Suptilna receptura života: važno je ne pretjerati!

Prosječan čovjek za života objeduje 82.000 puta. Zato je itekako važno što se jede, ali i ono kako se kuha…

Krenut ćemo od jednostavne i svakodnevne slike koju ama baš svatko može razumjeti. Nešto spremate za jelo… Niste posolili, ispadne bljutavo. Slučajno presolili? Ispadne neugodno, pa čak i nezdravo za jesti! Premda zvuči jednostavno, u stvari sa začinima i nije lako potrefiti. Treba dosta vježbe i kulinarskog iskustva, s tim da neki nikad tom vještinom ne ovladaju. Za takve se kaže jednostavno: „Nemaju osjećaja“.

Doći do idealnog okusa uopće nije lako, a slično vrijedi i u nekim drugim industrijama. Brojni proizvođači sasvim ljubomorno čuvaju recepturu nekih svojih popularnih proizvoda i ukoliko netko ipak „provali“ tajnu, ovi će osvetoljubljivo nahuškati na njega cijelu hordu neumoljivih odvjetnika i tužitelja. Nema šale, do dobrog se recepta dolazi vrlo teško i zato za „izdajnike“ nema milosti…

Kuhinja života

Dok su na našim prostorima, u ostalom kao i u većini svijeta, profesionalni kuhari tradicionalno bili potplaćeni i podcijenjeni, u Francuskoj su ovi već odavno istinske zvijezde. Da, s njima se rado fotografira, moljaka ih se za autogram i sl. Također, tamo je sasvim prirodno i normalno da vrhunski kuhari masno naplaćuju svoje usluge te da zbog toga jesu bogataši. Valjda su se Francuzi prvi sjetili da čovjek za prosječnog ljudskog vijeka objeduje čak 82.000 puta i zato je itekako važno da se jede ukusno, uravnoteženo i zdravo. Tko zna, možda je začetnik moderne francuske kuhinje Auguste Escoffier ipak malo pretjerao sa onim da je dobra hrana temelj istinske sreće, no, ako i jeste pretjerao, svakako nije previše pretjerao.

Slika 1: Auguste Escoffier i njegova čuvena pečena breskva sa sladoledom. Izvor: https://www.finedininglovers.com/stories/escoffier-famous-chef/

Zapravo, novija istraživanja pokazuju kako postoji duboka analoška veza između kuhinje i same tajne života. Objašnjavajući zadaću i način djelovanja gena prosječnom neznanstvenom čitatelju, Richard Dawkins u svojem „Sebičnom genu“ kaže da je djelovanje gena puno sličnije kulinarskom receptu nego recimo arhitektonskom nacrtu, što će reći, tu se ne diktira točno gdje će koji životni sastojak doći i što će činiti, nego baš poput recepta: sastojci se zakuhavaju na određeni način i određenim redom, a što će na kraju ispasti, to ni sami geni ne znaju.

Treba biti ovakav, ali istovremeno i onakav…

U svakodnevnici se susrećemo s puno dobronamjernih savjeta koje bi najbolje bilo zaboraviti. I sami ih nekada drugima dijelimo, dobronamjerno – svakako, ali opet od toga i nema puno koristi. „Budi takav i takav“, dok netko drugi tome proturječi: „Ma ne, budi onakav i onakav“! Na kraju, istini je najbliže ono da treba biti istovremeno i takav i onakav, važno je samo naći pravilan omjer i zdravu granicu. O tome smo već pisali kako se svaka krijepost kao optimum moralnog djelovanja, mišljenja i odlučivanja sastoji od barem dvije suprotstavljene vrline. Npr. ono, previše hrabrosti vodi u agresivnost i pogibao, ukoliko s druge strane nema ponešto i od blagosti nježnosti. Ili, previše pričljivosti je jednako loše kao i previše šutljivosti. Sasvim jednostavno, za ispravan život i djelovanje treba puno toga, i još važnije, onda to „puno“ treba znati posložiti na adekvatan i uravnotežen način.

Ne znam, možda me je već dobrano zahvatio i svladao onaj neugodni racionalizam srednjih godina, ali stvarno mi se čini da živimo u nekakvo doba pretjerivanja. Samo ih zaprepašteno gledam naokolo: sole i papre „lopatom“ i što je najčudnije, u očima im se da zapaziti onaj pobjednički sjaj, potpuna samouvjerenost da su na dobrom putu, a ustvari srljaju u propast k’o one „Radićeve guske“ u maglu. A čini mi se da ima i onda druga sorta „pretjerivača“: oni što strpljivo zure nad praznim loncem i ništa im jasno kako se još ništa ne događa.

Ponavljamo: uvijek i za sve je potrebno više sastojaka, i to različitih sastojaka, kao i pravilan omjer među njima…

 

U Sarajevu, 26. 7. 2017.

M. B.

Leave a Reply