O NEPOZNATOM ČOVJEKU

Samom sebi i drugima čovjek trajno ostaje homo obscurus. Nepoznat čovjek. Možda samo vječnost poznaje čovjeka i Netko tko čovjeka u vječnosti čeka. Vrijeme ne pomaže kako bismo upoznali čovjeka, možda vječnost, jer jedino vječnost ima dovoljno trenutaka na raspolaganju da upozna čovjeka i da čovjek upozna samog sebe i da ga upoznaju drugi. Svi pokušaji da se čovjeka upozna uvijek su takvi da svaki pokušaj može ostati zbunjen, iznenađen, šokiran čovjekom. Kada je riječ o čovjeku sva predviđanja o njemu su na kraju poput alkemije ili ezoterije, neka vrsta istraživanja u mraku i na slijepo gdje homo obscurus uporno odbija izići na svijetlo. Tek što pomislite da ste shvatili tko je čovjek nekim novim načinom znanja ili spoznaje već u sljedećem trenutku vaša spoznaja i znanje o čovjeku se ruši kao kula od karata i vaša metoda i pokušaji da shvatite homo obscurusa i dalje ostaju neuspješni.
Homo obscurus nepoznati čovjek je čovjek koji nije siguran u spoznaju o samom sebi i je li on ili ona zaista ono što o sebi zna. Homo obscurus nije mračan čovjek kao da je riječ o zlom čovjeku jer bi onda bio homo malus. Homo obscurus je nepoznat čovjek. Čovjek koji unatoč svim naporima i metodama da samog sebe spozna još uvijek nije siguran je li on čovjek koji se svako jutro gleda u ogledalu. Homo obscurus je također i čovjek iznenađenja i iznenađeni čovjek. On je čovjek iznenađenja koji iznenadi druge koji su uvjereni kako ga poznaju. Homo obscurus je iznenađeni čovjek kada iznenadi sebe otkrićem o sebi koje nije prije znao da postoji. Homo obscurus je nepoznanica i iznenađenje u jednom te istom čovjeku. Nemoguće je istovremeno riješiti i nepoznanicu i iznenađenje jer nepoznanica i kada se riješi samo rješenje nepoznanice može biti iznenađenje kao kad netko pomisli da je riješio nepoznanicu nečijeg karaktera, a ovaj ga iznenadi potpuno do tad skrivenom osobinom svog karaktera. Kao kad čovjek pomisli da je temeljna nepoznanica o drugom samo pitanje kako ga smiriti, dok se kroz pokušaj smirivanja drugi naljuti, eksplodira i plane.
Ponekad rješenje nepoznanice o nekom čovjeku krije ili novu nepoznanicu ili iznenađenje i tako može trajati u nedogled, beskonačan broj pokušaja da drugog odgonetnemo da bismo na kraju stajali pred još većom nepoznanicom. Ako je čovjek mozaik kojega treba sastaviti nije pitanje toliko kakvi su dijelovi mozaika i koji se dijelovi uklapaju jedni s drugima. Pitanje je je li ono što vidimo sva površina mozaika ili nam uvijek nedostaje dio površine i onda kada mislimo da u rukama držimo sve dijelove mozaika kojega zovemo čovjek?
Homo obscurus, nepoznat čovjek je dio površine mozaika za kojega imamo dijelove, ali nam nedostaje površina gdje bismo te dijelove stavili i uklopili. I tako svaki put kada pokušamo završiti mozaik s dijelovima u rukama uvijek izroni neka nova površina, neki novi dio mozaika za kojega imamo dijelove, ali se oni ne uklapaju u tu površinu. S vremenom i sami dijelovi počinju izgledati čudno i neprirodno u našim rukama. Kao kad u rukama držimo dijelove mozaika čovjeka koji se čini miran, povučen, tih a onda držeći te dijelove u rukama izranja jedna nova površina srdžbe, ljutnje, nasilja za koju nemamo dijelova niti znamo kako ćemo postojeće dijelove uklopiti u novu površinu.

