Psihologija vs Psihijatrija

Psihologija vs. Psihijatrija? Zašto baš o tome pišem? Zašto nam je potrebno uočiti sličnosti i razlike, kao da ih uopće i ima? Je li to uopće potrebno kad se ovo oboje bavi „ludim ljudima“?

Ovo su sigurno razmišljanja većine laika u našem današnjem društvu. Da, vjerovali ili ne, velika većina upravo ovako razmišlja, a da nisu ni svjesni koliko pogrješno mišljenje imaju. U ovom tekstu pokušat ću predstaviti osnovne sličnosti i razlike ova dva termina i radi čega dolazi do poistovjećivanja. Ovo ne radim da bih ispunila normu pisanja tekstova, nego upravo da bih se smanjio broj grješaka i predrasuda koje današnje društvo čini.

Što su to uopće predrasude koje dovode do poistovjećivanja psihologije i psihijatrije? Jednostavno rečeno predrasude su unaprijed stvoren pozitivan ili negativan stav o nekome ili nečemu, uvjerenje koje nije utemeljeno i neovisno je o vlastitom iskustvo i uglavnom je taj stav pogrješan. Tipičan primjer predrasuda je rasizam, vjerovanje da je neka rasa manje vrijedna, manje inteligentna, upravo radi toga što je te određene rase, što u većini slučajeva nije točno.

Kako se baš stvorilo mišljenje da su psihologija i psihijatrija jedno te isto? Vjerojatno time što i jedno i drugo može pomoći čovjeku. Da, doista može pomoći, ali drukčijim pristupima i metodama, a o težini problema ovisi tko će, psihologija ili psihijatrija, pristupiti ka rješavanju problema.

Na našim prostorima još davnih šezdesetih godina prošlog stoljeća u Velikom rječniku stranih riječi, izraza i kratica, autor Bratoljub Klaić navodi da je psihologija nauka o zakonomjernosti psihičke djelatnosti čovjeka i životinja i da je to nauka o osobitosti karaktera, ponašanja, duševnih doživljaja. Dok isti autor u svom rječniku termin psihijatrije objašnjava kao dio medicine koji proučava duševne bolesti. Upravo iz ovog se vidi kako se naglašava da je psihologija zasebna nauka, a dok je psihijatrija dio medicine. Psihologija je nauka koja se na posebne, sebi svojstvene načine, bavi ljudskim ponašanjem, koje može biti zdravo i bolesno (normalno-abnormalno), a psihijatrija je dio medicine koja je bavi proučavanjem duševnih bolesti. Iz samog određenja terminologije je jasno vidljivo kako se psihologija bavi i zdravim i bolesnim, a psihijatrija samo bolesnim ponašanjem. I upravo iz razloga da psihologija se ne bavi samo „ludim ljudima“ ne vidim razlog poistovjećivanja psihologije i psihijatrije.

Osnovne grane psihologije su teorijska i primijenjena psihologija.

Neke od teorijskih grana psihologije su:

  1. opća/eksperimentalna psihologija (proučava glavne psihičke procese: percepciju, mišljenje, učenje, pamćenje, emocije, motivaciju…),
  2. biološka/fiziološka psihologija (istražuje organske osnove ponašanja i doživljavanja),
  3. komparativna psihologija/zoopsihologija (kreće od pretpostavke da su ljudi i životinje u određenom smislu slični, pa se mogli uspoređivati),
  4. socijalna psihologija (proučava psihičke procese i ponašanje pojedinca u društvenom okruženju – utjecaj grupe na pojedinca, predrasude, stavove, altruističko i agresivno ponašanje…),
  5. razvojna psihologija (proučava ljudski razvoj od začeća do smrti),
  6. psihometrija (bavi se mjerenjem u psihologiji, te konstrukcijom mjernih instrumenata – psihologijskih testova, skala i upitnika, te vrednovanjem (bodovanjem) istih),
  7. diferencijalna psihologija (proučava individualne razlike među ljudima-u sposobnostima, osobinama ličnosti i slično.)

