KAKO PREPOZNATI TUĐU BRIGU I LJUBAV?

Mnogi su vjerojatno već pročitali onu čuvenu „Šalicu kave” slovenskog pisca Ivana Cankara. Radi se o jednoj epizodi iz „Crtica njegove mladosti”, kad je ono ljut i nervozan došao u posjetu svojoj majci. Bijaše tada u nekakvom tjeskobnom razdoblju, ophrvan grozničavom potragom za spisateljskom inspiracijom, nemirno se premještajući svukud po kući. Spavao je i na tavanu, i u štali … svuda osim gdje treba. Strašno mu se pila crna kava, ali kako kaže, znao je da u kući nema ni kruha kako treba, a kamoli kave. Ali majka se znajući za tu njegovu strast prema crnom napitku već nekako snašla, pa mu sa osmijehom na licu donijela istu. No, on ju je u svojem nutarnjem nemiru grubo bio odbio, a majčin se sjaj u očima, kako priča dalje kaže, istog trena ugasi. Odmah je znao da je pogriješio, i mislio se ispričati, ali nije. „Tri ili četiri godine poslije, u tuđem svijetu, tuđa žena donese mi u sobu šalicu kave. Tada me ošinu, zapeče u srcu tako snažno, tek što nisam kriknuo od bola. Jer, srce je pravedan sudac i ne zna za sitnice…”. U svakom slučaju, tada je jasno razaznao da ona suvišna šalica kave bijaše šalica čiste nepomućene majčinske ljubavi.

I tako se čini kako se cijela problematika ljubavnog života odvija kroz bjesomučnu potragu za onim teško dostupnim „viškom ljubavi”, kao i kroz istovremeno negiranje onog tako lako dostupnog egzistencijalnog fundamenta iste. Rado dajemo ono što imamo, i nerado dijelimo ono što nemamo, očekujući ipak da ono dano bude priznato i nagrađeno. Ona: „Šta hoće, ima skuhano, ispeglano i oprano?” On: „Šta hoće, donosim joj plaću u kuću?” Realno bi se reklo, ni približno dovoljno, ali ipak jest nešto na čemu itekako treba biti zahvalan, jer i to je sve ljubav. Bude tu naravno još tih raznoraznih „Šta hoće?”. Recimo, čestite žene su sklone ophoditi se prema vlastitoj čestitosti kao prema nenadmašnom depozitu, pa su sklone pravdati poslovičnu hladnoću i neurozu sa onim: „Šta hoće, udala sam se nevina, dok je on prošao što je već prošao?” S druge strane, neobuzdani muški veseljak bi odgovorio: „Šta hoće, uvijek sam prema njoj pozitivan i ljubazan premda ona to skoro nikad nije?” Vidimo, opet isto: I jedno i drugo, ni približno dovoljno, ali jest nešto, i jest LJUBAV! U to se negdje javlja i dijete: „Što hoćete, nisam ja molio da me rodite (stvarno nije) … sad se izvolite lijepo brinuti za mene!” Eto, baš kao što bi ono rekao kontraverzni Henry Miller: “Jedino ljubavi nikad ne dobijemo koliko želimo… ali i jedino što ne dajemo dovoljno je ljubav.”

No, iz svega ovoga moguće proizlazi i jedan jednostavan lijek za čovjekove poslovične ljubavne jade. Ako želiš biti priznat u onome što nudiš, priznaj i ti ono što druga strana nudi. A ako želiš nešto više od svega toga, a vjerojatno želiš, potrudi se pa i ti ponudi nešto više. U svakom slučaju, problemi su kao i ljudi, rijetko kad hramaju, već uglavnom imaju po dvije ruke i noge…

…I naravno, sve se ovo nikako ne odnosi na one koji ne nude ništa. Takvima neka bude po vjeri njihovoj…

U Sarajevu, 19.VII.2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: 5second;

Leave a Reply