Jesmo li normalni!?

Nedavno čitajući knjigu autorice Ljubice Uvodić-Vranić „Kako se dobro posvađati“ nisam ni slutila da će me tematika o asertivnosti potaknuti da pišem o temi svakodnevnih dijagnoza. Postavila sam si pitanje koliko doista mogu biti asertivna kad čujem laičke dijagnoze duševnih poremećaja? Hoću li biti asertivna ili ću se baš dobro posvađati, kad čujem da netko za nekoga kaže da „nije sav svoj“?

Čitajući knjigu naišla sam na rečenicu koja govori o tome kako je svaki naš vid ovisnosti ishod autoagresije, odnosno agresije prema samome sebi. Okolina i faktor nasljeđa su nešto od čega smo izgrađeni kao osoba. I teško je doista razdvojiti što nam je dala majka priroda, a što smo usvojili iz našeg okruženja, ali jedno je sigurno jasno kao dan … svi naši postupci, naše ponašanje, su odraz našeg svjesnog, podsvjesnog ili nesvjesnog dijela ličnosti. Bez obzira iz kojeg dijela svijesti dolazi poriv, oni su rezultat nas samih, to smo mi, koliko god se mi određenog dijela svijesti odricali.

Postavlja se pitanje kako onda imamo pravo za nekoga reći da je lud, da treba na liječenje, na osnovu čega njegovu ličnost smatramo bolesnom? Otkud nam to pravo?

U psihologiju su poznati kriteriji abnormalnosti bez kojih ne bi bilo klasificiranja (određenja) bolesti i razdvajanja bolesti od zdravlja, abnormalnog od normalnog. Kriteriji abnormalnosti su sljedeći:

  1. statistički kriterij

Normalno je ono čega ima najviše; oslanja se na normalnu distribuciju (raspodjela u kojoj prosječne vrijednosti karakteriziraju nešto zdravo i normalno, dok krajevi ekstremno negativnog i ekstremno pozitivnog karakteriziraju nešto bolesno i abnormalno).

  1. socijalni kriterij

Psihičko zdravlje podrazumijeva prilagodljivost osobe na zahtjeve okoline i prihvaćanje socijalnih normi.

  1. subjektivni kriterij

Normalno je ono što pojedinac prema vlastitom sudu smatra kod sebe ili kod drugih da je normalno.

  1. medicinski kriterij

Čovjek je bolestan ukoliko ima simptome psihičke bolesti koji zadovoljavaju određene dijagnostičke kriterije (klasifikacijske).

Ovo su osnovni kriteriji prema kojima svi stručnjaci svijeta određuju što je doista bolest, a što nije.

Prvi kriterij kaže kako je normalno ono čega ima najviše … Ovaj primjer se najbolje ogleda u klasifikaciji homoseksualnosti. Do 1980. godine homoseksualnost se nalazila u klasifikaciji Dijagnostičkog i statističkog priručnika za duševne bolesti (DSM), jer se vrlo malo znalo tko je doista homoseksualac i nije se znao točan broj homoseksualaca u svijetu. Istina je da se ni danas ne zna točno koliki bi bio udio homoseksualaca u sveukupnoj populaciji. Međutim, kako se broj homoseksualaca povećavao (ili su barem postali transparentniji i prisutniji u javnosti), broj je izlazio iz ekstrema, tj. iz krajeva normalne distribucije i struke su bile dužne 1980. godine izbaciti homoseksualnost iz klasifikacije poremećaja. Homoseksualnost više nije poremećaj. I kako je moguće da nešto što je bilo poremećaj više nije i obratno? Vidimo da stručnjaci imaju odgovor na ta pitanja, a jedan od njih je statistički kriterij … učestalost toga „problema“ je porasla i zato se više ne govori o poremećaju. Svi kriteriji abnormalnog imaju svoje velike nedostatke, kao na primjer: socijalni kriterij koji kaže da psihičko zdravlje podrazumijeva prilagodljivost osobe na zahtjeve okoline i prihvaćanje socijalnih normi. Sinoć, u dnevnom tisku čitam kako su u Berlinu otvorene prostorije za legalno drogiranje i pitam se postaje li možda i to socijalna norma? Ako okolina postavi drogiranje kao socijalnu normu hoće li to za određeni broj godina postati normalno, a osobe koje nisu ovisnici o drogama možda postati nešto abnormalno po socijalnim kriterijima koji će nam doći (iskreno se nadam da neće!). O sljedećem subjektivnom kriteriju se ne usuđujem ni pisati, jer se brinem koliko će to subjektivno biti, odnosno, i sami smo svjesni posljedica koje nosi subjektivnost.

Kad i sama znanost priznaje tolike nedostatke kriterija abnormalnosti, jer i sama znanost teško utvrđuje što je bolest, a što ne, tko smo onda mi da za nekoga kažemo da je „lud“ ili da „nije sav svoj“ – kako se obično kaže u kolokvijalnom govoru.

Najčešći primjer davanja laičkih dijagnoza na našim prostorima je vezan za PTSP. Svi danas „znamo“ tko boluje od PTSP. Čim je netko neurozan, nestrpljiv, ima fizičkih problema, zaboravlja, naglo i burno reagira, a preživio je rat, 100% ima PTSP. To su česte rečenice i zaključci kojih smo svi svjedoci. Pa da se tako olako daju dijagnoze … od čega sve onda mi bolujemo … jesmo li i mi ludi? Istina, da za takvu epidemiju „ludila“ odgovornost možda snosi i sama psihologija, odnosno, psihijatrija. Naime, Freudovi sljedbenici često govore da samo 5% ljudi mogu biti svrstani u potpuno „normalne“, dok svi ostali, svjesno ili nesvjesno pate od nekog oblika neuroze ili rjeđe čak i od psihoze. Tomu naprotiv, humanistička psihologija je već od samih začetaka nastojala pristupati čovjeku kao zdravom biću, a ne kao bolesno-iskompleksiranom, što je karakteristično za prethodno navedenu grupaciju. Tko god da je u pravu, ne bismo smjeli zaboraviti da je psihologija znanost koja zahtjeva stručan pristup i dugu obuku. A tko nije stručan, svakako bi trebao biti vrlo oprezan kad je u pitanju dijagnosticiranje psiholoških poremećaja unutar svoga ljudskog okruženja. Na koncu, ljudsko suosjećanje i podrška imaju puno veći terapeutski učinak od nekakvog kvazi-psihološkog poigravanja.

U Sarajevu, 19. 11. 2012.

B. K. 

Leave a Reply