Nedjelja, lipanj 20, 2021

Dnevna potrošnja vremena na određene uobičajene aktivnosti poprima sasvim novo značenje ukoliko istu pokušamo sagledati na godišnjoj i životnoj razini.

Često čujemo, a i sami kažemo ono kako se „nema vremena“. Dobro, to je nerijetko i svojevrsni izgovor prilikom izbjegavanja društva dosadnih ili neugodnih ljudi. Također, na isti način se uspješno izbjegavaju i neke neželjene inicijative i možebitne obveze. Međutim, pokatkad ovo iskreno kažemo jer stvarno mislimo da za nešto nažalost više nemamo vremena. Npr. to se počesto odnosi na neki hobi kojim smo se prethodno godinama bavili, a sada, zbog preuzimanja i umnažanja novih obveza na ovo možemo slobodno zaboraviti. Ali, pametni i radišni „Japanac“ je doskočio i ovom problemu. Oni kažu, koliko god da se nema vremena, svi mi imamo barem jednu slobodnu minutu dnevno. A minuta po minuta (…) nakupi se. Konkretno, to je pola sata mjesečno, kao i šest sati godišnje.

E pa sad, nije se baš lako s nečim baviti samo minutu dnevno, jer objektivno trebamo i više minuta samo da se pripremimo za neku određenu aktivnost. No, „Japanac“ izgledno i nije mislio doslovno na jednu minutu nego na određeni pristup životu i radu koji omogućuje bolju organizaciju vremena, ali i znatno objektivnije vrednovanje istoga.

Uzmimo za primjer da ‘mjesto one „minute“ radije govorimo o odvajanju petnaest minuta dnevno za neku – nama dragu – aktivnost. Realno, i uz sve moguće obveze, svi mi imamo tih 15 minuta dnevno, a to je 450 minuta mjesečno ili 90 sati godišnje. Ako na ovaj način sagledamo onih početnih 15 minuta na jednoj široj godišnjoj razini, dolazimo do sasvim ozbiljnog vremena. Za 90 aktivnih sati može se postići puno toga. Na primjer, može se solidno ovladati osnovama nekog stranog jezika, naučiti svirati neki instrument (…) tko slika, možda mu pođe za rukom pripremiti i cijelu samostalnu izložbu, ili opet konkretnije: može se završiti neki „on line“ kurs koji će znatno unaprijediti naše profesionalne sposobnosti i kompetencije.

Umijeće mogućeg

Spomenuti japanski pristup dolazi iz njihove poslovne „Kaizen“ filozofije. Kaizen ( 改善)na japanskom jednostavno znači promjenu na bolje. Ovdje se radi o svojevrsnom umijeću mogućeg. Naime, Kaizen se ne interesira za skupe i komplicirane promjene. Suprotno tomu, on traga za malim i jednostavnim promjenama koje s vremenom dovode do velikih rezultata. Inače, informacije radi, spomenuti princip je nastao u pogonima Toyote. Krenulo se od bolje organizacije radnog mjesta, optimalnijeg razmještanja alata, tako da radniku u pravom trenutku sve bude pod rukom. Na prvu ne zvuči ništa posebno, ali Kaizen je među najzaslužnijim stvarima za japansko gospodarsko čudo.

Današnja tema se jako dobro nadovezuje na onu prethodnu. Jer i onih „par dobrih riječi dnevno“ spada u domenu mogućeg i lako ostvarivog. Velike ambicije i planovi obično na kraju djeluju paralizirajuće po čovjeka. Puno bi htjeli, a za to je obično potreban i neki suludo velik novac, kao i neke sasvim posebne mogućnosti i prilike. S druge strane, kako ono reče John Lennon: „Život je ono što nam se događa dok mi kujemo planove za život“. Što će reći, uz velike snove, ambicije i maštanja obično ide neki sasvim monoton i po sebi bijedan ljudski život!

