O oproštenju II

Oproštenje nije trenutno. Nije bezuvjetno. Nije privatno. Laž i nepravda su zloupotreba oproštenja kada smo prisiljeni na temelju laži i nepravde oprostiti. Time se nepravda i laž produbljuju. Kada opraštamo? Opraštamo onda kada je drugi u našoj potpunoj vlasti. Kada drugi prizna istinu o onome što nam je učinio i traži od nas da budemo pravedni prema njemu i preda se potpuno našem sudištu. Osveta je naša prirodna potreba u takvom trenutku. Osveta bi mogla izbalansirati našu bol i patnju na jednoj strani s onim koji je uzrok boli i patnje. Osveta neće donijeti oproštenje. Ona će se širiti poput spirale zla jer će netko drugi u ime onoga kojemu smo se osvetili tražiti nas da nam se osveti za bol i patnju koju sada on osjeća. Oproštenje nije mehanizam zaborava niti je povezano sa zaboravom. Oproštenje je mehanizam mira i njegova autentičnost proizlazi iz mira. Oprostiti i ne zaboraviti nije stvar oproštenja, nego pitanje neke nove i buduće osvete. Bezuvjetnost oproštenja je ponekad pogrešna. Ne postoji imperativ oproštenja koji je bezuvjetan zahtjev koji isključuje pravednost i istinu. Oproštenje je uvjetan događaj temeljno ovisan i povezan s istinom i pravednošću koji mu prethode. Oproštenje kao proces počinje priznanjem istine onoga koji nas je uvrijedio. On priznaje da nam je učinio zlo. Nije dovoljna istina. Potrebno je da onaj koji je učinio zlo pristane slobodno na zahtjeve pravednosti, odnosno da prihvati odgovornost za ono što nam je učinio. Iz prihvaćanja odgovornosti slijedi prihvaćanje pravedne kazne i nadoknade za ono što nam je učinio. Bezuvjetno oproštenje je zamka u koju upadamo zanoseći se iluzijom da istina i pravednost nisu uvjeti trajnog oproštenja koje donosi mir i konačno isključuje osvetu. Ukoliko želite istinski oprostiti, istinu i pravednost morate postaviti kao zahtjev. Zašto? Jer kada netko prizna što vam je učinio i dopušta da budete pravedni prema njemu i spreman je prihvatiti nadoknadu ili kaznu, tek tada možete odustati od osvete i reći mu: Prihvaćaš istinu učinjenog zla i dopuštaš pravednosti da bude izvršitelj pravedne nadoknade ili kazne, ali ne želim te kazniti niti se želim osvetiti, želim se pomiriti s tobom i stoga ti opraštam. Njegovo priznanje učinjenog zla i spremnost da bude pravedno kažnjen daje vam mogućnost stvarnog oproštenja. Bez slobodnog i svjesnog pristanka na istinu i pravednost onoga koji vam je učinio zlo, ne možete darovati oproštenje i oproštenje ne može biti autentičan i moralni čin vaše ljubavi, ljudskosti i čovječnosti. Kao što je njegovo priznanje istine i pristanak da bude pravedno kažnjen izraz njegove ljubavi, ljudskosti i čovječnosti koja se manifestira kao istina i pravednost, tako je i vaše oproštenje izraz vaše ljudskosti i čovječnosti.

Stvarnost i autentičnost oproštenja nije bezuvjetnost i neispunjeni imperativ istine i pravednosti, nego mogućnost istinskog oproštenja proizlazi iz prethodno iskrenog i stvarnog priznanja istine (povrijedio/povrijedila sam te) i pristajanja na uvjete i zahtjeve pravednosti (odgovoran/odgovorna sam, slobodno biram pravedno odgovarati za ono što sam ti učinio). Pristupiti površno i koristoljubivo oproštenju, zloupotrebljavati njegove zahtjeve u bilo kakve nemoralne svrhe pretvorit će oproštenje u farsu i predmet ismijavanja i nanijeti neprocjenjivu štetu onomu koji je istinski htio i bio spreman oprostiti. Iako se oproštenje tiče često odnosa čovjeka prema čovjeku, ono nikada nije privatna stvar. Onaj koji želi oprostiti ponekad je nemoćan i ne može samostalno dosegnuti istinu i pravednost kao uvjet oproštenja. Spreman je oprostiti, ali nema snage, utjecaja i moći kako bi osigurao istinu i pravednost kao uvjete oproštenja. U situacijama nemoći postoje drugi. Drugi koji su jači, moćniji i snažniji i mogu pomoći pojedincu da se pravednost i istina ispune kao uvjeti oproštenja. Oproštenje time postaje zajednički napor zajednice. Pojedinac koji je spreman oprostiti i zajednica koja u njegovo ime nastoji osigurati da se istina i pravednost ispune su jedno tijelo koje će uživati plodove oproštenja kao iskustvo mira. Na drugoj strani, onaj koji je učinio zlo ponekad ne želi ispuniti zahtjeve pravednosti i istine, nego umjesto njih nudi nepravdu i laž kao nemoralnu zamjenu i još nemoralniju ponudu kako bi ne samo izbjegao oproštenje nego kako bi pravednost istina prestali biti uvjeti oproštenja. Kao da vas netko tko vas je povrijedio potapša po ramenu i kaže vam: Hajde nisam ti ništa učinio i ništa se nije dogodilo. Tako nastaje perverzija i zloupotreba pravednosti i istine što u onome koji je spreman oprostiti prirodno stvara područje pogodno za rađanje neke buduće osvete. Onaj koji ne želi ispuniti zahtjeve istine i pravednosti može biti potaknut vlastitom zajednicom da to učini i time i sebi i zajednici dozvoli konačno mogućnost oslobađanja od moralnog utega počinjenog zla koje nikada istinski nije stalo na svjetlo istine i priznalo nedvosmisleno: Istina je, ja sam taj koji je tebi učinio zlo. Pravednost i istina kao uvjeti oproštenja nisu privatne stvari, nego događaji u kojima su pojedinac i zajednica neraskidivo povezani i u odnosu na koje pojedinac i zajednica pokazuju svoj istinski ljudski karakter i stanje bilo da pravednost i istinu skrivaju nepravdom i lažima, bilo da ih priznaju i prihvaćaju kao iskustvo pročišćavanja samih sebe i međuljudskih odnosa s drugima.

U Sarajevu 14. 9. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Aleksandr Davydov

 

 

Leave a Reply