O vremenu

Suvremeni način života podrazumijeva brzinu, kao i učestalo zagledanje u sat i kalendar, ali mi zapravo ne živimo ni brzinu, ni sat, ni kalendar nego vrijeme koje neumoljivo prolazi i ostavlja svoje podsjetnika na našim licima i licima drugih ljudi.

Kazaljka i kalendar

Kada pogledamo sat na ruci, na zidu, na autobusnoj stanici što vidimo? Dvije ili tri kazaljke koje se kreću, s različitim bojama u pozadini. Hoćemo li reći da vidimo vrijeme u kazaljkama i njihovom ritmičnom i preciznom kretanju? Vidimo li i vrijeme oko sebe u kazaljkama?

Kazaljke nas tjeraju da razmišljamo o brzini, o terminima, o načinu kako najbrže doći do željenog cilja, po mogućnosti sa što manje izgubljenog vremena. Grozničavo promatramo kazaljke misleći kako nam brzo vrijeme prolazi, polako, ali nezaustavljivo curi sa svakim pomicanjem kazaljke. Pomicanje kazaljki i njihov raspored nas tjera na nervozu, nemir, nezadovoljstvo, kritiku svih onih koji se ne pojave na dogovorenom mjestu u skladu s mjestom kazaljke na satu kojega nosimo na ruci.

Govorimo o sekundama, minutama, satima. Stalno gledanje u kazaljke i kalendar nam ne dopušta ponekad da vrijeme vidimo u nekom drugačijem svijetlu. Brzina života i naše svakodnevno mjerenje života kazaljkama udaljilo nas je od umirujućih doživljaja vremena.

Kazaljke i kalendari čine da vrijeme stoji i ne kreće se nigdje. Svaki dan susrećemo isto mjerenje, sada je jedan sat ujutro, sada je šest ujutro, sada je podne i čini se tako unedogled… Danas je ponedjeljak, sutra je utorak i sljedeći tjedan opet isti dani. Kazaljke i kalendar nas svakodnevno malo pomalo varaju i stvaraju privid da se ništa ne kreće i da smo kao zamrznuti u vremenu između nekoliko sati koje nam kazaljke pokazuju te nekoliko mjeseci koje gledamo na kalendaru.

Lice i vrijeme

Vrijeme nas iznenadi, zapljusne nas kao iznenadan val. Vrijeme nas šokira svojom prisutnošću. U onom trenutku kada se pogledamo u ogledalo i vidimo bore na svom licu, oko usana i očiju i pitamo se kako to da nam kazaljke sata nisu pokazale kakvo je naše lice, kako to da nas kazaljke sata nisu pripremile za ovako neugodno iskustvo dok se gledamo u ogledalo? Gdje je bio kalendar? Zašto nas nije upozorio na to da imamo lice? Ili kada vidimo sijede vlasi na glavi, ljutimo se jer ni u jednom trenutku alarm sata nije zazvonio niti je bio neki dan u kalendaru obilježen nekom drečavom bojom da bi nas upozorio. Lice je slika i odsjaj vremena, istinsko iskustvo vlastite prolaznosti i prolaznosti drugih. Iskustvo vlastitog lica ili lica drugoga može biti oslobađajuće i umirujuće, ali može i čovjeka paralizirati strahom, bijesom, rezignacijom.

Tek u licima svojih prijatelja, roditelja, djedova, baka, djece, vrijeme nas susreće i podsjeća da postoji. Njihova lica su mali kamenčići, mali fragmenti velikog mozaika koji se zove vrijeme. Njihova lica nas podsjećaju kako se vrijeme na neki nama nepoznat i tajnovit način kreće i prolazi te kako kazaljke i kalendari ipak nisu u pravu iako bismo to silno voljeli.

Lice čovjeka je odsjaj vremena i pogledati vlastito lice u ogledalu jest pogled u vrijeme koje je prošlo i vrijeme koje još ima doći ili vrijeme koje polako završava i nestaje.

Bježimo od vremena nastojeći mijenjati lice. Utežemo ga, zatežemo ga, dorađujemo ga. Nije to samo isključivo radi vanjske ljepote, to činimo i da sakrijemo da smo svjesni da vrijeme postoji i da ga osjećamo i živimo vlastitim licem. Nastojimo sakriti vrijeme prvo od sebe, a onda i od drugih nastojeći promijeniti svoje lice. Zašto lice ne može biti kao kazaljka ili kalendar, jednolično uvijek svježe, mlado i lijepo? Zašto lice ne može pokazivati vrijeme poput kazaljke bez da stari i prolazi? Zato što lice ne pokazuje vrijeme, kao što to čine kazaljka i kalendar, jer lice osim što pokazuje vrijeme, lice ga živi i lice ga osjeća.

