O riječi

Djela su važnija od riječi? Što kada ne bismo mogli izgovoriti najvažniju riječ u presudnom trenutku? Imati jednom i nikada više priliku izgovoriti riječ i ne moći? Može li djelo zamijeniti ono što ne možemo izgovoriti? Želimo izgovoriti presudno, ali ne možemo. Nemamo moć govora. Nemamo sposobnost stvaranja riječi. Čovjeka mora prožeti težak osjećaj bespomoćnosti kada ne može izgovoriti riječ. Nekoga voljeti cijeli život, ali ne moći to izgovoriti. Ne možemo šapnuti volim te, ne možemo kriknuti volim te. Nekomu očajno trebate, ali vam ne može reći da vas treba ili vi ne možete reći trebam te, a toliko biste to željeli.

Zbog riječi kojom ponekad vrijeđamo, povrijedimo, uvrijedimo i teško ranimo mislimo da bi bilo najbolje za čovjeka da ne umije govoriti. Da ne poznaje riječ i da je ne može naučiti. Naviknuti na klevetu i ogovaranje, promatramo riječ kao nužno zlo bez kojega se ne može. Kao sredstvo zlostavljanja. Zbog zaborava ljepote i dobrote koja se skriva u riječi, držimo strogo kako su djela važnija. Riječ ne znači ništa. Iako činimo djela koja su ponekad pokvarenija od riječi koju koristimo. Sve manje vjerujemo da riječ skriva toplinu i nježnost.  Naviknuti na surovost i brutalnost riječi prestajemo vjerovati u njezinu ljekovitost. Zar nije nekad važnije reći nego učiniti? Svatko se umori od tuđih djela koja čine, ali šute i ne mogu izgovoriti riječ. Ponekad čovjek želi čuti jednu riječ i ništa više. Jednu riječ koja će u njemu probuditi nadu, usmjeriti njegov život prema sigurnosti, pružiti ljepši pogled na budućnost.

Ne moći izgovoriti riječ velika je tragedija za čovjeka. Ne moći ni jednom riječju izreći bogatstvo vlastite mašte, boju svoga straha, miris svojih očekivanja. Čovjek bi prestao biti čovjekom kada ne bi mogao izgovoriti riječ. Svijet bi prestao biti svijet kada čovjek ne bi mogao o njemu govoriti. Svemir bi bio bezlična praznina kada čovjek ne bi mogao o svemiru govoriti i pisati riječima. U što bi se pretvorila poezija kada ne bi bilo riječi koja je oblikuje izvlačeći je iz božanskog jezika na svjetlo čovjekovim očima i ušima?  Što bi tek bio drugi čovjek kada ne bi bilo riječi? Tko bi bio drugi čovjek za nas kada mu ne bismo mogli reći trebam te i kada on/ona ne bi mogao reći želim biti uz tebe? Ne bismo bili samo stranci jer ponekad i stranci pronađu zajedničku riječ. Bili bismo nešto puno udaljenije i nerazumljivije od dvoje stranaca. Bili bismo siromašni mikrosvjetovi zatvoreni u sebe. Tragično bespomoćni u svojoj nijemosti. Protiv svoje naravi zatvoreni u velike udaljenosti jedni od drugih jer nema riječi kojom ćemo skratiti udaljenost i biti  manje stranci jedni za druge.

Riječ je puno više od povezivanja. Riječ je puno čarobnija. Riječ je trenutak sjedinjenja kao kada netko kaže onom drugom nedostaješ mi ili trebaš mi i čovjek se osjeti opijenim riječju koju je čuo i koja mu je upućena. Zaboravili smo koliku nježnost i milosrđe riječ nosi u sebi. Zloupotreba riječi protiv drugoga u namjeri da ga povrijedimo pretvorila nas je u grubijane i surove ljude. Onoga koji govori trebaš mi, želim biti tu za tebe, potreban/potrebna si mi, brinut ću o tebi posprdno promatramo kao slabića. Nježnost i toplina riječi kod nas izaziva nelagodu, strah i nepovjerenje. Bojimo se intimnosti same riječi. Neugodno je postalo izgovoriti trebaš mi, brinem za tebe, nedostaješ mi. Intimnost koju može pružiti samo riječ za sebe smo učinili nečim prljavim i odvratnim. U modi je grubijanstvo, neotesanost i nekultura riječi. Psovka i uvreda postale su novi način poezije koja razara i ono malo ljudskog što je poezija u nama satkala još dok smo kao mali čitali i divili se ljepoti riječi nekog pjesnika ili pisca. Grubijanstvo riječi učinilo nas je cinicima prema svakom pokušaju da nam se lijepa riječ uputi i da nas osvoji. Više ne vjerujemo u nježnu, ugodnu i lijepu riječ. Pristojna riječ naučena i primljena s kućnim odgojem pomalo je postala raritet, jedan oblik muzejskog primjerka kojega se povremeno susreće na ulici. U modi je surova i nekulturna riječ. Riječ koja ne zna satkati ljepotu, nježnost, ljubav, pristojnost i kulturu, nego tek uprljati ono malo što je ostalo od lijepe i nježne ljudske riječi, ono malo što je ostalo od pristojnosti i kulture govora i razgovora. Makar i ne vjerovali u to, postoji misao kako je riječ stvorila svemir, svijet i nas same i kako je naša riječ tek slabašan odsjaj te riječi. Možda ima u tome istine jer kada čovjek čuje lijepu i nježnu riječ koja ga poziva jednim ljudskim trebaš mi i želim biti tu za tebe, čovjek osjeća kao da se preporodio zahvaljujući toj riječi. Čovjek se osjeti punim života. Nije li to smisao i svrha onoga što govorimo, naših riječi? Da drugog čovjeka preporodimo i ispunimo životom.

U Sarajevu 30. 12. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

Leave a Reply