NORMALNOST VOLI NORMALNE OKOLNOSTI

Pridjevom „normalno” obično se označava ono što je idealno, pravilno i prirodno, s tim da ipak postoji znatna razlika između ovog idealnog i pravilnog s jedne strane i onog prirodnog s druge strane. Recimo, povišen krvni tlak kod starijih ljudi je posve prirodan, ali ne i idealan s obzirom na one optimalne parametre ljudskog zdravlja. Dok je i jedno i drugo na svoj način sasvim normalno.

Pridjevom „normalno” često označavamo i ono nešto tipično, što će reći – statistički najučestalije. U tom smislu, recimo, mišljenje većine je normalno, ali opet kao u prethodnom slučaju – samim tim ne mora biti i idealno.

Slično prethodnome, normalno može biti i ono uobičajeno. „Šta sad ovaj izmišlja nešto, kod se kod nas ovako radi već generacijama!?” Dakle, opet slično kao i u prethodnim slučajevima, ovo uobičajeno može biti normalno u prirodnom smislu, ali ne i nužno normalno u onom idealnom smislu riječi.

U ovom tekstu prvenstveno mislimo govoriti o onom normalnom u psihološkom smislu riječi. No odmah na početku bi mogli reći kako je i ovo „psihološki normalno” obilježeno napetom vezom između onoga normalnog u smislu prirodnosti, učestalosti i uobičajenosti s jedne strane, te onog idealno-optimalno normalnog s druge strane.

Kako je tuga postala depresija…

Ako čovjekovo psihološko ponašanje nije nužno stvar ideala, ono samim tim u velikoj mjeri postaje pitanjem mentaliteta, duha vremena, konvencija i stručnih dogovora. U ovom smislu su se, recimo, u proteklih pola stoljeća dogodile brojne i revolucionarne promjene. S prodorom tzv. rodne ideologije nekoć brojni perverzni seksualni poremećaji su preimenovani u prirodne sklonosti. S druge strane, obratno, do jučer najnormalnije ljudske stvari se danas počesto karakteriziraju kao poremećaji. S tim u vezi spominjemo i intrigantno djelo autorskog dvojca (A. V. Horwitz – J. C. Wakefield): „Gubitak tuge: kako je psihijatrija normalnu tugu transformirala u depresivni poremećaj”.

No, pored svih ovih konvencija i navada vremena, preostaje nam i vrlo teško pitanje onog idealno normalnog psihološkog ponašanja. Što je to i kako izgleda? Različiti ljudi bi se po ovom pitanju svakako različito i očitovali, a ja bi se sam osobno najradije svrstao među one koji tvrde da su najnormalniji među ljudima po pravilu malkice ludi. Ono, dobro je u životu biti ozbiljan, odgovoran, posvećen i fokusiran, ali jedna zdrava ljudska osobnost kao da podrazumijeva i povremeno udaljavanje od svega toga, jer treba se ponekad i opustiti, slično kao što je pokatkada dobro pokušati sagledati stvari i iz nekog sasvim drugog, nekonvencionalnog kuta. Slično ovome, moglo bi se postaviti i veliko pitanje o normalnosti agresivnosti kod čovjeka. Danas se oko ovoga u psihologiji stvorila velika hajka, ali ja i dalje ipak nisam siguran koliko trebati vjerovati društvu koje se praktički više boji gnjevnog pravednika nego otmjenog kriminalca? Tko se to danas i zašto toliko plaši samoobrane? Možda svakako nije idealno da svi navlastito uzimamo pravdu u svoje ruke, ali je barem posve prirodno da pokušamo zaštiti sebe i svoje kad je to potrebno, i stoga bi se reklo da nije zdravo ovo ili ono ponašanje, nego da je jednostavno zdrav balans. Za čovjeka su svestranost aktivnosti i višedimenzionalnost ponašanja sasvim normalni. To je ono i što ga definitivno razlikuje od skučenog svijeta životinja.

Ludilo u doba klasicizma i ostale normalne pojave

U svojem tekstu „Am I Normal” za Psychology Today, Annie Murphy Paul govori o nužnosti razlikovanja poremećaja i stila osobnosti (personality disorder and personality style). A što će od ovog dvoga na koncu prevladati uvelike ovisi i o okolnostima koje okružuju čovjeka. Ona kao primjer navodi slučaj žene s histrionskim poremećajem osobnosti a koja radi za jednu financijsku tvrtku. Histrionski poremećaj osobnosti se inače manifestira kroz naglašenu sklonost prema teatralnom i provokativnom ponašanju, s ciljem zadobivanja tuđe pažnje … I nakon što je spomenuta žena svojim ponašanjem izludila sve oko sebe, na koncu biva otpuštena s posla. No, da se ista gospođa kojim slučajem okušala u glumačkim vodama, Murphy Paul pretpostavlja da bi se fino uklopila te da bi čak moguće bila i vrlo uspješna. Jednostavno, pokatkad se čini da su prvenstveno okolnosti i okruženje ti koji presuđuju hoće li nas naš karakter na kraju učiniti talentiranima ili poremećenima.

