Četvrtak, veljača 25, 2021

Kada govorimo o izvanjskim aspektima vjere u Boga, odnosno, o vjeri kao organiziranom sustavu vjerovanja i bogoslužja  tada obično koristimo pojam religije. S obzirom da religija podrazumijeva vidljive i konkretne stvari (obredi, rituali, bogomolje, knjige, institucije, hodočašća, vjerske škole…), ona po sebi može biti predmetom ne samo teologije, nego i jedne svjetovne religiozne znanosti. U tom smislu religija može biti predmetom zanimanja sociologije, politologije, psihologije, arhitekture, različitih likovnih, scenskih i glazbenih umjetnosti itd.

Međutim, ukoliko vjeru u Boga promatramo imanentno, kao nutarnji čovjekov stav (fides quae creditur) ili čin (fides qua creditur), tada radije koristimo – upravo – pojam vjere, odnosno, vjeroispovijesti. Ovo je po sebi vrlo važan naglasak, zapravo prevažan, jer ukoliko ste vjernik, vi se svrstavate u nešto što se zove katolička, islamska, pravoslavna (ili neka ina) VJEROISPOVIJEST, a ne u nešto što bi se zvalo katolički FAKTICITET, islamska ČINJENIČNOST ili pak pravoslavna NEPOBITNOST.

Moglo bi se već ovdje proizvoljno, ali ipak sa popriličnom sigurnošću reći da se barem 90% sukoba oko vjere bazira na nedostatku pravilnog shvaćanja naravi vjerskih istina, jer vjerske istine su baš to što jesu – istine vjere, a ne vidljive i opipljive materijalne činjenice. Ovo svakako ne znači da je vjera u Boga po sebi besmislena i neutemeljena. Vjera također ima svoje fakte i činjenice, no one nisu vidljivog i opipljivog materijalnog reda. Dakle, ovdje se ne može pokazati prstom i reći „eno ga tamo“ ili „evo ga ‘vamo“. Također, ovdje se čovjek ne može pozivati na ustaljene i iscrpne kvantitativne vrijednosti i mjere. Naprotiv, ovdje ulazimo u svijet konvergentnih indirektnih dokazaontoloških umovanjaanaloškog govora i metafore. Stoga i ne čudi da se vjera po sebi najlakše i najprije veže za filozofiju i etiku, a ne toliko za ostala znanstvena područja.

Također, vjernik se uopće ne bi ni trebao stidjeti ukoliko već ne raspolaže čvrstim materijalnim dokazima i činjenicama premda ga svijet već nekoliko stoljeće pokušava uvjeriti u suprotno. Materijalno osim konkretno znači i ono drugo: krhko, prolazno, relativno, promjenjivo, zapaljivo, ukradljivo – jednom riječju kontigentno.

Izokrenuti vjernik zvani ateist

Slično kao što vjernik počesto zaboravlja da ne raspolaže materijalnim dokazima i činjenicama, tako i nevjernik jednako često previđa činjenicu da su njegove činjenice zapravo vrlo tanke i upitne činjenice. Ateist je sklon vjerovati kako je on nadvladao nebulozu i djetinjaste sanjarije vjerovanja. Ponosi se svojom faktičnošću i odanošću razumu i materijalnim dokazima, međutim, slabo uviđa da se njegov cjelokupni svjetonazor bazira na logičkoj pogrešci zvanoj Argumentum ad ignorantiam (argument iz neznanja). Naime, logika stvari sugerira kako nedostatak dokaza da nešto postoji nije ujedno dokaz da to ne postoji, a ateist baš to čini: dokida Božju egzistenciju nedostatkom dokaza iste. Pa zar ovo nije logično? Pa nije! Uzmimo jedan primjer iz sudske prakse: Nedostatak dokaza da je osumnjičeni za ubojstvo stvarno ubojica po sebi nije dokaz da je on apsolutno i konačno nevin. Možda će se kasnije činjenice ipak pojaviti, pa će se suđenje obnoviti, a što se u praksi često i događa. Ili više egzistencijalno: nedostatak dokaza da mi je netko prijatelj ne znači nužno da mi je on neprijatelj. To bi bilo zbilja pogrešno zaključivanje. Možda je ta osoba naspram mene neki površni ali dobronamjerni poznanik, a ima još vremena i za to da se možda jednog dana dokaže prijateljem, jer svi manje-više imamo iskustvo da nam u nevolji pomoć vrlo često dođe od strane nekoga od koga se to i nismo nadali… Dakle, činjenice su po sebi moćni ali ograničeni entiteti. One imaju svoj jasan doseg i okolnosti djelovanja. Ne možemo ih rastezati dokle i za što sve hoćemo, jer bi inače s tim upali i u onu  drugu logičku pogrešku  –  pogrešku kompozicije.

