Utorak, lipanj 15, 2021

Jeste li ikad osjetili intenzivan osjećaj potrebe da neki trenutak koji vam se događa potraje malo duže? Ili vječno? Ne oni veliki životni trenutci, nego svakodnevni. Nepoznati drugima, a i vama obični. Iskustvo svakodnevnice i prosječnosti. Iskustvo ni po čemu zanimljivog i uzbudljivog života. Trenutak kada ujutro, dok svi spavaju, hvatamo nekoliko trenutaka mira i tišine uz kavu prije nego potonemo u kaos stresa, gužve, vike i egzistencijalnih borbi. Trenutak kada navečer uspijevamo ostati nakratko sami sa sobom isključeni iz problema koje ne možemo riješiti. Intenzivan osjećaj potrebe za produženjem trenutka bude poput bljeska ili teško razumljivog sna. Sjećamo se da smo nešto sanjali, ali ne možemo opisati. Vjerujemo da smo očima vidjeli, ali bilo je iznenadno i brzo. Osjetili smo potrebu da trenutak traje, ali nepredviđeno i iznenada. Nije se činilo uvjerljivim da bi trenutak koji nam se svaki dan događa i ponavlja u nama mogao izazvati tako intenzivan osjećaj želje da ga produžimo. Negdje u tim iznenadnim svakodnevnim trenucima događa se spoj naše čežnje, žudnje i nostalgije. U njima se čovjek osjeti drugačijim, kao da pripada nekom višem i dubljem poretku svijeta i stvarnosti, kao da pripada nečemu što ga kudikamo nadilazi, kao da čovjek tapka u mraku pred vratima iza kojih se nalaze odgovori. Ima ljudi koji vole ujutro sami prije svih ustati i u tišini sjediti. Razmišljati. Možda vole i kavu. Ili čaj. Nije važno. Zamišljamo jednog takvog čovjeka kako u osvit novog dana sjedi na terasi svoje kuće ili stana dok je svuda oko njega mir. Uskoro će izići sunce i već se naziru obrisi novog dana. Dan pred njim je možda težak. Neugodan. Možda nije. U nekom trenutku, dok tako sjedi i čeka dan, možemo ga zamisliti kako ga iznenada prožima čudan i ugodan osjećaj. Sve je savršeno uređeno. Tišina. Vrijeme. Pogled. Položaj u kojem sjedi ili stoji i promatra. Tek u nekom nepredvidivom trenutku snažne koncentracije na samog sebe i na povezanost sa svim što ga okružuje preplavi ga iznenadan i snažan osjećaj. Potreba da trenutak u kojem se nalazi traje duže. Ili barem vječno.

U bljesku trenutka u njemu se miješaju potreba, želja, čežnja, žudnja, nostalgija, tuga. Za čim? Trenutkom koji prolazi, kojega ne može zaustaviti? Iskustvo nemoći jer ne može zaustaviti vrijeme? Potreba za nadom jer vjeruje da se trenutak može ponoviti kao neprekinut i vječan? Kasnije ne uspijeva opisati iskustvo trenutka. Sjeća se onoga što je osjetio, ali ne uspijeva, barem ne uvijek, pronaći odgovarajući način da ga izrazi ni sebi ni drugima. Iskustvo trenutka vječnosti, ako ga možemo tako nazvati, čovjeku se dogodi nepredviđeno i iznenada. Najčešće u onom što svakodnevno radi i živi. Sličan je živopisnom snu. Jak je. Snažan. Svjesni smo da nam se događa. Kad prođe, brzo izblijedi i, nažalost, teško ga možemo dozvati u sjećanje. U nama ostane neki maglovit trag da su to jutro, ili to popodne, ili ta večer, inače uvijek obični, bili izvanredni po nečemu čega se ne možemo sjetiti. Ali je ostao trag osjećaja. Trag proživljenog iskustva. Trag potrebe, želje, čežnje, tuge i nostalgije za proživljenim trenutkom. Što znači iskustvo trenutaka vječnosti? Govori li nam ono nešto? Šalje poruku koju ne možemo prevesti u naše jezike i komunikacije? Jesu li oni samoobmana? Nema konačnog i sveobuhvatnog objašnjenja. Kao da smo „zapeli“ negdje u međuprostoru između fizičkog postojanja i onostranosti. U živom iskustvu svakodnevnog trenutka koji u nama rađa izuzetno živu i jaku potrebu i želju da traje vječno jer je u njemu (barem za mene i za tebe) sve savršeno posloženo i ništa ne nedostaje i ništa nam ne prijeti susrećemo se s pitanjem koje se javlja i poslije neobjašnjivih snova. Što znači ovaj trenutak vječnosti sada i ovdje dok me u svakodnevnom i običnom iskustvu čekanja jutra u miru i tišini prožimaju mješavine žudnje, čežnje, nostalgije i žalosti za tim trenutkom? Ima li vječnosti? Ili je samoobmana? Ne znam. Neka trenutak vječnosti potraje. Kasnije ćemo razmišljati o tome kada ne budemo mogli opisati što smo osjetili…

U Sarajevu 25. 9. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: anyaberkut

Tags: , , , , ,
Oliver Jurišić

0 Comments

Leave a Comment

Ostali tekstovi

O dodiru

O dodiru

29. studenoga 2019.
O važnom

O važnom

17. travnja 2020.
Prvo lice množine (II. Dio): zadnje utemeljenje stvari je uvijek bez temelja…
BLAGODATI PRAVILNOG DISANJA

BLAGODATI PRAVILNOG DISANJA

15. listopada 2019.

Samaritanka

5. veljače 2018.

O “prijatelju”

16. lipnja 2017.
DIGITALNO KRŠĆANSTVO

DIGITALNO KRŠĆANSTVO

24. kolovoza 2018.
ISTRESTI SEBE NA PAPIR

ISTRESTI SEBE NA PAPIR

20. studenoga 2017.