Nije nimalo čudno što kalkulacije tipa „počinjem učiti od ponedjeljka“ ili „od idućeg mjeseca sam na dijeti“ na kraju i ne donesu neke ozbiljnije rezultate. Pravo vrijeme za promjene je ovdje i sada, jer mi aktualno i postojimo samo ovdje i sada. Sutra ćemo tek postojati, a ono „jučer“ je već trajno spremljeno u prošlost. Dakle, dobre promjene počinju isključivo ovdje i sada, i to sa onim sredstvima i sposobnostima koje trenutno imamo na raspolaganju. Sva ostala naša predviđanja i planovi su obično čista fikcija iz domene bajke i znanstvene fantastike!

Godišnji i životni obračun

Vidjeli smo da se onih – na početku spomenutih 15 minuta dnevno – kroz godinu može pretvoriti u neku sasvim lijepu i uspješnu ljudsku priču. Međutim, pod istim vidikom bi trebalo promotriti i neke naše uobičajene vremenske gubitke. Na primjer, na našim prostorima se jako puno gleda televizija. Kudikamo više od onih maksimalno preporučenih 90 minuta dnevno (opet „Japanac“ sračunao). U našim domovima se TV-prijemnik pali uglavnom odmah nakon povratka kući s posla ili iz škole, i tako „gori“ sve do odlaska ukućana na spavanje. Po službenim podacima hrvatske Agencije za elektroničke medije (2014.), prosječni Hrvat prati TV program 272 minute dnevno, dakle nešto više od 4 i pol sata svaki dan. Radi daljnjeg lakšeg računanja zaokružit ćemo ovu cifru na 5 sati. Dakle, to bi bilo 150 sati mjesečno, te 1800 sati godišnje. Ako potonji rezultat preračunamo u dane, dolazimo do poražavajućeg podatka kako prosječni čovjek prodangubi punih 75 dana godišnje ispred TV-prijemnika! Ako sad to dalje pomnožimo s prosječnim životnim vijekom koji na našim prostorima iznosi otprilike 75 godina, dolazimo da čovjek ovdje za života provede nekih 5625 dana pred TV-om. Preračunato ovaj put u godine, dolazimo do cifre od 15 i pol godina. Jedna petina života!

Zato, na kraju, moglo bi se reći da svatko od nas i ima, i nema vremena – sve u zavisnosti od toga kako mu pristupamo.

U životu raspolažemo u prosjeku s 27000 dana. Međutim, od toga oko 9000 dana moramo odbiti na spavanje i odmor, a to se jednostavno mora. Minimalno još 7000 dana ode na posao i školovanje, a i to se mora. Dakle, teoretski ostaje 11000 cjelovitih dana. Reklo bi se opet jako puno vremena, no ne smijemo izgubiti iz vida kako se to sve u konačnici lako dadne pročerdati, osobito ako ste i sami na putu – kako već vidjesmo – da 5625 dana provedete gledajući zatupljujući TV-program, a otprilike još toliko na ispijanje kava ili alkohola uz prateće besmislene razgovore i tračeve.

Na samom kraju, reći ćemo da svatko treba odlučivati o svojem životu. To je naše zajedničko i neotuđivo pravo. No, vidimo da svoju svakodnevnicu možemo sagledati u jednom sasvim novom svjetlu i značenju ukoliko istu pokušamo sagledati na godišnjem i životnom planu i razini.

U Sarajevu, 15. 12. 2016.

M. B.

Tags: , , , ,
Mario Bernadić

0 Comments

Leave a Comment

Ostali tekstovi

O krivnji i rijeci

O krivnji i rijeci

17. kolovoza 2019.
O SKRIVENOSTI

O SKRIVENOSTI

13. kolovoza 2018.
O tijelu

O tijelu

14. studenoga 2019.
RAZGOVOR O NASILJU (Razgovor o paklu – X. dio)

Postoji li Bog? (I. dio)

23. veljače 2017.
VAŽNO SE POKAJATI

VAŽNO SE POKAJATI

4. svibnja 2018.