Utorak, ožujak 2, 2021

Oprostiti sebi? Oprostiti što? Koga? Zašto? Ponekad je lista neoproštenjâ preduga, pa se ne usuđujemo ni pokušati. Povremeno nam se drugi javljaju s visoka i ucjenjuju: Tko si ti da sebi oprostiš i tko ti je dao vlast i moć? Zaista, kako je moguće oprostiti sebi i što to znači? Ne oprostiti sebi znak je dubokog kajanja koje ne možemo izreći i izmoliti. Riječi oprosti sebi nikako neće preko naših usta. Ne oprostiti sebi znak je nevjere. Ne vjerujem u svoje vlastito kajanje. Ima smisla. Oprostiti sebi je vrlo grub i brutalan potez kao da čovjek reže vlastito meso koje je bolesno. Ako ga ne odreže, umrijet će, ali nema hrabrosti i snage za rez. Najgore je pustiti i promatrati kako cijeli čovjek pomalo obolijeva sve do opasne granice sepse i trovanja. Ne moći oprostiti sebi je poput gangrene koja prijeti da se raširi cijelim čovjekom. I najgore što učinimo u takvim trenutcima jest tupo i besmisleno čekanje da se neoproštenje kao opasna i smrtonosna zaraza proširi u nama. Stojimo u mjestu. Natrag ne možemo, naprijed ne želimo. Mrtvi i mrzovoljni sve više mrzimo sami sebe i svu krivicu na sebe prebacujemo. Sami potičemo bolest neoproštenja i puštamo je da nas shrva do nepokretnosti i gubitka volje za životom. Oprostiti sebi promašaj, neuspjeh, krivi izbor, glupost koja je koštala jako puno zbog koje smo izgubili dobar dio najboljih godina života je surova sječa nutrine vrlo tupim nožem koji ostavlja nove rane i ožiljke. Oprostiti sebi je jako teško iskustvo jer je identično spoznaji i znanju da smo za nešto krivi ili smo krivo učinili i nema nikoga drugog na koga bismo mogli prenijeti osjećaj krivice. Kao kada neki mladić ostavi djevojku nezadovoljan njome jer nije zadovoljan sobom, onda ga nakon nekoliko godina susretnete kao čovjeka koji se kaje, ali nema snage i hrabrosti oprostiti sebi i priznati da je promašio, pa ga nesposobnost istinskog kajanja i neodlučnost da si oprosti još više grize i progoni zbog čega mu život stagnira i on se nigdje ne vidi u životu, bezvoljan i nezainteresiran ponavlja da je promašio i da si to ne može oprostiti. Ili kada djevojka učini isto. Godinama kasnije susretnemo je kao ženu koja stalno žali, nije sretna i zadovoljna iako joj je život kasnije pružio puno više nego je očekivala. Ne oprostiti sebi siguran je i brz put u nesigurnost o samom sebi, nezadovoljstvo sobom, mržnju prema sebi i antagonizam i nepovjerenje prema drugima. Stalno zarobljen u onome što je prošlo ili što se dogodilo, čovjek nikako ne uspijeva otvoriti oči na pravi način i vidjeti dobro i ljepotu u svijetu i onima oko sebe. U svemu što promatra vidi kaznu, opasnost, novu priliku za stalni osjećaj krivice i osjećaj neuspjeha. Neoproštenje sebi je najgora stvar koju čovjek može sebi učiniti ako se želi kazniti žestokom i surovom kaznom, nešto slično možemo čuti kada netko nekoga opominje: Kajat ćeš se cijeli život. Nije u pitanju uvijek opomena da pazimo na životne izbore i buduće planove. Ponekad više zvuči kao proklinjanje: Dabogda nikad sebi ne oprostio/oprostila. Strašna kletva čiju zluradu snagu i intenzivnu zloću potvrđuju oni koje godinama susrećemo kao žive mumije jer ne mogu krenuti naprijed. Živi, ali kao da nisu. Ne oprostiti sebi je kao pristajanje na nutarnju i duševnu smrt, kao psihičko samoubojstvo duše koja prestaje osjećati kontakt s tijelom i svijetom. Duša se povlači u sebe ako i ne umire ona vegetira i polako zamire u čovjekovom tijelu cijelo vrijeme kontrolirajući tijelo i čovjeka svojim kricima i upozorenjima: Ne možeš naprijed, ne smiješ naprijed, nemaš hrabrosti za naprijed, nesposoban si oprostiti sebi, ne smiješ to učiniti. Svi ovi krici koji dopiru iznutra toliko čovjeka ubiju i umrtve da se čovjek doista osjeća nevrijednim i bezvrijednim bilo kakve pa i najmanje ljubavi, pažnje, nježnosti, plemenitosti, ljudskosti. Ne oprostiti sebi je teška optužba i potrebno je vrijeme i hrabrost da je čovjek pobije.

