PREUZETI ODGOVORNOST ZA VLASTITE OSJEĆAJE

Uvrede, poniženja, omalovažavanja i sl. dio su našeg svakodnevnog života. Obično nas neće toliko pogoditi kada iste dođu od strane osoba koje nam ne znače puno, s kojima nismo na bilo koji način dublje povezani. S druge strane, kada dođu od onih koji su nam bliski, npr. roditelji, bračni drug, djeca, prijatelji itd., osjećamo bol čiji intezitet ovisi o emotivnoj povezanosti s dotičnom osobom, ali i o vrsti uvrede. Počesto ne znamo kako se nositi s tim, a u tim trenutcima nam se čini kako ćemo teško tako nešto oprostiti, a kamoli zaboraviti. Sve to utječe ne samo na naš odnos s tom osobom, nego i na naše viđenje samih sebe i na naše samopouzdanje. No, jesmo li ikada pomislili da smo zapravo sami glavni krivci što se osjećamo povrijeđeno nakon što nam netko uputi negativnu poruku? Zvuči pomalo paradoksalno, ali u tome zapravo i ima ponešto istine. Kako to jednom reče grčki filozof Epiktet: ”Ljude ne uznemiravaju stvari, nego vlastita viđenja stvari”.

Preuzeti odgovornost za vlastite osjećaje

Marshall Rosenberg, američki psiholog i autor djela ”Nenasilna komunikacija”, tvrdi da ono što drugi kažu nikada ne može biti uzrok naših osjećaja, nego samo poticaj. Zapravo, mi možemo izabrati kako ćemo reagirati na negativne poruke koje su nam upućene. Rosenberg navodi četiri načina reagiranja, a kako bi bili jasniji upotpunit ćemo ih primjerom razgovora majke i sina koji nije počistio vlastitu sobu:
1. Kriviti sebe – Majka: ”Ti si obična lijenčina”, a sin primajući poruku osobno može pomisliti: ”Trebam se više potruditi i biti aktivniji”.

2. Kriviti druge – U ovom slučaju odgovor sina može biti: ”Ti nikada nisi zadovoljna što god ja napravio, jednostavno si prezahtjevna”.

3. Osvijestiti vlastite osjećaje i potrebe – U ovom slučaju sin iskazuje koliko ga je ta poruka povrijedila: ”Kada mi kažeš da sam lijenčina, to me boli, jer mi je potrebno da prepoznaš barem dio mojih napora koje uložim u kućanske poslove”.

4. Osvijestiti osjećaje i potrebe drugih – Ovoga puta sin iskazuje empatiju prema majci: ”Osjećaš li se povrijeđenom jer ti je potrebna veća pomoć u kućanskim poslovima”?

Prvi način stvara osjećaj krivnje te uzrokuje manjak samopoštovanja. Drugi način uzrokuje ljutnju te može ozbiljno poljuljati naše međusobne odnose. Tek trećim i četvrtim načinom preuzimamo odgovornost za svoje osjećaje jer se usmjeravamo na vlastite želje, potrebe, očekivanja, vrijednosti… Vjerujem da obično reagiramo na prvi ili drugi način, a razlog toga je što kad nam netko uputi poruku sličnu navedenom primjeru, u nama se budi obrambeni mehanizam. Osjećamo da takvim prosudbama drugi napadaju nas osobno, jer nije isto nekoga etiketirati kao lošu osobu ili pak njegovo djelo prosuditi kao loše. Upravo se u tome i krije problem kritiziranja i vrijeđanja, ali ako smo svjesni vlastite vrijednosti i truda, onda nećemo takve poruke prihvaćati osobno. Imamo puno pravo upozoriti druge da ono što govore budi u nama negativne osjećaje, ali nikada ne bismo smjeli krenuti u protunapad jer time se samo vrtimo u začaranom krugu.

Umjesto zaključka

Usmjeravajući se na vlastite osjećaje i potrebe, potičemo druge na empatiju koja bi zapravo trebala biti u temelju svih naši odnosa. Naravno da nije uvijek lako ne odbrusiti kada nam netko uputi negativnu poruku, ali potrebno je posvijestiti sebi da takva reakcija neće prouzročiti ništa pozitivno. Štoviše, time samo narušavamo odnose koji su nam od velikog značenja. Stoga, potrebno je vježbati se u navedenom trećem i četvrtom načinu reagiranja, a to možemo započeti već prilikom sljedeće negativne poruke koja nam bude upućena. I za kraj, trebamo zapamtiti: ”Život je 10% onoga što nam se događa i 90% onog kako reagiramo na to.” (Dennis Kimbro)

U Mostaru, 12. 3. 2019.

K. L.

 

Izvor:

Marshall B. Rosenberg, Nenasilna komunikacija, Centar za mir, nenasilje i ljudska prava, Osijek, 2006.

Izvor (foto): 123rf.com

One comment

Leave a Reply