O odustajanju

Odustati. Odustajanje. Zabranjene riječi. Sve nam je dopušteno. Sve smijemo. Sve možemo. Ne i odustati. Zaslijepljeni zabranama, opterećeni tuđim mišljenjima sve ćemo učiniti samo ne i odustati. U bezglavom i iracionalnom nastojanju da ne odustanemo, sve manje primjećujemo da neodustajanje ne rađa dobrim. Neodustajanje produbljuje našu krizu, našu nesigurnost, iskrivljuje našu sliku stvarnosti. Ne smijemo odustati od lošeg braka. Ne smijemo odustati od ponižavajućeg prijateljstva. Ne smijemo odustati od društva koje nas redovito ismijava i omalovažava. Smijemo živjeti i imati loše i nasilne brakove, neiskrena i dvolična prijateljstva, ponižavajući status u društvu kojem pripadamo. Smijemo sve ono što nam šteti i što nije dobro za nas. Ne smijemo odustati. Naš strah od odustajanja nadjačava sve pozive i upozorenja našeg razuma koji nas podsjeća da sebi neke stvari ne smijemo dopustiti i ne smijemo dopustiti drugima da ih čine. Ne vjerujemo sebi. Sebe mrzimo. Toliko preplašeni odustajanjem postajemo nesposobni za odluke, odlaske, napuštanja i početke. Odustajanje kao konačni poraz toliko nam je neprivlačan i odvratan da ćemo uništiti zdravlje i tijelo i duh, ali nećemo odustati. Kao borci osuđeni na Pirovu pobjedu borimo se da ne odustanemo i kasno primjećujemo da smo uništili sebe jer nismo shvatili da radi sebe trebamo i moramo odustati od onoga lošeg i zlog što nas slabi i uništava. Odustajanje nije opcija, čujemo na sve strane sve te silne ljudske trudbenike koji uništavaju sebe samo da netko ne bi primijetio njihovo odustajanje. Tko je odredio da odustajanje u životu nije nikada opcija? Je li odustajanje nešto sveto i nedodirljivo u što se ne smije sumnjati? Od kad smo postali tako opterećeni da ćemo prihvatiti i najgore za sebe, ali nećemo odustati jer je odustajanje konačni naš pad od kojeg nema oporavka? Zar ćemo podnositi sve jer nemamo hrabrosti odustati? Zar odustajanje od jednog neće otvoriti mogućnosti za drugo? Drugačije, novo, buduće. Progoni nas strah od odustajanja. Danju smo napeti jer ne smijemo odustati, noću ne možemo spavati jer ne smijemo odustati. Život postaje nesnosan pod tom “svetom kravom” odustajanja koje se više moramo plašiti nego zla i onoga što trpimo jer se bojimo odustati. Stalno nas optužuju da smo slabići, kukavice, mekušci jer maštamo o odustajanju. Upozoravaju nas da ne možemo i ne smijemo odustati jer time činimo najgoru izdaju koju čovjek može počiniti.

U lošem braku i obitelji mora se živjeti jer se ne smije odustati od onih koji bježe od odgovornosti. Mora se podnositi cinične prijatelje i zlonamjerne poznanike jer se ne smije odustati od onih koji nemaju poštovanja i obzira prema nama. Mora se podnositi društvo koje nas omalovažava jer se ne smije odustati od onih koji u našem poniženju uživaju i pronalaze zadovoljstvo. I tako živimo. Moramo trpjeti. Podnositi. Šutjeti. Pognuti glavu. Ako odustanemo, viču na nas izdaja i izdajnik. U strahu da ne odustanemo, odustali smo od sebe. Nekad se mora odustati od nekoga i nečega da se razotkrije nečije zlo, pokvarenost i naopako. Nekad se mora odustati da netko bude prokazan i pokazan kao onaj koji uništava i razara. Nekad se mora odustati i pustiti da drugi padne u prašinu ili na dno jer jednom se mora priznati da je odustajanje jedini lijek za nečiji bezobrazluk, nepoštenje i dvoličnost. Odustajanje može biti oslobađajuće za nas. Prethodno se moramo osloboditi straha od odustajanja i optužbi za izdaju i kukavičluk. Ponekad naše odustajanje od nekoga razobliči dokraja njegovu neljudskost i nečovječnost. Ne moći odustati i bojati se odustajanja ponekad štiti onoga ili nekoga tko to ne zaslužuje i iskorištava našu šutnju i trpljenje. Treba znati odustati. Bez straha. Bez dvojbi. Bez sumnji. Bez krivnje. Ukloniti se u stranu i pustiti da netko svom težinom padne u prašinu i time razotkrije svoje prljavštine koje smo skrivali svojim neodustajanjem i glupim nadanjem kako će biti bolje i još glupljim strahom što će reći drugi ako odustanemo. Svi govore kako se ne smije nikada odustati, kako je to sramota i izdaja. Ponekad je potrebno odustati i treba bez straha i krivnje odustati kada naše neodustajanje u nama rađa bolesti, tjeskobe, napetosti i strahove. Odustati. Odustajanje. Ne bi trebale biti zabranjene riječi, svete i nedodirljive koje nitko nikada ne bi trebao i mogao provesti u djelo jer će biti vječno kriv kao kukavica i izdajnik. Nisu li veće kukavice i izdajnici oni koji nas svjesno ponižavaju, čine nam zlo i dvolično pokazuju na nas vičući na sav glas kako smo odustali od njih? Zar ne bi oni prije trebali odustati od svoga zla, pokvarenosti, dvoličnosti prema nama? Zašto ne bismo odustali od njih kad su već oni odustali od mogućnosti da se promijene na bolje? Odustajanje je slobodna mogućnost i izbor.

U Sarajevu 30. 7. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: pitinan

Leave a Reply