Utorak, lipanj 15, 2021

Tko je nesretan? Je li to onaj koji kaže: Drugi su krivi za sve za razliku od mene koji sam potpuno nevin? Je li nesretan onaj koji svu krivicu za neuspjeh i promašenost svaljuje na druge kao da je u pitanju nepobitna istina koju nikada nijedno iskustvo i čovjek neće moći opovrgnuti? Nesretan mora biti nešto dublje od nezadovoljnog. Nesretan je nešto što sraste s čovjekom kao njegova druga ili nova koža koja se krije ispod one koja je vidljiva. Nesretnost srasta s nesretnim. Je li onda nesretan onaj koji uvijek, svugdje i u svemu pronalazi opravdanje za besmisao, promašenost i neuspjeh zato jer su promašenost i osjećaj neuspjeha na neki način srasli s njegovom osobom?

Tko je nesretan? Netko tko nikako ne može pronaći opravdanje za male dnevne radosti u svom životu? Ili je nesretan onaj koji se nikako ne može otarasiti mučnog osjećaja promašenosti i neuspjeha? Nesretan je nekakav despot i satrap nad samim sobom. Samog sebe osuđuje tako što apsolutizira promašenost i neuspjeh. Nesretan je svoj osobni satrap i krvnik i služi se promašenošću i neuspjehom da vlada nad sobom i da samog sebe ukloni. Bi li onda nesretnost bila nešto kao pogled na samog sebe iz perspektive neuspjeha i promašenosti? Ili bi nesretnost bila brisanje horizonta svakodnevnih radosti i malih uspjeha koji život čine prihvatljivijim i podnošljivijim?

Nesretan za sebe tvrdi: Ni u čemu nisam uspio i promašio sam život. Za razliku od nesretnog nezadovoljan će reći: U nečemu sam uspio u nečemu nisam, nekad sam znao promašiti u životu, ali sam znao i pogoditi. Nezadovoljan ima mjeru. Nesretan nema mjere. Promašio je sve. Njegov neuspjeh je konačan i potpun. Nesretan je satrap kojim vlada totalitarni dvojaki osjećaj krivnje. Apsolutno su svi krivi što sam nesretan i sam sam apsolutno kriv što sam nesretan. Nesretan nema mjere i balansa. On je nekakav totalitarni pesimist ili apsolutistički mračnjak. Nesretan boluje i od lažnog osjećaja nevinosti i žrtve. Ja sam čist i nevin, govori sebi. Nitko me ne razumije i ne shvaća. Ja sam neshvaćeni Atlas koji nosi svijet na svojim plećima jer sam jedini hrabar priznati svoju nesretnost. Onda je i svijet nesretno mjesto. Ljudi su lažovi i varalice za njega. Zašto? Jer je za nesretnog temeljni zakon svijeta promašenost i neuspjeh. Sretni i zadovoljni ljudi su izmišljotina. Nesretnost nije nezadovoljstvo iako često zamijenimo ova dva iskustva. Nesretnost je nešto puno dublje i čvršće za što se čovjek veže teško raskidivim vezama. Možemo li nesretnost opisati kao trajni, duboki i neprekinuti stav promašenosti i neuspjeha u odnosu na moje postojanje i moj život?

Možemo upotrijebiti sliku. Nije najbolja. Nezadovoljan čovjek promatra livadu. Vidi cvijeće, insekte, rub šume. Ima ljepote u cijeloj toj slici. Nezadovoljan je izgledom livade. Trava je prevelika. Šuma je prilično gusta. Previše je nepoznatog grmlja izraslo na rubovima livade. Nezadovoljan je kako sve to izgleda. Trebat će raditi i bit će posla. Nezadovoljan pronalazi lijek svom nezadovoljstvu. Nesretan čovjek također promatra livadu. Gleda isto. Odlučuje spaliti sve jer njegovom pogledu lijepo i uređenije je besmisleno i promašeno. Nesretan i prije nego je pogledao livadu, znao je da to treba spaliti i ostaviti da se pretvori u ustajalu i opasnu močvaru. Nikada nije ni imao namjeru pokušati obraditi livadu i učiniti je ljepšom i plodnijom. Nesretan ne pronalazi lijek za svoju nesretnost jer za nju lijek ne postoji. Nesretan smatra da je od samog početka na putu prema promašenosti i neuspjehu. Nesretan ne želi niti pokušati. Iznenadna radost ili neočekivan uspjeh za nesretnog je kao da iznenada kap vode padne u morski ocean. Ništa. Nevidljivo. Neprimjetno.