Neke od primijenjenih grana psihologije su:

  1. psihologija rada/organizacijska/industrijska psihologija (proučava psihičke činitelje koji utječu na rad, kao što su: motivacija, sposobnosti, osobine, određene pojave: stres na radnom mjestu, mobbing (zlostavljanje na radnom mjestu), timski rad, te se bavi profesionalnom orijentacijom i selekcijom),
  2. školska/edukacijska psihologija (bavi se procesom učenja i čimbenicima koji na njega utječu – poboljšavaju ga ili ga ometaju),
  3. klinička psihologija (bavi se problemima pojedinca – emocionalnim, problemima prilagodbe, poremećajima u ponašanju, partnerskim odnosima, psihičkim poremećajima, ovisnostima) – i upravo u ovoj grani psihologije se ogledaju najveći dodiri s medicinom, ali ti dodiri nisu razlog poistovjećivanja kliničkog psihologa i psihijatra. Oba stručnjaka se bave problemima pojedinca, ali samo psihijatar može prepisati lijekove (medikamente) za određene poremećaje kod osobe. Psihijatar nastupa kad psiholog ne može pomoći, jer krajnji oblik liječenja duševnih poremećaja su lijekovi. Dok oba stručnjaka mogu voditi psihoterapijski postupak, ukoliko su educirani u jednom od pravaca psihoterapije.

Ostale grane primijenjene psihologije su: zdravstvena psihologija, vojna psihologija, sudska psihologija, psihologija sporta, forenzička psihologija, psihologija marketinga i mnoge druge.

Kao što možemo vidjeti rijetke su grane poput kliničke psihologije i biološke psihologije koje imaju neposredni doticaj s medicinom, ali to nam ne daje za pravo poistovjećivati ove dvije grane, psihologiju i medicinu. Iz razloga što za ove dvije nauke je potpuno drukčije obrazovanje i različit je broj godina izučavanja ovih nauka da bi se dobilo stručno zvanje iz ovih oblasti.

Istina je da postoji još jedan termin koji vezuje kliničke psihologe i psihijatre, a to je psihoterapija. Petz (2005) u svom Psihologijskom rječniku psihoterapiju objašnjava kao zajednički naziv za niz tehnika i procedura koje verbalnom interakcijom terapeuta i klijenata nastoje ukloniti poremećaje u doživljavanju i ponašanju, mijenjati neke osobine ličnosti koje interferiraju sa zadovoljavajućom prilagodbom na okolinu, ili poticati pozitivni razvoj ličnosti. Danas u svijetu postoji preko 200 različitih psihoterapijskih pristupa koje posebno za to obrazovani stručnjaci primjenjuju individualno ili grupno. Edukaciju psihoterapija u većini slučaju mogu pohađati i psiholozi i psihijatri i socijalni radnici i mnoge srodne struke koje se po svom obrazovanju razumiju u zakonitosti ljudskog funkcioniranja. Također u praksi je vidljivo da je neophodna suradnja različitih struka kako bi došlo do poboljšanja kod osobe usred neuravnoteženog ponašanja, jer budući da je čovjek kompleksno biće i svaka pomoć čovjeku treba biti kompleksna što se izvora pomoći tiče.

Upravo iz ovog razloga ne stvarajmo neutemeljene stavove o nekome ili nečemu, jer u našem društvu je još uvijek velika sramota otići psihologu ili psihoterapeutu po pomoć, jer će svi misliti da smo poludjeli.

Informirajmo se, saznajmo, zapamtimo i ne činimo grješke koje drugima mogu odmoći, jer naši negativni stavovi prema nečemu (poput psihologije ili psihoterapije) mogu učiniti da prvo mi, pa s nama i drugi ljudi nikad ne potraže pomoć za određene probleme ljudskog života.

Nije sramota ne znati, sramota je ne naučiti.

U Sarajevu, 28. 10. 2012.

B. K.

Leave a Reply