U svakom slučaju, ateizam po sebi predstavlja svojevrsnu izokrenutu formu vjerovanja. Kako to primijeti Joseph Ratzinger (Benedikt XVI.) u svojem Uvodu u kršćanstvo: otprilike – kao što vjernik vjeruje da Bog postoji, tako ateist vjeruje da Bog ne postoji. Te kao što vjernik ponekad uznemireno posumnja da Boga nema, tako ateist ponekad pun zebnje posumnja da Boga možda ipak ima. Sve je to jednostavno od vjere i do vjere…

Već da i još ne

Jedna od glavnih karakteristika vjerskih istina jest njihov svojevrsni eshatološki karakter. Ovim se želi reći da neke stvarnosti koje osjećamo već u sadašnjosti, poput ljubavi, istine, slobode, dobrote … da će tek u jednoj konačnoj budućnosti doći do pune snage i izražaja. Upravo zbog toga ozbiljni religiozni sustavi po sebi nisu naivni i zanesenjački, barem ne u svojim „main stream“ manifestiranjima. Oni su itekako svjesni da je stvarnost drugačija i da počesto proturječi „radosnoj vijesti“, i stoga čovjeku ne preostaje ništa drugo nego da poput praoca Abrahama „u nadi, protiv svake nade“ vjeruje (usp. KKC 164.-165.). Iz ovoga proizlaze i neki specifični moralni zahtjevi: upravo jer se istine vjere po sebi postupno i polagano ostvaruju u povijesti, vjernik je onaj kojem ponajviše dolikuje stav strpljivosti i postojanosti. On se ne treba dati smesti pred zbivanjima i izazovima koji danas jesu, a sutra već nisu. On itekako zna da revolucija proždire djecu svoju, jednako kao i svjetovna slava i prolazni užici. Ima razumijevanja i samilosti prema tuđim slabostima i padovima, jer sam zna, po vlastitoj koži, kako se ponekad brutalno teško održati ispravnim i uspravnim u nemirnim vodama života.

S druge strane, izbjegavanje puta strpljivosti i postojanosti rađa i onim dviju imanentno vjerskim devijacijama: Reklo bi se da jedni teže dobrim ciljevima, ali na potpuno krivi način (fanatici i radikali), drugi opet teže krivim ciljevima na naizgled dobar način, bilo da je riječ o paušalnim tradicionalistima ili liberalnim progresivcima. I jedni i drugi pristupaju vjerskim istinama kao plemenitim sloganima i simbolima kojima nastoje prikriti svoju posvemašnju uronjenost u vulgarno svjetovnjaštvo i politikanstvo.

U Sarajevu, 17. 11. 2018.

M. B.

 

Izvor (foto): 123rf.com

Tags: , , , ,
Mario Bernadić

0 Comments

Leave a Comment

Ostali tekstovi

O kajanju

O kajanju

30. listopada 2020.
VIJESTI

VIJESTI

5. siječnja 2018.
OVERTHINKING – KAKO SE OSLOBODITI  PRETJERANOG RAZMIŠLJANJA?
O NADI

O NADI

12. veljače 2018.
O ostavljanju

O ostavljanju

22. srpnja 2017.
Građanski šovinizam

Građanski šovinizam

31. kolovoza 2017.
O NESRETNOM ČOVJEKU

O NESRETNOM ČOVJEKU

12. lipnja 2018.
SVE JE MOGUĆE, ALI…

SVE JE MOGUĆE, ALI…

27. siječnja 2018.