O našima i njihovima

Naši su nevini. Rađaju se nevini i bezgrešni. Naši su mučenici. Naši su sveci. Ako su ikada ubili i počinili zločin, imaju savršeno opravdanje. Opravdani su i ljudski i božanski. I nadnaravno je na strani naših. Dapače, nadnaravno je naše, apsolutno je naše, bog je naš. Njihovi su grešnici i krivci. Rađaju se kao grešnici i kao krivci, a takvi i umiru. Njihovi nemaju nikakvog opravdanja, čak ni za samoobranu. I njihovi imaju svoje nadnaravno, svoje apsolutno, svoga boga, ali to je nekakav zli bog, nekakvo zlo nadnaravno, nekakav zli apsolutni. Njihovi su iskonski i od pamtivijeka pokvareni i zli. Dobar među njihovima je nešto u što naši ne mogu vjerovati i ne vjeruju. I kad čuju svojim ušima i vide svojim očima i dodirnu svojim rukama dobrog i poštenog među njihovima, odmah ga ubiju jer ne mogu vjerovati da je među njihovima bio jedan dobar, da je među njihovima bio jedan koji je bio čovjek. Dok su naši arijevci i uzvišena rasa, njihovi su gamad, stoka i vaši koje treba istrijebiti. Za jednog našeg osvetit ćemo se tisućama i milijunima njihovih. Jer naš je svetac, bezgrešnik, sveti monah koji kada hoda, mete ispred sebe da ne bi zgazio kakvu nevidljivu bubu ili bakteriju. Naš kada hoda, skoro da ne diše da ne bi svojim udahom udahnuo nekog nevidljivog stvora koji bi se nepovratno utopio i poginuo u mreži njegovih dišnih putova. Njihov je već izdaleka krvolok. Gazi na sve strane sve što mu dođe pod tabane. Udiše sve što može i ubija svojim udahom i izdisajem. Njihovog treba odmah ukloniti, uništiti i spaliti. Njihov ne zaslužuje čak niti grob dostojan ljudskog bića jer njihov i kad je mrtav, nije odriješen od svoje krivnje i grešnosti. Njihovog treba spaliti da mu se ne zna ni za grob. Našem treba dignuti monumentalan spomenik. Naš treba ući u sve knjige i udžbenike i romane i narodne pjesme i epove. Naš ne smije biti nikad zakopan, uvijek mora biti živ i ne smije nikada umrijeti. Naš mora živjeti vječno. Njihovom se ne smije znati za grob, o njihovom se ne smije pisati, čitati i govoriti. O njihovom se ne smije čak ni šaputati da nas ne bi progutao mrak. O njihovom se čak ne smije niti šutjeti jer kad šutimo o njihovom, sumnjivi smo zašto šutimo i izloženi smo javnim optužbama kako nismo dovoljno naši. O njihovom smijemo samo što prije ga zaboraviti i ne spominjati ga čak ni nijemo u svojim privatnim mislima. Njihovog ne smijemo ni sanjati jer će nas optužiti da nismo dovoljno naši i da radimo protiv naših i da pravi naš isključivo i uvijek sanja samo naše i nikada njihove. Da ne bude zabune i njihovi njihovih tako misle o nama i našima. I obrnuto, naši naših tako misle o njihovim njihovima. I tako stojimo na dvije strane ponora koji nas beskrajno dijeli. Na našoj strani smo mi. Naši. Na njihovoj strani su njihovi. Oni. Svatko na svojoj strani se kune u svoju ljudskost, čovječnost, plemenitost i dobrotu. I naši i njihovi se kunu u sebe i pozivaju nadnaravno i apsolutno kao svjedoke svoje istine i svoje pravednosti. U ponoru između naših i njihovih puno je kostiju, pepela i neoznačenih grobova. Mrtvi i bez mogućnosti da nešto kažu. I naši i njihovi počivaju zajedno. I jedni i drugi uklonjeni jer su bili njihovi ili su bili naši. Ili su bili naši ili su bili njihovi. Naši i njihovi se kunu u mrtve da neće ostati na našim mrtvima i njihovim mrtvima. Doći će vrijeme kada će svi naši, milom ili silom, postati ili njihovi ili mrtvi, ili će svi njihovi, milom ili silom, postati naši ili mrtvi. I tako se oduvijek naši i njihovi međusobno sukobljavaju dok se ponor između njih puni mrtvima i njihovim tijelima i kostima. Ali naši i njihovi ne daju čak ni njima mira. I njih prebrojavaju na naše i njihove i time računaju kada će doći novi trenutak da se broj naših ili njihovih poveća u masovnim grobnicama i stratištima. Mrtvi su umorni od naših i njihovih. Na početku su glasno progovarali da smo ljudi. Da smo čovjek. Radije bismo bili živi ljudi, nego mrtvi naši ili njihovi mrtvi. I mi smo voljeli život. Kasnije su malo tiše govorili da su oni ljudi. Da su čovjek. Da su željeli živjeti. Sve dok njihov glas nije prešao prvo u šapat i konačno u tišinu. Mrtvi su prestali govoriti da smo ljudi. Da smo čovjek. Htjeli smo živjeti kao ljudi. Kao čovjek. Naši i njihovi preuzeli su od njih glas i govor i umjesto njih prijete jedni drugima: njihovi prijete: Istrebijet ćemo vaše jer su vaši, a naši prijete: Istrijebit ćemo njihove jer su njihovi. Ni mrtvi više ne mogu uvjeriti naše i njihove da smo svi ljudi. Čovjek. Čovječanstvo. Naši i njihovi su božanska kategorija jer i naši i njihovi imaju svoje nadnaravno i svoje apsolutno. Naši i njihovi i mrtve ušutkavaju i ne daju im da progovore kako oni nisu niti naši niti njihovi, nego ljudi, čovjek, čovječanstvo ubijeni jer ih nisu htjeli i mogli prepoznati i vidjeti kao ljude, nego su ih kao krdo i zvijeri označili našima ili njihovima. Lakše je savjesti kada se podsjeća da su bili u pitanju naši ili njihovi i da je učinjeno bilo opravdano, potrebno i korisno. Pokoja savjest se probudi i shvati da tu nisu bili niti naši niti njihovi, nego ljudsko biće, ljudska osoba, čovjek. Ali i takvu savjest i naši i njihovi odmah ušutkaju, marginaliziraju, čak je i osude i prokunu pozivajući naše ili njihovo nadnaravno i apsolutno za svjedoka i suca. I tako se oduvijek naši i njihovi, stojeći na suprotnim stranama beskrajnog ponora mrtvih i njihovih kostiju i tijela koji ih dijeli, opravdavaju i pravdaju kako je ponor opravdan, potreban i koristan, ako ništa drugo, onda da jedni od drugih sakriju mrtve i ubijene koji su žrtvovani na oltaru naših ili njihovih.

U Sarajevu 13. 7. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: milkos

Leave a Reply