 Ali zar nam nije nekad drago vidjeti lice koje živi i osjeća vrijeme u licima naših starijih u njihovim borama, slabom vidu, mentalnoj suhoći, u onim trenutcima kad njihovo lice nije lice straha i prolaznosti, nego lice ljubavi, mudrosti, strpljenja i žrtve? Ili se skrivamo od njihovih lica i ne želimo ih vidjeti? Što se dogodilo s čovjekom pa je lice zamijenio kazaljkom i kalendarom?

Prijevara

Nije samo stvar u organizaciji života, termina, jurnjave i psihoza zbog kašnjenja i zaboravljanja na gledanje u kazaljke i kalendare. Svaki pogled na kazaljku ili kalendar danas je unaprijed osuđen da izazove u čovjeku napetost, nervozu, sve do trenutaka psihoze i sloma zbog toga što je broj sati u danu dvostruko manji od predviđenih termina.

Čovjek je rascjepkao vrijeme na sekunde, sate i dane ne bi li mu bilo lakše, ali se uhvatio u klopku kroničnog nedostatka vremena. Čovjeku fali vremena, ali s obzirom da je sam odlučio vrijeme smjestiti unutar tri ili dvije kazaljke ili unutar dvanaest listova lijepo ukrašenog papira, na koji način onda povećati broj minuta ili sati ili dana? Kako, kojim trikom, čarolijom ili vradžbinom ako treba dodati još koji minut ili sat, ako već ne može dan?

Ali ne postoji trik, ne postoji tako moćna magija da si dodamo još koji sat ili dan ili da se vratimo nazad. Vrijeme nas je prevarilo, pustilo nas je da ga stavimo u kazaljke i kalendare misleći da ga ako ništa na taj način možemo zaustaviti, kad ga već ne možemo kontrolirati. Ali nismo ga zaustavili i ne možemo ga zaustaviti. Ne postoji tako vrijedan sat ili tako lijep kalendar koji može zaustaviti vrijeme. No, lijepi satovi i lijepi kalendari stvaraju privid kako vrijeme stoji i ne kreće se.

Možda zato volimo i uživamo u pogledu na lijepa, mlada, jednolična uvijek ista lica bez bora, ožiljaka vremena jer i ona stvaraju privid vremena koje ne prolazi. Susret s vlastitim licem ili s licem nekoga koga poznajemo dugo razbije tu iluziju u tisuće komada u našim ali i tuđim borama, sijedim vlasima, ispucalim usnama, umornim pogledima. Tek tada uviđamo nekako da nas je vrijeme ne samo prevarilo, nego nas je varalo od samog početka.

Kazaljka i kalendar su kao magični instrumenti koje smo mi izumili, ali ih vrijeme koristi da nas prevari iako smo mi računali da ćemo s njima prevariti vrijeme. Lice nije magični instrument, nismo ga mi izmislili da bismo prevarili vrijeme; lice nije prijevara iako ponekad nastojimo od lica napraviti magijski instrument da pokušamo prevariti vrijeme, ali također sebe i druge.

Umjesto zaključka

Prečesto gledamo u kazaljke i kalendare i to nas čini nervoznima, napetima i psihotičnima. Kazaljka i kalendar nas ili tjeraju da budemo bjesomučno brzi uvijek razmišljajući gdje pronaći dodatni minut, sat ili dan. Ili nas uljuljaju u osjećaj kako sve zapravo stoji, ništa se ne miče osim naše bjesomučne trke i brzine da sustignemo termine i sastanke koji nas stalno progone i koje nikako ne možemo stići.

Ponekad je potrebno podignuti pogled s kazaljke, skloniti pogled s kalendara i pogledati svoje lice i lice drugoga. Tad ćemo vidjeti i osjetiti vrijeme i shvatiti da nas povremeno kazaljka i kalendar opterećuju i varaju kao da vremena nema, kao da živimo u jednom vječnom, ali i šizofrenom danu kazaljki i kalendara. Ali mi zapravo ne živimo ni brzinu, ni kazaljke ni kalendar nego vrijeme koje se ocrtava na našim licima i licima drugih ljudi.

Pogled na samo jedno umorno, umirujuće, staračko lice koje nam pokazuje svoj starački osmijeh, ljubav i mudrost može bar na trenutak ukloniti sve neuroze koje nas progone zbog kazaljki i kalendara koji nam se kao baš uz inat nikada ne žele osmjehnuti, pogledati nas, zagrliti nas … nego nas samo nijemo promatraju kao da potajno uživaju u spoznaji da vrijeme ipak postoji i da prolazi, ali nam o tome namjerno ne žele ništa reći i nastavljaju nas progoniti i kad smo budni i kad spavamo svojim ritmičnim otkucajima i upisanim terminima.

 

U Sarajevu, 23. 5. 2017.

O. J.

Leave a Reply