preuveličavaju i sreću i nesreću: nikad nismo ni tako sretni ni tako nesretni kako se to govori” – primijeti Honoré de Balzac. Ili: “Nema smrtnika koji bi bio potpuno sretan“ – Aristofan. Dakle, ovdje se sreća promišlja prvenstveno kao ideal koji zatim počinje poprimati i obrise istinskog mita. No, iza svega ovoga se moguće krije čovjekova uobičajena kriva pretpostavka da je uvijek bolje „u tuđoj koži“. Pored ovoga, moglo bi se svakako govoriti i o čovjekovoj učestaloj sklonosti lukavštini i manipulaciji. Netko izigrava veliku sreću jer želi napakostiti drugima; drugi opet hine veliku nesreću nadajući se pri tome „džabaluku“ i nezasluženoj pomoći od strane drugih.

Istovremeno bliska i jako daleka sreća

“Ako nekad, jureći za srećom, nađete tu sreću, vi ćete, kao i ona starica što je tražila naočale, otkriti da vam je sreća sve vrijeme bila na nosu” – Bernard Shaw.

O ovome smo već nešto malo spominjali i u prethodnom nastavku: „Tagore reče da je vrlo jednostavno biti sretan, ali je čovjeku vrlo teško biti jednostavan. Naš Ivo Andrić vrlo slično kaže: ‘Čudno je kako je malo potrebno da budemo sretni, i još čudnije kako nam često baš to malo nedostaje’.“

Dakle, iz svega ovoga bi proizlazilo da se sreća temelji na nekim vrlo jednostavnim sastojcima. Međutim, iscrpnu i točnu recepturu pri tome uopće nije lako potrefiti.

Sreća kao relacijski pojam

Nakon svega do sada izrečenoga, ipak, primjećujemo da se većina izreka o sreći kreće u smjeru da ona zapravo i nije neki neovisan i samostojeći pojam, nego da se uvijek javlja u kontekstu povezanosti s nekim drugim stvarnostima, okolnostima i ljudima. Međutim, s obzirom da je ovo najbrojnija skupina, ona bi se dalje mogla granati u brojne podskupine. Temeljno pitanje glasi koje bi i kakve relacije u životu najlakše i najsigurnije donosile sreću?

Tako bi John Locke – utemeljitelj filozofskoga empirizma naglasio da zdrav duh u zdravom tijelu predstavljaju najkraći opis sreće. Sličnog mišljenja je bio i svestrani njemački liječnik i teolog Albert Schweitzer. Po njemu bi sreća bila „dobro zdravlje i kratko pamćenje“. Koliko je osobno zdravlje povezano sa srećom, najbolje znaju oni koji su ga netom izgubili. A tko ne zna oprostiti i zaboraviti, teško da će moći biti posebno sretan u stvarnosti koja ti svakih malo spremi neko neugodno iznenađenje.

Zatim, postoji cijeli niz izreka koji sreću povezuju prvenstveno s plemenitim i kreposnim djelovanjem. Arthur Schopenhauer reče: “Izvor naše sreće je u subjektivnim osobinama: plemenitom karakteru, poduzetnom duhu, sretnom temperamentu, vedrom umu i zdravom tijelu.” Ili, od istog autora, a u sličnom tonu: “Ljudi se hiljadu puta više trude da steknu materijalno nego duhovno bogatstvo, mada je sasvim sigurno, da našu sreću stvara ono što jesmo, a ne ono što imamo.”

U svojem svetačkom idealizmu, Majka Tereza postavi ljudima slijedeće kao zadaću: “Nikada ne dozvoli da sretneš nekoga, tko nakon susreta s tobom neće biti sretniji.” Dakle, vidimo, nešto vrlo važno: Čovjekovi potencijali su znatno veći od toga da tek bude puki lovac ili prosjak za srećom. Čovjek sam po sebi itekako može druge učiniti sretnima, a onda će i njega drugi također usrećiti.

