MISTERIJ ZVANI BLISKOST

Poznati kanadski slikar-pejsažist Ken Gillespie reče jednom zgodom kako mu se s obzirom na njegovu preokupaciju slikanja u prirodi nekako činilo logičnim da nabavi sebi psa, i na kraju je od toga ostao posve fasciniran činjenicom kako čovjek može izgraditi blizak odnos s nekim, čak i bez ijedne izgovorene riječi te bez ikakvog sudjelovanja intelekta. Dakle, čini se da je bliskost stvarnost koja ne ovisi nužno od riječi i intelekta. Međutim, iole ozbiljnija analiza pokazuje da bliskost po sebi često ne treba nit’ puno toga drugoga, a što nam se kao ljudima inače može činiti jako važnim.

U tom smislu, bliskost kao takva počesto ne zahtjeva niti svjestan izbor ovoga „biti blizak” s nekim. Meša Selimović reče kako se prijateljstvo ne bira, nego da ono biva, tko zna zbog čega, slično kao i ljubav. No stvar postaje još misterioznijom ako znamo da bliskost pokatkada ne ovisi čak ni o ovom predragocjenom prijateljstvu i ljubavi, jer vjerujem da manje-više svi imamo i poneko takvo iskustvo – ono, kad nas život čvrsto veže s nekim, a da pri tome ne osjećamo nit’ kakvo bajno prijateljstvo, a još manje idiličnu ljubav. Glede toga, jedna paradoksalna izreka čak govori kako se ne smijemo zaljubiti u osobu ako želimo s njom ostati bliski … jer nekako se čini da je ljubav na koncu podjednako toliko raskolnička snaga koliko i približujuća. U tome smislu, irski poet John O’Donohue je govorio o svojevrsnom napetom sestrinstvu udaljenosti i bliskosti, pri čemu udaljenost naznačuje čežnju (longing), a bliskost pripadnost (belonging). Dakle, nešto po sebi vrlo slično Peter Brook-ovom narativu o realnosti blizine, te o mitu daljine. Bez ovog drugog ne možemo biti oduševljeni, kao što bez onog prvog ne možemo biti pokrenuti. Stoga su obojica, neovisno jedan od drugog, bili suglasni da ovo dvoje nekako mora ostati u jednoj široj dinamičnoj cjelini i ravnoteži. Pokušati ih razdvojiti, značilo bi samom sebi nanijeti nesagledivu štetu.

U ekstremnim slučajevima se čini kako neki ljudi uopće nisu sposobni živjeti bliskost bez nasilja. U tom kontekstu, američka autorica Bell Hooks govori o nasilnoj intimnosti kao o jedinom mjestu gdje agonija uistinu biva ostvarena. Međutim, i onoj sasvim normalnoj, poglavito sretnoj bliskosti pripada ta jedna čudna dimenzija međusobnog nanošenja boli, te bezbolnog nadvladavanja iste. Jedna izreka kaže da se istinska bliskost događa tamo gdje se ljudi međusobno učestalo vrijeđaju, pri čemu nikad ne ostaju trajno uvrijeđeni, slično kao što druga izreka kaže da se prava bliskost događa tamo gdje ljudi jednostavno ne mogu jedni bez drugih, pa čak ako to sami više i ne žele. No, slično tako, za svaku bliskost je kudikamo bolje da što više bude začinjena osjećajima prijateljstva, povjerenja i ljubavi.

Za kraj, ako pokušamo odgovoriti na pitanje što ga zapravo dođe ta bliskost i kako se do nje uopće dolazi, morat ćemo pretpostaviti da je ovo veoma teško pitanje na koje možda i nikad nećemo saznati potpuni odgovor. Cormac McCarthy izvrsno primijeti kako on počesto pokušava staviti stvari u jednu širu perspektivu, ali ponekad im je jednostavno preblizu da bi to i učinio. Možda je upravo to i posljednji temelj naznačene tajnovitosti bliskosti. Za jasniju perspektivu je potreban pogled odozgor i iz daljine, a kad smo stvarima posve blizu, onda se moramo pomiriti s tim da nam ove nikad u potpunosti neće biti jasne.

U Sarajevu 9. V. 2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: lightfieldstudios ;

Leave a Reply