O ljubavi, Bogu i smrti (II. Dio) – Uvijek nam se prisjetiti da je ljubav zapravo dobra stvar

Nasuprot kršćanske maksime „Bog je ljubav“ (1 Iv 4,8), Nietzsche izgovara ono svoje vrlo slično, ali ipak prevratničko i potpuno drugačije „Ljubav je Bog“. No, izgleda da su ova dva pojma konačno ipak međusobno nerazdvojiva, čak i na način da se danas počesto i za jedno i za drugo tvrdi da uopće ne postoji…

Prethodni dio: http://poptheo.org/o-ljubavi-bogu-i-smrti/ ‎

Solaris: kad blagoslov postane prokletstvo

Dječja je već velika želja imati kakav čarobni štapić ili onog „Aladinovog“ duha iz čarobne svjetiljke, pa da ti stvore i prirede sve što ti srce želi. Dobro, kako čovjek raste, shvaća polako da takve stvari ne postoje – barem ne za sad, te da se oko svojih potreba treba dobrano potruditi, pa i napatiti. Međutim, i kod najzrelijeg čovjeka kroz život opstane ponešto od one dječje čežnje: Što bi bilo dobro kad bi mi se sve moglo!

No, iole ozbiljnija analiza pokazuje da bi čarobni štapić, a i Aladinova lampa za čovjeka bili zapravo vrlo opasni predmeti. Jednom takvom analizom se bavi i znameniti sovjetski znanstveno-fantastični  film „Solaris“ od redatelja Andreja Tarkovskog iz 1972. godine. Da nekog ne zbuni ovo „sovjetski“, radi se o službeno najboljem SF filmu svih vremena – barem što se službene filmske kritike tiče… Prosječni današnji gledatelj bi svakako ostao razočaran kompleksnom i usporenom radnjom, te kroničnim nedostatkom svemirske pucnjave u filmu. Ako bi netko želio pogledati nešto slično, ali ipak na „zanimljiviji“ način, mogla bi mu se preporučiti „Sfera“ Barry-ja Levinsona iz 1998. g. Da ne dužimo, Tarkovski priča o tri kozmonauta koji rotiraju u svemirskoj postaji oko fiktivnog vodenog planeta Solarisa. Ovi uskoro počinju panično tražiti pomoć sa zemlje, a vodstvo misije shvaća da su se oni našli u nekakvim neobičnim i vrlo teškim emocionalnim poteškoćama. Zato im šalju u pomoć jednog vrhunskog psihologa. Međutim, i on će sam vrlo brzo zapasti u krizu nakon dolaska. Kompleksni i asinkroni razvoj radnje pokazuje kako sam planet Solaris (ili napredna vrsta koja ga možda nastanjuje) ima sposobnost da materijalizira misli i želje kod ljudi u njegovoj blizini. Zvuči dobro, ali nije nikako dobro, jer ljudske misli su tako često loše, opterećene brigama, strahovima, zlopamćenjima, kompleksima, pa možete mislit kad se onda sve to odjednom počne konkretizirati te zalaziti u čovjekovu realnost…

Ako ljubavi budete imali…

U jednom intervjuu radio voditelj je upitao velikog filozofa Martina Heideggera što bi moglo pomoći svijetu i svim njegovim aktualnim problemima? Filozof je otprilike odgovorio kako nam samo Bog može pomoći, međutim, da ljudi uopće ne bi primijetili da On dođe. Mnogi su tumačili ovaj odgovor kroz zaokupljenost (post)modernog čovjeka svim i svačim osim Bogom, no, ovdje se ipak vjerojatno mislilo na nešto drugo: Na koji bi način mali i ograničeni čovjek uopće mogao vidjeti neizmjernu Božju veličinu, odnosno, što bi od SVEGA toga na kraju uspio vidjeti? Ono u stilu, kad stojiš na planinskom vrhuncu po dobrim vremenskim uvjetima, može se vidjeti i 30-40km u daljinu, ali ne 300-400 ili još dalje, koliko inače i ima… Ovaj problem je već prisutan i u biblijskoj misli. Pobožni Židovi Starog zavjeta su prvotno iščekivali Dan Jahvin, tj. Dan potpunog očitovanja Božjeg, kao i njegove definitivne pobjede nad svim neprijateljima. Ali s vremenom, ovaj dan će se sve više vezivati uz mesijansku nadu, tj. uz osobu mesije, dakle uz čovjekoliku stvarnost koja je kadra istinski zastupati Boga pred ljudima, te istovremeno ljude pred Bogom. Ovakav jedan lik je bio prijeko potreban jer se očito nadošlo da se božanska veličina jednostavno nikad ne može „strpati“ u ograničenu čovjekovu stvarnost. Zbog toga se Boga čovjeku nikad ne može adekvatno predočiti niti egzaktno dokazati; On je naspram ljudi bio i ostao predmetom vjere ili nevjere.

Vraćamo se opet povezanosti Boga i ljubavi. “Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge” (Iv 13,35). Naime, sam Isus Krist jasno ističe ljubav kao definitivni i istinski kršćanski identitet. Kao identitet oko kojeg nema varanja i prevare. Ne dakle „ako budete dobro glumili ljubav“, nego samo i isključivo ukoliko „budete živjeli“ ljubav… „to vas dovodi u izravnu vezu sa mnom“, a sve ostale veze i sadržaji, naravno, ne moraju biti nevažeće, ali su u svakom slučaju drugotne u odnosu na ono prvo.

Ovo nam svakako može dati stanoviti odgovor i na pitanje o Božjoj zagonetnoj prisutnosti u ovom svijetu.  Naime, kao bitak i kao Stvoritelj, Bog mora imati neminovnu vezu sa svakom stvarnošću na svijetu. Svidjelo se to kome ili ne… i sa onim što je ružno, i sa onim što je beznačajno, pa čak i sa onim što mu se izričito protivi. No, Božja punina se da osjetiti i doživjeti tamo gdje se očituju istina, praštanje, pomirenje, dobrota, a napose ljubav. Tu ga treba tražiti i radovati mu se, a ne u višoj ionosferi ili nekom drugom kutku nebeskog svoda.

Tamo gdje si Ga izgubio…

Jedna stara izreka kaže da se Boga može naći samo tamo gdje smo ga i izgubili. I u tom smislu bismo onda mogli reći da ćemo ga sigurno naći u ljubavi, jer u ljubavi ga najčešće i izgubimo. Kako to? Pa baš slično kao maloprije kod „Solarisa“, upravo jer je božanska, ljubav je životvorni i kreativni princip. Ona je u stanju pobuditi u nama sve ono što je dobro, ali također i ono što nije toliko dobro. Tada se obično dogodi da ožive i naše sumnje, naši strahovi, kompleksi, strepnje, ljubomora, zavist i što sve ne. I tako se onda zlosretni čovjek nađe u situaciji da od stanja raja upadne u ono šekspirijansko uvjerenje: „Pakao je prazan, svi vragovi su ovdje“. Pitaš se gdje više taj Bog, a njega si se zapravo i uplašio.

I na kraju… dug je to put, na kojem se često ustaje i pada. Ali ipak, prevažno je prisjetit se da ljubav od Boga dolazi, te da je ona nekakav generalni odgovor i rješenje za sva naša ljudska pitanja i brige. Što više budemo rasli u svijesti kako je ona od Boga, za Boga i prema Bogu, to će sve manje biti i onih negativnih i uznemirujućih senzacija.

 

U Sarajevu, 16. 7. 2017.

M. B.

Leave a Reply