O oproštenju

Možemo li oprostiti u ime onoga kojega nema? Smijemo li to učiniti? Kako znamo da činimo ono što on traži i time ispunjavamo njegovu želju? Je li nam dopušteno u ime onoga koji je trpio patnju, torturu, zlo oprostiti onomu koji mu je to učinio? Što ako opraštamo u ime onoga kojega nema, a on protestira protiv oproštenja i traži pravdu, čak i osvetu? Ne možemo čuti njegov protest. Ili što ako ne oprostimo u ime onoga koji više nije s nama, a on s one strane života bezrezervno zahtijeva da oprostimo? Je li za oproštenje dovoljno pamćenje i sjećanje kako je bio dobar čovjek i da je živ sigurno bi oprostio naneseno zlo i patnju? Ponekad se govori kako mrtvi ne opraštaju, ne opraštaju zlo i ne opraštaju patnju. Ako smo uzročnici zla kojega su pretrpjeli i patnje koju su prošli i kada tražimo od njih oproštenje, kako možemo znati jesu li nam oprostili?

U paradoksu opraštanja ne znamo žele li oni s one strane života oprostiti svojim progoniteljima i mučiteljima niti znamo ako ne žele oprostiti naneseno zlo? Ipak onaj koji je nanio zlo i patnju drugom čovjeku biva progonjen tim paradoksom opraštanja: je li mu onaj kojemu je učinio zlo oprašta njegove zločine ili traži pravdu i osvetu? Pa i ako nudi oproštenje, kako mučitelj i zločinac može čuti njegovo oprošteno ti je koje bi trebalo biti izgovoreno s one strane groba. Oproštenje na jedan neraskidiv način povezuje mrtvoga sa živim i živoga s mrtvim i veza se ne može prekinuti sve dok živi ne umre i postane kao onaj kojemu je učinio zlo. Kao da oproštenje prodire istovremeno s obje strane stvarnosti i ove nama poznate i one druge poznate samo mrtvima. Oprostiti u ime onoga kojega više nema koji je mrtav i biti siguran da je oproštenje ono što je mrtvi želio darovati svome neprijatelju, svome ubojici. Može li živi uzeti u svoje ruke moć oproštenja koja pripada mrtvom i darovati je zločincu? Ako je onaj koji je s one strane života protiv oproštenja, zar mu se onda oproštenjem ne nanosi nepravda jer prije oproštenja traži pravdu, a nekad možda hoće i osvetu?

Sukobiti s onim koga više nema, tko je mrtav ali je bio tvoja krv i meso nad kojim je učinjeno zlo i nepravda i u njegovo ime reći njegovom mučitelju opraštam ti. Mi nismo u dilemi samo prema onomu koji je učinio zlo našoj krvi i mesu, u dilemi smo i sa samima sobom tko je ovlašten dati ili uskratiti oproštenje, ja ili mrtvi. Činimo li pravo prema onomu koji više nije s nama i koji više nikada neće govoriti ljudskim jezikom, pa čak i ako govori, onda govori jezikom kojega mi živi ne možemo razumjeti. Reći o nekom kako bi on/ona sigurno oprostio da je živ, ništa nam ne kazuje li on/ona koji je s one strane života oprostio i slaže li se s nama, jer lako je oprostiti zlo i patnju koji se nama ne događaju, osim samo u našim mislima. Kod oproštenja smo uvijek u dilemi. Ako oprostimo u ime onoga koji nije s nama koji je trpio nepravedno zlo, jesmo li sigurni da činimo točno ono što on želi ako opraštamo u njegovo ime? Ili ako ne oprostimo u njegovo ime, čime stvaramo nove horizonte za nove osvete i nova zla, činimo li točno što on želi, da nikada neće oprostiti naneseno zlo, patnju i nepravdu?

Ozdraviteljsku snagu oproštenje osjećamo samo onda kada mi opraštamo ono što nam je učinjeno, samo onda kada ja oprostim zlo koje učinjeno meni. Ako bolje promotrimo, ne možemo oprostiti u tuđe ime, nego samo u svoje. Možda bismo mogli oprostiti čak i u tuđe ime, biti glasnici oproštenja kad nam netko živ dođe i kaže da odemo u njegovo ime oprostiti drugom. Ali nikad se ne događa da šaljemo nekog drugog da za nas oprosti niti pristajemo da netko drugi traži oproštenje u ime onoga koji sam treba tražiti oproštenje od nas. Iskustvo oproštenja kojega sami darujemo jer nam je drugi učinio zlo i primamo od onoga kojemu smo nanijeli zlo stavlja pred nas pitanje: Ako možemo isključivo opraštati u svoje ime, jer na taj način oproštenje ozdravlja naš odnos, možemo li smijemo li oprostiti u ime onoga kojega više nema ili uskratiti oproštenje u njegovo ime? Kako znati što nam je činiti? Oproštenje ima izuzetnu snagu da obnovi čovjekov život i da mu daruje novi početak, ali oproštenje ima i svojih dilema i nedoumica o kojima i kad razmišljamo, ne dopiremo daleko jer ne znamo kako oproštenje postoji kada pređemo granicu fizičke smrti i prijeđemo u onostranost.

Misao kako s one strane postoji Onaj ili Netko čija je narav takva da ljubi i oprašta tražit će od svakoga od nas da prije nego uđemo u vječnost ljubavi i milosti oprostimo onima koji su ostali među živima bez obzira kakvo su nam zlo učinili i kakvu smo nepravdu pretrpjeli. Bilo bi lakše kad bismo to morali učiniti neizbježno tako da ne možemo odlučiti drugačije nego da oprostimo. Međutim, što ako i s one strane života i pred Onim koji za sebe kaže da je čista ljubav možemo još uvijek odlučivati hoćemo li oprostiti ili nećemo? Pa čak i ako možemo o tome odlučivati s one strane života, kako ćemo živom čovjeku koji je u ovom svijetu i čeka naš odgovor prenijeti poruku, riječ i reći mu da opraštamo ili ipak ne opraštamo? