JE LI OVAJ SVIJET NAJBOLJI OD SVIH MOGUĆIH SVJETOVA?

Njemački filozof, fizičar, matematičar i diplomat Gottfried W. Leibniz (1646-1716) smatrao je ovaj svijet najboljim od svih mogućih svjetova. Inače, od suvremenika poslovično dobro percipiran, zbog ove ideje će biti ponešto i osporavan, čak smatran i nebuloznim čudakom. Među žustrim kritičarima je bio i veliki Voltaire, koji će naznačenu Leibnizevu ideju ismijati u svojem satiričnom romanu Candide ou l’optimisme (Candide: ili najbolji) iz 1759. god.

Kritičari su svakako bili fokusirani na problem zla i patnje u svijetu. Kome bi stoga palo napamet ovaj svijet smatrati najboljim mogućim pored svih njegovih nebrojenih i uznemirujućih problema? Oko toga su se u to vrijeme izgledno slagala i dva najljuća međusobna protivnika: prosvjetitelji i Crkva. Iz koje god perspektive se gledalo, činilo se da sa ovim svijetom nešto ozbiljno nije u redu.

Danas se većinski smatra da Leibniz jednostavno nije bio dobro shvaćen. On ovaj svijet nije smatrao najboljim u odnosnu na aktualni trenutak i situaciju, nego najboljim s obzirom na njegove razvojne mogućnosti. Jedan savršen svijet bez ikakvih problema i izazova po sebi bi vjerojatno bio manje ili više statičan. U njemu se ništa ne bi trebalo mijenjati i razvijati jer bi sve već samo po sebi bilo dobro i optimalno. Osim toga, jedan takav svijet bi po sebi za nas bio i nezamislivo jednostavan. U njemu bi se sve odvijalo na razini monada (jednostavne supstance), s obzirom da savršenost po sebi ne isključuje samo naknadni, nego i prethodni razvoj. Stoga je Leibniz i smatrao da samo jedan svijet u kojem se što ima i mora mijenjati, može imati optimalno dostatan broj mogućnosti i pluralnosti.[1] Uzmimo jedan primjer u ovom kontekstu: Zrakoplovne nesreće su poprilično gadna stvar, ali svaka nova zrakoplovna nesreća u povijesti zrakoplovstva  po sebi je doprinosila tehničkom usavršavanju zrakoplova, kao i uopće boljoj organizaciji letenja te opsežnijim nadzorom nesmotrenog ljudskog faktora, tako da danas letimo poprilično sigurno i opušteno. Potvrđujuće dodatno pitanje: Znate li osobno i jednog jedinog čovjeka koji je nastradao u zrakoplovnoj nesreći? Gotovo sigurno da ne znate!

Jedan obrnuti pogled na problematiku                                

Do sad izneseno je vjerujem svima jasno i prihvatljivo. Problemi nas tjeraju da se borimo i da budemo bolji, međutim, ova misao vjerojatno nikoga neće učiniti sretnijim. Mi ne patimo u životu jer se nove mogućnosti mogu ostvarivati, nego suprotno, jer ih je u životu poprilično teško ostvarivati. Naš problem se izgleda striktno vrti oko onog Camusovog apsurda: Stvarnost kao da je potpuno gluha na čežnje i želje ljudskog srca. Nove mogućnosti se doduše mogu ostvarivati, ali poslovično na jako težak i zahtjevan način. Otprilike, kako bi Bukowski ono poentirao: Na kraju se čovjekov život svodio na nezgodan izbor: Živjeti u užasu ili biti propalica! Ljudi se opiru našim idejama i zahtjevima, svijet se protivi našim idejama i zahtjevima, a opire se i sama priroda… Također, tema one Božje šutnje je cijela jedna teološka tema za sebe.

No, ovaj otpor stvarnosti izgledno ima i svoju pozitivno stranu. Svijet u kojem bi sve svoje ideje i zahtjeve bilo poprilično lako ostvarivati, sasvim moguće i ne bi bio sretno mjesto za život. Zašto? Jednostavno zato što nisu sve ljudske ideje i zahtjevi po sebi dobri, smisleni i pozitivni. Pokušajmo si predočiti svijet u kojem bi ono učestalo afektivno „crk’o da Bog da“ lako pronalazilo svoju aktualizaciju i cilj; svijet u kojem bi ljudi samom mišlju pred sobom uklanjali i ravnali sve prepreke i protivštine; lako dolazili do željenih objekata, pa makar oni bili i nečiji tuđi itd. Zvuči vrlo čudno i protivno našoj svakodnevnoj logici, ali svijet nesputanih i lako ostvarivih mogućnosti zapravo bi bio pakao.

