Utorak, 19 ožujka, 2024

„Osjećaj oskudice je iracionalni strah koji počiva duboko u svima nama, šapćući našem podsvjesnom umu da jednostavno nemamo dovoljno. To je laž koju moramo pobijediti da bismo bili uspješni.“

Kroničari kažu kako je jedna od zadnjih stvari koju je gordi i buntovni reformator Martin Luther izrekao pred samu smrt bilo ono katarzično: „Svi smo mi prosjaci“. Uistinu, ako bi pošli i od najuspješnije ljudske priče, pronašli bi da je taj čovjek bio ovisan o tuđoj pomoći barem na početku kao i na kraju svoga života, a na koncu se obično kaže ono kako nitko nije toliko bogat da ne bi imao što primiti, te da nitko nije toliko siromašan da ne bi imao od sebe što dati.

Neki ljudi su jako ponosni, i doslovno bi radije „umrli“ nego nešto pitali ili tražili, no i takvi zapravo itekako očekuju da njihove tihe težnje budu prepoznate i ispoštovane, te da im se dadne to što smatraju da je njihovo.

Tragedija prosjačenja  

Kako rekosmo, sasvim je prirodno u životu imati različite želje, iste izražavati, i za istim težiti, međutim, u svemu tome čovjeka vreba i jedna nemala opasnost koju bismo proizvoljno mogli nazvati „habitus nemajućeg“. Zapravo, sve to skupa i nije opasnost nego istinska ljudska tragedija. Naime, sa svakom svojom željom mi pred cjelinom stvarnosti priznajemo da smo oni „nemajući“, tj. oni koji nemaju, i zatim što više toga tražimo, ovo „nemati“ počinje prerastati u naše trajno stanje – habitus. Dakle, ovo „nemati“ kao da na kraju postaje čovjekovom drugom prirodom, a tu onda više skoro da nema pomoći. Čovjek je nezadovoljan jer nema, a i kad dobije što je htio i dalje će biti nezadovoljan, jer je on sada po svojoj prirodi „onaj koji nema“. Rekli bismo „ontološki siromah“ – kozmička praznina koju je nemoguće ispuniti.

Kad govorimo o zabludi oskudice (The Scarcity Fallacy), mi zapravo govorimo o jako ozbiljnom psihološko-sociološkom problemu današnjice, a njegova ozbiljnost se ponajviše pokazuje u tome što ga današnji čovjek nije svjestan. A ne može ga ni biti svjestan upravo zato jer mu je postalo sasvim prirodno i normalno to da je on taj „nemajući“. Na toj postavci se temelji kako moderna kultura tako i ekonomija.

Američka socijalna filozofkinja Brené Brown primjećuje kako današnji čovjek živi u stanju trajne oskudice. Prije nego što zaspimo razmišljamo o tome kako danas nismo dovoljno napravili. Kad se probudimo, zabrinuto razmišljamo o tome kako se nismo dovoljno naspavali. Uvjereni smo da zarađujemo premalo, ali i to da se premalo odmaramo, zabavljamo, družimo … da nemamo dovoljno ljubavi u životu itd. „Osjećaj oskudice je iracionalni strah koji počiva duboko u svima nama, šapćući našem podsvjesnom umu da jednostavno nemamo dovoljno. To je laž koju moramo pobijediti da bismo bili uspješni.“ U tom smislu mogli bismo reći da moderni uspješni svijet zapravo po sebi ne predstavlja ništa drugo do li nastambu „uspješnih prosjaka“. Imaju skoro sve, ali izražavaju količinu nezadovoljstva skoro kao da nemaju ništa.

