Utorak, 19 ožujka, 2024

Mi nismo samo prolaznici ulicom ili cestom ili putem. Mi smo prolaznici kroz život gdje istovremeno mi prolazimo kroz život i život prolazi kroz nas. Prolaznost osjećamo u vlastitim kostima, u našim sve sporijim koracima, u sve manjoj strasti da nešto učinimo ili nešto promijenimo. Čak i kad ne želimo prolaznost nas oslobađa gorčine, osvete, bez našeg dopuštenja prolaznost nas pomiruje s onim o čemu mislimo da je se nemoguće pomiriti s tim. Prolaznost nas pomiruje s našim osobnim tragedijama, žalostima, gubitcima, umiranjima. Čak i kad se odupiremo prolaznosti i želimo zadržati nešto od prošlih iskustava ona s vremenom i to briše. Prolaznost je strpljiva, mirna izgleda poput površine mirnog jezera, ali jednom kad se u njemu nađete neće vam biti dopušteno da se vratite na obalu. Bit će vam dopušteno da budete na površini čak i da povremeno plivate površinom, ali neće biti mogućnosti povratka na obalu. Nećete moći više promatrati mirnu površinu jezera prolaznosti.
Prolaznost je čelični stisak vremena oko čovjekova života, stisak kojega čovjek osjeća u sebi i svugdje oko sebe. Kada prolaznost svojim čeličnim kandžama uhvati čovjeka čovjek se pokušava boriti protiv nje. Bori se, vrpolji se, nastoji se izmigoljiti iz tog čeličnog stiska. Guši se, hvata zrak želi se oteti. Pogledom kruži okolo ne bi li ugledao neku slamku za koju bi se mogao uhvatiti i izvući kao davljenik u živom blatu koji se posljednjim snagama hvata za granu napola osušenog drveta. Ali prolaznost ne samo da ne popušta. Prolaznost ne reagira na čovjeka. Možda bi čovjek lakše podnio čelične kandže prolaznosti kad bi prolaznost pokazala bilo kakav interes za čovjeka, njegovu borbu, njegove napore, njegove pokušaje da se otme zaboravu. Da otme zaboravu i prošlosti i sebe i druge. Ali prolaznost je bešćutna, vuče čovjeka okolo poput bespomoćne životinje, vuče ga pored spomenika, pored grobova, pored stratišta i ne dopušta mu čak ni da predahne barem pored grobova onih koje je volio.
Svaki čovjekov pokušaj da razgovara s prolaznošću nailazi na zid šutnje. Bilo da čovjek kritizira, vrišti, objašnjava, argumentira prolaznost svoja usta drži čvrsto zatvorena. Prolaznost nikad ne progovara niti razgovara. Ona šuti i ide naprijed. Ne udostoji se čovjeku barem nešto reći o onome što je ispred prema čemu čovjeka vuče. Ni o tome prolaznost ne govori. Dođe trenutak kada se čovjek prestane otimati iz kandža prolaznosti. Onda kada nešto izgubi. Kada izgubi snagu. Kada izgubi volju. Kada izgubi motiv. Kada izgubi razlog, smisao, svrhu. Ili kad sve zajedno izgubi. Kad sve to izgubi čovjek oboli od gorčine, jala, ironije, sarkazma, ljutnje, mržnje i tek tada prolaznost odluči pustiti čovjeka iz svog čeličnog stiska. Jer jednog dana kada se čovjek prestane protiv nje boriti prolaznost već zna da je čovjek dovoljno bio u njezinom stisku da će sam tražiti ponovno taj čelični zagrljaj kako ljubavnik koji mrzi onu bez koje ne može. Međutim prolaznost nije ništa manje ironična prema čovjeku kada ga pusti da proba sam ići dalje. Iako je čovjek moli da ga ponovno uzme u svoj zagrljaj prolaznost se naslađuje čovjekovom gorčinom i jalom prema ljudima i vlastitom životu i kao da pakosno uživa u čovjekovoj nemoći da se odupre svojim proživljenim događajima ponekad i do morbidne mjere u kojoj prolaznost uvjerava čovjeka da nikada neće prestati osjećati jal, gorčinu, mržnju, srdžbu.
Kako se oduprijeti prolaznosti? Postoji li način da se čovjek otme zagrljaju prolaznosti ili da ne ide za njom onda kad ga prolaznost ispljune na obalu života? Ako je jedna od oznaka prolaznosti to da je ona bešćutna prema bilo kojem čovjekovu iskustvu i događaju onda je možda moguće da čovjek prema prolaznosti postane bešćutan. Ali ljudski život nije uvijek ispunjen jalom, gorčinom, mržnjom i srdžbom. Ispunjen je i dobrotom i ljubavlju i radošću i milosrđem. Treba li i prema ovim iskustvima života biti bešćutan kako bi se nosilo i borilo s prolaznošću? Jer i ove događaje prolaznost će učiniti prošlima i prošlošću i u čovjeku će stvoriti osjećaje nostalgije i tuge.
Prolaznost je zakon čovjekovog postojanja kojemu je nemoguće napisati formulu po kojoj funkcionira niti ima stalnih konstanti. Ljudski život nije konstanta prolaznosti jer mu se ne može predvidjeti trajanje i kraj, ni drugi ljudi nisu konstanta prolaznosti jer oni dolaze i odlaze iz ljudskog života. Prolaznost je jedan od rijetkih zakona za kojega ako ne znamo onda barem osjećamo da postoji, ali nam ostaje nejasno po kojim pravilima taj zakon funkcionira. Bilo što da pokušamo odrediti kao konstantu prolaznosti nije prava konstanta. Obično nam prvo na pamet padaju rođenje i umiranje kao dvije temeljne konstante prolaznosti. Ali dovoljno je samo pomisliti da smo mogli biti rođeni u nekom drugom vremenu, drugoj zemlji, drugom gradu ili da je netko mogao umrijeti prije ili kasnije, živjeti duže i kraće da shvatimo da rođenje i smrt nisu univerzalne konstante prolaznosti. One su osobne konstante svakog pojedinog ljudskog života i nemoguće je iz pojedinačnih ljudskih života izvesti neku univerzalnu i nepromjenjivu konstantu prolaznosti kojom bi konačno shvatili na koji način taj neobični zakon funkcionira.
Kad je prolaznost u pitanju svi tapkamo u mraku jer osjećamo zakon prolaznosti ali je skriveno od našeg pogleda na čemu se zakon prolaznosti temelji. Ima li prolaznost svog zakonodavca? Ako ima bi li mogao ponekad ublažiti čelični zagrljaj prolaznosti da duže osjećamo i živimo radost, ljubav, smisao, svrhu, a da manje živimo gorčinu, jal, sarkazam, srdžbu i mržnju? Ili je prolaznost svoj vlastiti zakonodavac i ponaša se prema ljudskim sudbinama bez odgovornosti prema bilo kome iznad sebe? Kome se žaliti na prolaznost, topljenje životne snage u nama, kome se žaliti na gubitak volje, interesa, želje koja dolazi s vremenom kako život odmiče? Kome se žaliti na godine gorčine, jala i bijesa prema nepravdi koja čeka da se ispravi, prema grijesima koji čekaju da se oproste i prema kajanju koje nikad ne dolazi? Ima li itko osim nas samih kome bismo se mogli požaliti na prolaznost i njezinu bešćutnost? Kome bismo mogli ispovjediti svoj strah i nelagodu pred prolaznošću koja čak i kamenje pretvara u jedva vidljiva zrnca prašine? Kome reći o sili koja briše gradove, ljude, sjećanja, uspomene, spomenike, kulture i civilizacije? Koga optužiti kada prolaznost odbija popustiti svoj čelični zagrljaj i odbija nas pustiti da uzmemo daha i uživamo u radostima života i kome plakati kada nas prolaznost ispljune ogorčene i bijesne nesposobne da živimo život osima ako i tada prolaznost nije u životu prisutna kao naš mučitelj i naš krvnik?