Nesretnost je oblik nevjere. Nesretan ne vjeruje u nesavršene životne radosti i uspjehe. Nesretan ne vjeruje u kratkoročne životne smislove. Nesretan ne vjeruje u kratke trenutke nade koji se događaju u životu. Obitelj, posao, djeca, sposobnosti, talenti, planovi, očekivanja, nadanja, dakle ono što u najvećoj mjeri čini jedan ljudski život, put je u neuspjeh i promašaj. Nesretan vjeruje da zna da je život promašaj i neuspjeh. To je njegova temeljna vjerska istina. Njegova dogma koje se čvrsto drži i od koje se ne odvaja ni kada spava.

Da bi čovjek bio istinski nesretan, morao bi imati specifičnu strukturu postojanja koja bi bila usmjerena protiv njega i njegovog života. Bila bi to struktura jasnog i nedvosmislenog stava da su promašenost i neuspjeh konačni ishodi čovjekovog života. Je li moguće jedno takvo ljudsko postojanje? Svakodnevno življenje, odlazak na posao, odgajanje djece, planiranje života, iskorištavanje svojih osobnih talenata dok pred sobom vidimo samo horizont neuspjeha, promašaja i besmisla. Rađa li se čovjek nesretan? Postaje li nesretan tijekom života? Postoji li nesretan čovjek koji je sposoban živjeti sa sviješću i sebi nametnutom spoznajom kako jedini on zna da je sve što živi i radi i trudi se neuspjeh i promašaj?

Mislim da ne postoji nesretan čovjek. Jedna takva ljudska egzistencija koja bi živjela protiv sebe tako što bi prigrlila neuspjeh i promašaj kao konačnicu svega, čini se nemogućom. Ili netko od vas misli da zaista među nama postoje nesretni ljudi? Nadam se da smo ipak radije nezadovoljni. Nezadovoljstvu je moguće pronaći lijek. Nesretnost je nešto puno opasnije i zlokobnije. Teško je pomisliti da se može živjeti nesretno. Živjeti protiv samog sebe. Protiv malih radosti, neznatnih nada i maglovitih osjećaja nekakvog smisla života makar dok dišemo i živimo. Ako je nesretnost horizont neuspjeha, promašaja, besmisla, očaja, pesimizma, kako je moguće da čovjek prigrli takav horizont i s njim svakodnevno živi? Kako je moguće istovremeno biti nesretan i živjeti? Je li moguć nesretan čovjek od krvi i mesa? Živi čovjek koji govori, diše, radi? Svjestan da je sve promašaj. Čak i disanje i govor i spavanje i rad. Je li moguće živjeti od početka do kraja promašeno i besmisleno? Uvjeriti sebe da tako treba biti i da je to svrha i smisao svega onoga što jesmo i od čega se sastojimo?

Nisam susreo nesretnog čovjeka. Nesretan čovjek je kontradikcija životu. Nezadovoljan sam. Tu i tamo. Ne vjerujem da sam nesretan. Imam svoju vjersku istinu o životu. Držim se grčevito, fundamentalistički i fanatično moje privatne dogme da nisam nesretan. Čak i kad spavam. Nije uvijek lako kad se probudim nezadovoljan. Ali se probudim. Zato što vjerujem da ću pronaći lijek nezadovoljstvu. Nesretan se nikad ne bih probudio jednom kad zaspem. Jer ne postoji lijek za nesretnost. I ne vidim nijedan razlog da se probudim. Ali vidim na stotine malenih razloga da se probudim i onda kad sam nezadovoljan sobom i svojim životom. Oči nezadovoljnog i oči nesretnog vide potpuno drugačije živote i svjetove. Ako se nesretan uopće može probuditi i otvoriti oči i pogledati svijet i svoj život. Ako ne može sam od sebe, možda je vrijeme da ga onaj nezadovoljan u meni probudi i otvori mu oči.

U Sarajevu 23. 4. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Evgeniy Anikeev

Tags: , , , ,
Oliver Jurišić

0 Comments

Leave a Comment