„Zakon privlačenja“ koji to često nije

U sveprisutnoj „Life-coaching“ i „Self-help“ literaturi današnjice često se provlači i motiv tzv. zakona privlačenja. No, pri tome će te se vjerojatno grdno prevariti ukoliko budete slijedili one koji ovaj zakon tumače prvenstveno na način vizualizacije uspjeha. Ono nešto u stilu „meditirajte o svojem uspjehu … predočite si kako postižete uspjeh…“ i sl., jer iskustvo života nerijetko pokazuju da su naše želje i uspjeh zapravo obrnuto proporcionalni. To bi značilo kako ćemo uspjeh (bilo koje vrste) lakše u postojanje prizvati ukoliko ne budemo opterećeni istim. Punina puno bolje privlači puninu od praznine. Ne kaže se uzalud u narodu: „Para na paru, uš na fukaru“. Zato, ako već nešto treba sebi vizualizirati onda je to ono „da već imamo dovoljno i da zbog toga trebamo biti zahvalni“. To se pokazuje nepobitnim i na razini međuljudskih odnosa. Uživamo li više u društvu veselih optimista ili u društvu nikad zadovoljnih i mrzovoljnih pesimista i defetista? Odgovor je valjda sam po sebi jasan. Dok oni prvi postaju sve bogatiji u svojem duhovnom bogatstvu, ovi drugi gube i ono malo što imaju. Stoga i rekosmo da se zabluda oskudice u životu mora nadvladati. Samo bez nje možemo živjeti ono što bi se reklo „punim plućima“.

Umjesto zaključka: Najuzvišenija molitva je ono ni zašto ne moliti

Slično vrijedi i u svijetu vjere. U judeo-kršćanskoj tradiciji se ona uobičajena molitva „za nešto“ poslovično smatra najminornijim oblikom molitve, a ljudi upravo najčešće tako i mole: za nešto konkretno. Od toga je uzvišenija molitva „zahvalnica“ – za ono što se već u životu primilo. Još više od toga je ono „prorokovati“, uz važnu napomenu da u biblijskoj tradiciji ovo „prorokovati“ i ne znači proricati budućnost nego slaviti Boga zbog silnih djela Njegovih.  Tu je i meditacija – duboko opušteno promišljanje o Božjoj riječi, kao i kontemplacija – ne razmišljati više ni o čemu, nego si isprazniti um i uz duboko pravilno disanje uživati u potpunom Božjem miru. Indijski isusovac i veliki učitelj duhovnosti Anthony de Mello je sve ovo zgodno sažeo na slijedeći način:

  • Govorna molitva: Ja govorim, Bog šuti;
  • Meditacija: Ja šutim, Bog govori;
  • Kontemplacija: Šutimo i ja i Bog (ali na način da duboko uživamo u našem tijesnom šutljivom zajedništvu).

No, prije svega toga, temelje takvog razmišljanja pronalazimo već u samom evanđelju: „Tražite stoga najprije (Božje) Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati“ (Mt 6,33). Ili na drugom mjestu, malo prije prethodnoga: “Kad molite, ne blebećite kao pogani. Misle da će s mnoštva riječi biti uslišani. Ne nalikujte na njih. Ta zna vaš Otac što vam treba i prije negoli ga zaištete“ (Mt 6,7-8).

Na samom kraju, fromovski gledano, ono „Imati“ je svakako važno sredstvo za život, ali cilj života ipak nije to „imati“ nego ono „biti“. S tim da paradoks kaže da i ovo „imati“ dolazi najčešće tamo gdje je glavni čovjekov cilj ono „biti“.

U Sarajevu, 21. 9. 2018.

M. B.

 

Izvori:

– Bill CARMODY, The Scarcity Fallacy (6.II.2015), Inc., Izvor: https://www.inc.com/bill-carmody/the-scarcity-fallacy.html (Stanje: 21. 9. 18.).

– Anthony de MELLO, Sadhana : A Way to God – Christian Exercises in Eastern Form, Bantam Doubleday Dell Publishing Group Inc, New York, 1984.

– http://www.youtube.com , To have or to be, by Erich Fromm, (12. 1. 2014.), (Stanje 21. 9. 2018.).

Izvor (foto): 123rf.com

Tags: , , , ,
Mario Bernadić

0 Comments

Leave a Comment