Nemamo kome osim samima sebi. Žaleći se samima sebi na prolaznost ponekad otkrivamo da bešćutnost prolaznosti postaje i naša bešćutnost prema nama, prema drugima, prema životu, prema svemu i na kraju i prema samoj prolaznosti. Ništa nas više ne dodiruje ni čelični stisak prolaznosti, ni njezina bešćutnost, ni njezina hladnoća i nezainteresiranost niti trenutak kada nas ispljune na obalu života. Tek kad postanemo bešćutni prema prolaznosti ona pokaže znatiželju prema nama i našem životu. Kada smo bešćutni prema našoj vlastitoj prolaznosti tada ona prestaje biti bešćutna prema nama i tu i tamo nastoji s nama razgovarati, a i mi s njom. Tek kad su bešćutni jedno prema drugom prolaznosti i ljudsko biće počinju razgovor o onome što je naprijed, što leži u budućnosti i tada prolaznost popušta svoj čelični zagrljaj, a i čovjek je i nije toliko umoran da ne bi mogao kroz razgovor još više olabaviti stisak kojim ga prolaznost drži u svom zagrljaju nadajući se da bi u jednom trenutku mogao skroz umaći prolaznosti i njezinom bešćutnom i hladnom zagrljaju.
U Sarajevu, 31. 12. 2018.
O.  J.

Tags: , , , ,
Oliver Jurišić

0 Comments

Leave a Comment