Potpuno odrasli, previše odrasli: Pokidani idealizmi u raspravi između sadašnjeg i budućeg trenutka

“Kuga je svima otela mogućnost ljubavi, pa i moć prijateljstva. Jer ljubav zahtijeva nešto i od budućnosti, a nama su preostali samo trenuci“ – Albert Camus (“Kuga”).

Prije par godina u posjetu mi dođe najbolji prijatelj iz djetinjstva. Nismo se bili vidjeli 20 godina. Rat nas rastavio… Ja se tu bio ukopao, ostao i opstao. On je otišao, i nakon dosta potucanja naokolo, ustrajnosti i borbe danas je ugledni odvjetnik sa unosnom privatnom praksom u SAD-u.

Postalo je vrlo brzo jasno da smo bili poprilično različito formirani i „nasađeni“ nakon svih tih godina i događanja, ali opet ono, još uvijek smo mogli razgovarati tečno i satima, bez ikakvih tabua i zadrške. U jednom trenutku prijatelj me je upitao kako sebe vidim u narednih 10 godina, i moram priznati da sam bio u potpunosti zatečen njegovim pitanjem. Pa nikad me nitko ovdje to nije upitao! Je li vas? „Kako misliš 10 godina“ – uzvratih mu zbunjeno? „Pa ono, poslovno, ali i osobno“- opet će on? Onda mi se malo razbistrilo: „Aha, bit će da je to tamo nekakvo vaše američko pitanje… To se nas ovdje ne može pitati. Mi ti živimo od danas do sutra, i najdalje od prvog do prvog“ – zaključih ja. Sad je i on bio skroz zbunjen sa svoje strane… Konačno smo malo bili zastali i ustuknuli u komunikaciji…

Spomenuto pitanje mi je dugo vremena bilo čudno i jednostavno neprikladno i trebalo mi je poprilično puno da shvatim da je ono u konačnici duboko plemenito i ljudsko. Najsličnije tome, ovdje se jedino pita malu djecu što će biti kad odrastu? Odrasle se to nikada ne pita, i tako sam možda i nabasao do suštine problema. Mi ovdje kad odrastemo valjda previše i u potpunosti odrastemo, gubeći pri tomu onu malu, ali zdravu dozu sanjivog i idealističnog dječjeg duha; lišavajući se tako istinske čovječnosti, kao da se pretvaramo u lukave i prepredene životinje, ali ipak uz opstanak jedne suptilne moralne distinkcije, pri čemu „niži“ tipovi nastoje hitro i ishitreno prevariti i iskoristiti, dok oni „viši“ tipovi čine sve kako ne bi bili iskorišteni i prevareni.

Rasprava o sadašnjem trenutku

Ljudski duh već dugo raspravlja o moći i vrijednosti sadašnjeg trenutka. Već je stara istočnjačka mudrost dosegnula ono kako su ljudi koji žive u prošlosti skloni depresiji. Opet, oni koji žive u budućnosti skloni su anksioznosti. U konačnici, samo je sadašnjost rezervirana za zdrave i sretne! U današnje vrijeme ova je rasprava opet aktualizirana, osobito kroz djela Eckharta Tollea  i drugih sličnih psiho-duhovnih učitelja današnjice. Ima tu nešto svakako… Jučer smo bili, sutra ćemo tek biti, a samo danas uistinu jesmo! Međutim, čovjek je takvo biće da mu je ona mala suptilna doza ludosti itekako potrebna. Kako ono primijeti veliki slikar Vincent van Gogh: „Normalnost je utaban put, ali na tom putu nećete vidjeti da raste cvijeće.“ I eto, ukoliko normalnost pripada sadašnjem trenutku, nada i ideali svakako pripadaju onom budućem. Možda je to uistinu ludost, ali potrebna ludost.

Dehumanizacija na domaći način

Zapravo, sve mi je ovo skupa palo napamet ponovno prelistavajući Camusovu „Kugu“. Tamo negdje na 90. stranici, narator – nad kugom devastiranim gradom – Oranom sažimlje: „Valja priznati da je kuga svima otela mogućnost ljubavi, pa i moć prijateljstva. Jer ljubav zahtijeva nešto i od budućnosti, a nama su preostali samo trenuci“. Ili nešto prije, na 45. stranici (izdanja koje posjedujem): „…kuga je njihovu duhu dala poseban smjer, pa su bili jednako daleko od nehaja i od zanosa, a njihovo držanje moglo bi se označiti dosta dobro izrazom ‘objektivnost’.“

To je otprilike to: živimo u društvu u kojem je teško promišljati budućnost, a bez ove nema ni ljubavi, ni napretka, ni prijateljstva. Svi su odrasli, oprezni, prefrigani i nadasve objektivni. I tko nije, pravi se da jest, jer sanjivost i idealizam će ti zaračunati kao slabost i ludost prve kategorije.

Ne mislim na kraju izvoditi nikakve velike zaključke. Ovo je sve skupa više jedno veliko otvoreno pitanje. Hoćemo li se ipak na kraju malo spustiti i opustiti ili sa ovom ružnom objektivnošću treba započeti nešto novo? Možda više i ne treba računati na kontinuitet; možda treba početi uživati u lijepim trenucima koji su nam ostali. Možda je upravo to put i način da se ponovno izgradi jedan nužno potrebni osjećaj zajedničke budućnosti…

 

U Sarajevu, 24. 7. 2017.

M. B.

Leave a Reply