Sudeći prema brojnim poslovicama i izrekama, sreća počesto više ovisi od rada i nesebičnog zalaganja nego od same sreće. Japanci bi tako rekli: „Sreća pomaže ponekad, a rad uvijek“.

Također, cijeli niz izreka dovodi sreću u tijesnu vezu s ljubavlju. Po Nietzscheu, muškarčeva sreća je u onom „ja želim“, a ženina u „on me želi“. Victor Hugo nešto opširnije i dublje kaže: “Najveća sreća u životu je uvjerenost da smo voljeni – voljeni zbog toga kakvi jesmo ili još više, usprkos tome kakvi jesmo.” Tako nas koncept nezaslužene ljubavi vodi onkraj svake ljudske logike i računice u područje duha. Tako kineska poslovica kaže: „Velika sreća dolazi s neba; mala sreća dolazi od čovjeka“.

Teško bi bilo sad predstaviti sve podvrste relacijskih poslovica o sreći. Ukratko, mnoge od njih upućuju na slobodu kao na bitan preduvjet čovjekove sreće; e sad, što je sve sloboda? Neki više naglašavaju onu političku, a neki drugi opet onu osobnu slobodu od svih suvišnih navezanosti, kao i od onih loših navika.

Na kraju, teško je ne primijetiti da različiti koncepti sreće izravno ne ovise o samom čovjeku, njegovom znanju, predznanju, stanju duha, dosadašnjim životnim iskustvima i sl. Jer da nije tako, ne bismo ni govorili o toliko različitim viđenjima sreće. U tom smislu ovdje završavamo s jednom mišlju od velikog arapskog pjesnika iz 10. st. – Abdul Tajib Ahmed Al-Mutanabbija: “Sreća se svakome ukazuje prema njegovim shvaćanjima.” A sličnog je mišljenja bila i engleska spisateljica Alice Meynell: “Sreća nije u događajima. Ona ovisi o plimama i osekama uma.” Dakle, sreća je nešto što se prvenstveno događa unutar čovjekova bića. Tu se skrivaju svi preduvjeti sreće, baš kao i njezine smetnje. Zato potreba za snažnijim iskustvom sreće u životu neminovno podrazumijeva puno više rada na samom sebi nego izvan sebe.

Umjesto zaključka: važnost sreće

Već smo u prethodnom nastavku naglasili kako želja za srećom predstavlja temelj sveukupne čovjekove motivacije. Sve što radimo, radimo jer smatramo da će nas to i to učiniti sretnima. Jest da često pogriješimo, ali zatim opet tražimo nove izvore sreće, sve dok ih u konačnici i ne nađemo.

Voltaire reče da jedan trenutak sreće vrijedi kao 1000 godina slave, a velika hrvatska spisateljica Ivana Brlić-Mažuranić svojim maštovitim rječnikom dječjeg pisca napisa: “Kad si sretan, i sunce za tobom žuri.” To bi jednostavno značilo da sretni ljudi predstavljaju istinski centar i smisao univerzuma. Pred njima sve pada i naklanja se… oni su nekakav konačni dokaz da se sva ova stvaralačka muka na kraju ipak isplatila.

 

U Sarajevu, 27. 6. 2017.

M. B.

Tags: , , , , ,
Mario Bernadić

0 Comments

Leave a Comment

Ostali tekstovi

O uspoređivanju

O uspoređivanju

3. siječnja 2019.
O pisanju: Pisanje rukom kao iskustvo samog sebe
O sreći

O sreći

20. kolovoza 2019.
O iščekivanjima

O iščekivanjima

28. travnja 2019.
NAJGORA OD SVIH PREDRASUDA

NAJGORA OD SVIH PREDRASUDA

18. listopada 2019.
ŽIVOTNI PROBLEMI – PRILIKA ILI PREPREKA?
O zadovoljstvu

O zadovoljstvu

17. listopada 2020.