Nespremni za zlo, nespremni za dobro

Ok, svi su vjerojatno suglasni da je bolje što živimo u svijetu u kojem nije lako ostvarivati pakosne i nezajažljive ideje i zahtjeve, ali zašto onda nije lako ostvarivati one dobre? Zašto ne postoji neki filtar koji bi sve to sortirao i razdvajao? Zašto je otpor stvarnosti podjednak za sve?

Prvo pitanje s kojim se ovdje susrećemo je što je to uopće dobro? Možda imam dobru ideju i zahtjev, ali možda postoji i nešto bolje od toga, baš kao što su moja ideja i zahtjev bolji od nečije zle ideje i zahtjeva? Npr., želim pošteno zaraditi veliki novac, no možda je plemenitije težiti tome da svi pošteno zarađujemo više, a možda je još plemenitije da težimo društvu u kojem novac više uopće neće biti potreban? To je to, i kad mislimo dobro, to svakako nije po sebi nešto apsolutno dobro! Uvijek može biti i bolje…

Drugo, još teže pitanje je: jesmo li uopće u danom trenutku spremni za to željeno dobro? Ovom problematikom se otprilike bavi i Andrej Tarkovski u svojem kultnom SF filmu Solaris iz 1972., a o čemu smo već pisali. Svemirska ekspedicija sa zemlje se nalazi u orbiti oko fiktivnog planeta Solarisa, kad se uslijed neke sile samog planeta ili napredne inteligencije koja ga nastanjuje počnu materijalizirati misli i snovi članova ekspedicije. Situacija vrlo brzo izmiče kontroli i poprima tragične obrise. Npr. jednog kozmonauta počinje posjećivati voljeni pokojni brat o kojem je prethodno bio puno razmišljao. Brat k’o brat, izgleda sasvim normalno, ponaša se sasvim normalno, ali kozmonaut ne može pobjeći od činjenice da je on ipak pokojni i da mu tu nije mjesto. Ubrzano tone u tešku paranoju i uskoro podiže ruku na sebe…

Neoptimalno-optimalni svijet za čovjeka

Pravna poslovica kaže da „privremena rješenja traju najduže“, baš kao što se ljudi često cjeloživotno vežu za partnera za kojeg im se, ni na početku a ni kasnije, uopće ne čini da je to njihov idealni i cjeloživotni partner. S druge strane, opet paradoksalno, ono za što čvrsto vjerujemo da je optimalno obično se pokaže ili neostvarivim ili kratkotrajnim, a uz to nerijetko i vrlo opasnim. Tko te može podići do raja, taj te obično nemilosrdno može baciti i u pakao. Ili drugim riječima, s kim možeš sve do zvijezda, počesto možeš isto tako ni u što, tj. iskusiti duboko ništavilo … doživjeti naprasit kraj bez ikakvog objašnjenja, smisla i utješnog pozdrava.

Stoga da jednostavno i kratko zaključimo: Na kraju je teško reći je li ovaj svijet najbolji mogući, no izvjesno je da je on u svojoj neoptimalnosti sasvim optimalan za neoptimalnog čovjeka. Ne možemo lako do oblaka, ali ne možemo lako propasti ni u zemlju. Ne možemo sve što želimo, ali ništa nas ne može spriječiti da nešto ipak želimo i to polako i sigurno ostvarujemo. U svakom slučaju, uvijek se dobro sjetiti da svaka dobra mogućnost ima i svoju mračnu neželjenu stranu.

 

U Sarajevu, 11. 7. 2018.

M. B.

 

[1] Usp. Gottfried W. LEIBNIZ, Theodizee, I, § 21, izdano od H. Herring, Philosophische Schriften 2, Suhrkamp, Frankfurt/M. 1996, S. 240ff.

Izvor (foto): 123rf.com

Leave a Reply