Ako se ne oprostiti sebi pretvori u presudu koju čovjek izrekne nad sobom, nikakvo oproštenje ni njegovo ni drugoga ne mogu mu pomoći da se vrati natrag u svijet gdje ima dobrih ljudi koji će u njemu prepoznati dobrotu i ljudskost. Ne oprostiti sebi užasan je teret za nositi. Pretežak. Sa svih strana poput klupka bodljikave žice iznutra probada i ranjava i ne da čovjeku mira ni kad nije budan. Čak i u snu čovjek ima osjećaj da ga neoproštenje progoni i nemilosrdno ubada. Oprostiti sebi mukotrpan je posao. Dugotrajan. Mogli bismo simbolički reći na momente i „krvav“. Iza sebe valja ostaviti sve ono što si nismo mogli oprostiti, ali to nije kao skidanje odjeće, više izgleda kao „guljenje“ kože iznutra, kao da čovjek dušu pomalo „guli“ sloj po sloj. Oprostiti sebi ponekad može biti i opasno. Ne zna čovjek što će ostati kada na kraju svu kožu „skine“ s duše, savjesti i srca. Možda ne ostane ništa. Tijelo bez duše. Ipak se čini da je prednost na strani oproštenja sebi kao spasenja i novog života i novog početka. Nerijetko susretnete ljude koji su nešto ili nekoga oprostili sebi i nastavili dalje živjeti bez osvrtanja. Obično vam kažu kako se osjećaju kao novi ljudi, kao da su dobili drugu dušu, a i sami na njima možemo vidjeti promijene jer pred sobom umjesto prošlog živog mrtvaca vidite uskrsnulog čovjeka. Oprostiti sebi je moguće jedan od najljepših, najboljih, najskupljih, najvažnijih i najpotrebnijih darova koje bi čovjek sebi trebao i morao pokloniti ponekad u životu. Početi iznova. Ostaviti sve. Ožiljke. Rane. Ubode. Ostaviti „starog“ sebe sa svim njegovim nutarnjim bolestima, zarazama i sepsama koje ga uporno i neprekidno truju i ne daju mu živjeti. Oprostiti sebi je presijecanje čovjeka na dvojicu koji se više ne trebaju nikada susresti. Ostaviti „starog“ negdje iza neka čeka svoj kraj nesposoban oprostiti sebi i krenuti konačno naprijed. Prigrliti „novoga“ i otići naprijed bez osvrtanja. Kako god čovjek učinio ne oprostiti sebi i ostati zarobljen ili oprostiti sebi i krenuti oslobođen okova neće ići bez bolne spoznaje da mora samog sebe „izrezati“ do kraja. Kako bi ono što je nezdravo i bolesno izbacio iz sebe pri čemu osjećaj i iskustvo oproštenja sebi može biti intenzivno bolno kao da čovjek stvarno negdje u sebi nešto fizički „sječe i reže“. To je ozdravljujuće i spasonosno iako iskustvo može biti jako neugodno i mučno kada čovjek pokuša. Ima smisla. Jer ne oprostiti sebi toliko sraste i uraste čovjeka da se ponekad sa zebnjom pita hoće li preživjeti. I hoće. I preživi. I tek onda kao novi i drugi čovjek prihvati i bude zahvalan što je morao sebe iznutra osloboditi oboljelog i bolesnog „ja“ kako bi mogao shvatiti da je ne oprostiti sebi nešto najgore što je sebi ikada u životu učinio. I naravno obećati sebi da više nikada neće tako dugo oklijevati i čekati da si oprosti.

U Sarajevu 28. 9. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Iakov Filimonov

Tags: , , , ,
Oliver Jurišić

0 Comments

Leave a Comment

Ostali tekstovi

O isključivosti

O isključivosti

30. listopada 2019.
PRILIKE I NEPRILIKE OBRNUTE PSIHOLOGIJE
O preispitivanju

O preispitivanju

19. rujna 2020.
O ogorčenosti

O ogorčenosti

1. prosinca 2020.
O povratku kući…

O povratku kući…

21. svibnja 2020.
O tuzi

O tuzi

5. studenoga 2019.
O prihvaćanju i neprihvaćanju