O odsutnosti

Sve što smo izgubili ili što je prošlo uskoro će okupirati naš život. Javit će nam se u mislima. Sanjat ćemo. Razmišljat ćemo u trenutcima tišine i mira. Nikako se čovjek ne može natjerati da cijeni i vrednuje ono što je prisutno, ono što uzimamo zdravo za gotovo ili ga podrazumijevamo. Ljudi kojih više nema zauzimaju prostor u našem životu. Odnosi i veze koji su se izgubili i nestali okupiraju naše misli i naše potrebe. Čega nema vratit će se kao okupator našeg života. Zašto ne možemo prestati misliti na ono čega više nema ili onoga koga više nema? S vremenom se cijeli životni prostor ispuni ljudima, stvarima i događajima koji su prošli ili su nepovratno nestali. Čovjek kao da živi protivno samom sebi. Sazrijevajući, sve ga manje interesira ono što je prisutno u njegovom životu, a više je opčinjen onim što više nije prisutno. Ne može se osloboditi tog načina odnosa prema životu. Razdoblja žalosti traju ne samo odmah nakon nečije smrti nego se ona vraćaju u nepredviđenim intervalima. Dovoljna je sitnica da čovjeka preplavi misao i potreba za prošlim, za osobom koja više nije tu. Razdoblja prekida ljubavnih odnosa ne traju samo u onom traumatičnom periodu burnih i nekontroliranih sukoba. Ona se vraćaju s vremena na vrijeme. Čovjek nikako ne može raskinuti s odsutnošću, s prošlim, s mrtvima, s ostavljenima, s lošim ljubavima i lošim brakovima. Odsutnost svih tih ljudi i s njima povezanih iskustava s vremenom počinje zauzimati sadašnjost. Tako se odsutnost počinje sagledati kao neuspješna varka ili neuspjeli bijeg. Nitko nikada ne uspije pobjeći od svih odsutnosti kojima je sebi opteretio život. Uvijek neka odsutnost iznenada i bez najave, nekulturno, jer je nitko nije pitao niti molio da se vrati, uleti u život i napravi nemalu pometnju ili barem određenu neugodu. Zašto mi se sad on ili ona mota po glavi? Zašto? Nema povoda niti smo dali ikakvog povoda. Ipak, iznenada eto nekoga koji putuje godinama i tisućama kilometara kroz naše sjećanje i stvori se pred nama. Što je najgore, ne šuti. Postavlja pitanja i traži odgovore. Zašto si to učinio/učinila? Zašto si otišao/otišla? Gdje si bio/bila? Zašto nas odsutnost ne ostavi na miru i bude što ona u stvari jest: zaborav svega prošlog; nemogućnost i nesposobnost da se prisjetimo. Silne odsutnosti koje odjednom postaju žive, imaju tijela i kreću se, imaju glas i usta te govore, viču, mole, optužuju, zaklinju, preklinju, čovjeka natjeraju na spasonosnu misao kako bi bilo lijepo nemati sposobnost prisjećanja.

Međutim, kada nečija odsutnost iznenada izroni pred nama kao nova i drugačija prisutnost, ponekad ne želimo da ode. Želimo da ostane. U nečijoj odsutnosti koja nas zarobljava ne vidimo i ne osjećamo prijetnju i opasnost, nego uživamo u miru i tišini. Što bismo bili kad ne bi bilo tolikih odsutnih koji nas s vremena na vrijeme posjete i obiđu u našem zatvoru od uspomena i unesu malo života i svježine u naše sumorne i umorne svakodnevne misli? Odsutnosti onih kojih nema ili koji su otišli su nepredvidive. Ne znamo što će onaj koji je odsutan reći ili učiniti kad se pojavi u našem umu. Kao da odsutnosti tolikih na koje smo zaboravili, koje smo zapostavili, na koje ne mislimo imaju svoj vlastiti život i način razmišljanja neovisno o nama. Opet, kako je neobično da iako imaju svoj život, dolaze od nas, rađaju se u nama i nestaju u nama. Kao kad se povede živa rasprava između neke žene i njezine odsutne ljubavi, nekog odsutnog muškarca kojega nema. Rasprava bude tako žučna, otvorena i brutalno iskrena da se stekne dojam kako je riječ bila o stvarno prisutnom muškarcu. Isto vrijedi i obrnuto. Odsutnosti drugih su ponekad tako žive, živopisne i bliske zbog čega se čovjek ne može ne zapitati: „Jesu li svi ti ljudi stvarno otišli iz mog života? Jesu li odsutni ili su prisutni“? Kroz život odsutnosti postaju jednako važne i snažne ako ne snažnije i važnije od prisutnosti sadašnjosti, ponekad na takav način da čovjek puno više vremena provede razgovarajući i slušajući odsutnosti kojih nema, ali koje su nekako još uvijek žive i prisutne u njemu, nego li što razgovara i komunicira sa svijetom i ljudima oko sebe. Kao kada se netko uhvati kako razgovara (ponekad čak i na glas) s nekim pokojnikom, bivšim dečkom, bivšom suprugom, starim prijateljem dok svi misle da je lud. Međutim, ne mora se događati često i svakodnevno, ali ne dogodi li se da razgovaramo s odsutnima kao da su prisutni i ne ispovijedamo li im svoje probleme, tajne i skrivene misli? Iznenadili bi se kad bismo saznali koliko puno ljudi prakticira susrete s odsutnošću dok živo i živahno u sebi raspravljaju ili samo mirno razgovaraju s nekim koga nema. I kako to obično biva, u onome što je za nas neobično, ne osjećamo li nakon susreta s odsutnošću kao da smo razgovarali s živim i prisutnim čovjekom, a ne s nekim koga nema ili tko je bivši. Odsutnost je teško objašnjiva, jer kako odsutnost može zauzeti toliko prostora u našem životu da postane življa i prisutnija od stvarnog, sadašnjeg i prisutnog čovjeka pred nama i stvarnosti oko nas?

U Sarajevu 5. 9. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Andriy Popov

Leave a Reply