Homo obscurus, nepoznat čovjek je nepoznanica i iznenađenje. Ali on nije samo to. On je nedovršenost, nedovršeni projekt, nezavršeni mozaik čije male površine stalno izranjaju svaki put kad pomislimo da je mozaik gotov i da se svi dijelovi međusobno savršeno uklapaju, spajaju i razumiju. Koliko smo samo metoda promijenili pokušavajući čovjeka sastaviti kao mozaik. Nekad pokušavamo čak i pomoću nemogućih kombinacija sastaviti taj mozaik. Kombiniramo dijelove poput miran, povučen, ali i ljut, eksplozivan, neodgovoran, marljiv, lijen, radišan, strpljiv, nestrpljiv. Pokušavamo na bezbroj načina i uz pomoć beskonačnog broja djelova sastaviti taj mozaik kako bismo konačno umorni i iscrpljeni mogli na kraju uzviknuti: evo ga ovo je čovjek!
Nema više homo obscurusa. Nema nepoznanice nema iznenađenja. I tek što smo pomislili da smo sastavili mozaik odjednom izroni malena, jedva primjetna površina čovjeka u koju se ni jedan dio ne uklapa. Nismo samo iznenađeni. Mi smo i ljuti. Mi smo i mrzovoljni. Mi smo i nezadovoljni jer i nakon beskonačno mnogo pokušaja nismo uspjeli odgonetnuti čovjeka. Homo obscurus ostaje za nas nepoznati čovjek. Nepoznanica. Iznenađenje. Nedovršenost. Projekt koji ne znamo niti kako je započeo niti kako ga završiti. Što učiniti pred homo obscurusom, što učini pred nepoznatim čovjekom, što učini pred sobom? Prestati sastavljati mozaik? Prestati biti znatiželjan? Diviti se sposobnosti homo obscurusa da se sakrije, diviti se sami sebi jer sebe ne poznajemo do kraja? Pokušati iznova sastaviti mozaik, pokušati iznova upoznati sebe? Svatko je od nas ponajviše samom sebi homo obscurus, nepoznat čovjek. Mozaik sastavljen od velikog broja međusobno ponekad neuklopivih dijelova za kojega pomislimo da ga se može sastaviti dok ne izroni neka nova površina koja nam je nepoznata i koja nas iznenadi. Shvatimo da smo projekti za koje ponekad ne znamo kako smo počeli i kako završavamo, osjećamo se nedovršenima.
Netko je davno rekao i teško je reći tko je autor te misli koja kaže upoznaj samog sebe. Tko je god njezin autor bio je jedan od nas. Homo obscurus, čovjek nepoznat samom sebi. Netko tko je bio nepoznanica sam sebi, netko tko je bio iznenađen samim sobom, netko tko se osjećao kao nedovršen projekt. Mi smo homo obscurus, nepoznat čovjek. Nepoznati sebi i iznenađeni sobom, nedovršeni projekt koji tu i tamo negdje ugledaju tu misao u obliku pitanja, odluke, misli, ideje: upoznaj samog sebe. Homo obscurus je neobičan svat kako bi rekli pjesnici. Progonjen sam sobom i progoneći samog sebe skuplja dijelove vlastitog mozaika ne bi li uspio ispuniti vlastitu površinu i shvatiti tko je, odakle dolazi i kamo ide. U svakom od nas duboko u nama živi homo obscurus, nepoznat čovjek. Često ga ne vidimo, ne čujemo , ne mirišemo i ne možemo ga osjetiti. Ali ga osjećamo i znamo za njega i on zna za nas. On uvijek izroni na površinu baš u onom trenutku kada pomislimo da smo konačno odgovorili na zahtjev: upoznaj samog sebe.
Homo obscurus nas iznenadi kao nepoznanica koja dođe s blagim osjećajem nade. Osjećajem da će jednog dana homo obscurus prestati biti nepoznanica sebi, neće biti iznenađen sobom i neće biti skrivenih površina u koje će biti nemoguće uklopiti dijelove vlastitog života. Nije li barem donekle ako ne ugodna i privlačna, onda barem zanimljiva pomisao da bi jednog dana homo obscurus, ti i ja mogli znati sve o sebi i spoznati sami sebe do kraja? Ne želimo li čak i kad mislimo da nema ništa dobroga unutra i kad nas je strah, znati i spoznati tko je konačno taj homo obscurus, tko sam ja? Ne želimo li konačno i sastaviti i završiti mozaik i odahnuti sa spoznajom i znanjem da više nema skrivenih površina u koje se nijedan dio našeg životnog mozaika ne uklapa? Ne želimo li pogledati sebe kao završen i savršen mozaik da konačno vidimo tko smo i što smo?

U Sarajevu, 15. 12. 2018.
O. J.

 

Leave a Reply