Ponedjeljak, kolovoz 2, 2021

Život rijetko i povremeno preispituje. Ne postavljamo svaki dan pitanja o životu i zašto ga živimo. Događaji utječu na naša preispitivanja. Kako nastaviti živjeti nakon tragičnog gubitka? Što je zapravo život nakon sto iznenada i bez najave ostanemo bez vida ili sluha? Preispitivanje života i što je život i ako se događa rijetko može trajati dugo. Tragični gubitak nekoga stalno će nas preispitivati. Život ne pušta tako lako iz ruku onoga koji pristane na razgovor s njim. Život je povremeno ugodan sugovornik. Ponekad je neugodan. Predugo preispituje nas, naše odluke, smislove koje mu želimo dati. Jesi li siguran ili sigurna je pitanje kojim nas život počinje preispitivati. Mi smo sigurni. Uvjereni. Onda se dogodi nešto i sigurnost i uvjerenja se poljuljaju. Pretvore se u nesigurnosti i sumnje. Poželimo da nismo popustili životu da preispita zašto i kako živimo. Ugodnije je kad mu ne dopuštamo da nas zapitkuje. Volimo kad život šuti i ne postavlja pitanja i ide naprijed bez glasa. Neka šuti i neka odživi sam sebe. Zaboravljamo da postoje životi drugih. Onih koji su s našim životom neraskidivo povezani. Kada netko od njih iznenada nestane i neće se vratiti kao da se dio našeg života od njega vrati nama. I taj dio koji se vrati biva na trenutke nesnosan i nepodnošljiv kao kada izgubite člana obitelji i odjednom vas život za koji niste znali da postoji u drugom se vrati s pitanjima i počne propitivati smisao vašeg života i življenja. Što je to život sada kada njega ili nje nema i slična pitanja otežavaju življenje s mišlju kako su naši životi povezani isključivo s nama i isključuju druge živote. Iako odgađamo, valja se probuditi u novom i drugačijem životu koji će moguće do kraja življenja biti vrijeme propitivanja.

Život ne propituje unaprijed jer se sami dadnemo zavesti mišlju kako život treba uzeti zdravo za gotovo. Protiv ovakve neozbiljnosti život ne protestira. Ne čujemo ga da kritizira našu površnost. Ne osjećamo da se od svega što imamo o njemu najmanje brinemo. Život će nas preispitati bilo da se nama nešto dogodi ili životu nekog drugog. Preispitivanje života uvijek je posljedica. Nije uzrok. Život propituje nakon, a ne prije. Nezgodno je ako to preispitivanje traje za čovjeka predugo. Ne pronalazi odgovor dok se pitanja svakodnevno gomilaju, što ga čini nervoznim i nezadovoljnim. Uvijek smo gubitnici u nadmetanju s životom u igri propitivanja. Niti će nam dati sve odgovore niti će odustati od svojih pitanja. Život je svojeglav kada nas propituje. Nije ga briga za naše planove i što bismo mi htjeli. Život za koji mislimo da nam pripada kradom ode do nekog groba ili mjesta tragedije dok sanjamo ili smo nepažljivi. Uzalud nam je proklinjati sebe zbog nesmotrenosti. Izdaleka vidimo svoj život kako nam se vraća zamišljen i znamo da slijedi propitivanje i postavljanje pitanja što, kako, i zašto. Nema svrhe protestirati o potrebi mira i šutnje. Život je nesmotren i nema osjećaja za naša osjetljiva stanja i razdoblja. Htjeli ili ne htjeli, on će nas preispitati, postaviti pitanja na koja ni život ni mi nemamo odgovor. Život sebe takvim doživljava. Smatra da je njegov posao da nas pita i preispituje bez obzira na to što mi o tome mislili. Život je slobodan i ponaša se slobodno kao da nas ne treba iako bez nas ne može postojati. Svoju aroganciju, surovost i nemilosrdnost demonstrira onda kada nas preispituje i postavlja nam pitanja u trenutku kada želimo biti sami i šutjeti jer ne znamo kako živjeti dalje. Život ne mari. Preispituje i postavlja pitanja kao da se ništa ne događa s nama i u nama. Ponekad je toliko slobodan i odvojen od nas da se čovjek dok s njim razgovara i sluša njegova preispitivanja i pitanja, upita je li to moj život ili nečiji drugi? Kao da smo ponekad moj život i ja stranci koji jedan drugog muče pitanjima na koje nijedan od nas nema odgovore. Zasad…

U Sarajevu 19. 9. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Sebastien Decoret

Tags: , , , ,
Oliver Jurišić

0 Comments

Leave a Comment