Naznačeno mišljenje je po sebi zapravo vrlo slično Foucaultovom radikalnom stajalištu koje je iznio još u svojoj „Povijesti ludila u doba klasicizma”. Okvirno rečeno, Foucault tu govori kako ludilo nije mentalna bolest, nego proizvod upitnih društvenih i etičkih obveza koje se nameću pojedincu. Premda bi se ovo njegovo stajalište kudikamo moglo okarakterizirati kao ponešto radikalno, psihologija svejedno i mimo toga već poprilično dugo govori o tome kako su nenormalne ljudske reakcije u nenormalnim okolnostima po sebi zapravo normalne. I ovo se ne odnosi samo na proživljene ratne strahote i njima pripadajući PTSP nego i na mnoštvo drugih neuroza i poremećaja koje najčešće vuku korijen iz čovjekovog stresnog djetinjstva i nesređenog obiteljskog doma.

Međutim, pored ovih osobnih nezahvalnih okolnosti čovjeka često pritišću i one šire društvene okolnosti, kao i okolnosti specifičnog vremena. Postmodernizam je u tom smislu kudikamo opteretio čovjekov osjećaj životnoga smisla. C. G. Jung tako još 1929., dakle u samim začecima toga našeg vremena, može potvrditi kako trećina njegovih pacijenata ne pati niti od jedne poznate kliničke neuroze, nego jednostavno od besmisla i besciljnosti života, te stoga on upravo ovo dvoje i naziva „generalnom neurozom našeg doba” (Usp. C. G. Jung, CW 16 §83.).

Pored ovoga, a izravno vezano za naše prostore, danas imamo i taj slavenski tranzicijski rašomon koji bi se mogao definirati kroz igru u kojoj se ne znaju pravila, ali u kojoj se zato unaprijed zna pobjednik. Ne mora se posebno ni govoriti kako sve to utječe na psihu onog radišnog čovjeka koji u životu jedino želi uspjeti svojim poštenim radom i zalaganjem. Dvadeset i petogodišnja noćna mora, tantalove muke, početak kraja … tako nekako?

Normalnost ili ipak bolje zrelost?

Za kraj napominjemo da se u današnjoj psihologiji češće možemo susresti s pojmom zrelosti nego s pojmom normalnosti. I zrelost je u tom smislu kudikamo zgodniji pojam, jer zrelost je dinamična i otvorena, dok je normalnost, s druge strane, na neki način svršena i predefinirana. Ili si normalan ili nisi, dok sazrijevati možeš cijeli svoj život. Vladeta Jerotić pod osobnom zrelošću navodi sljedeće karakteristike:

– sposobnost da se voli neko drugi, a ne samo sebe

– sposobnost kontroliranja nagona i impulsa

– sposobnost podnošenja neprijatnosti, bola i patnje

– posjedovanje zrele, a ne infantilne svijesti

– umjerena agresivnost bez reakcije bijesa ili mržnje

– sposobnost da se bude nezavisan.

Sve pobrojeno ujedno čini i normalnog čovjeka, ali kako rekosmo, ako smo već negdje i propali, bit će kudikamo poticajnije kad nam kažu da nismo dovoljno osobno sazreli, a ne ono da nismo posve normalni.

U Sarajevu 8. IX. 2020.

M. B.

Izvori:

– Boris PETZ (ur.), Psihologijski riječnik, Naklada Slap, 2005.

– Vladeta JEROTIĆ, Čovek i njegov identitet, Zadužbina Vladete Jerotića, 2011.

– Michel FOUCAULT, Istorija ludila u doba klasicizma, Mediterran Publishing, 2013.

– Annie MURPHY PAUL, Am I Normal? (published March 1, 2005 – last reviewed on March 26, 2019), Psychology Today. https://www.psychologytoday.com/intl/articles/200503/am-i-normal (Stanje: 7. IX. 2020.).

– Peter KRAMER, What Is Normal? (published November 1, 2009 – last reviewed on June 12, 2019.), Psychology Today, https://www.psychologytoday.com/intl/articles/200911/what-is-normal (Stanje: 7. IX. 2020.).

Izvor (foto): 123rf.com; CopyrightOlga Yastremska

Leave a Reply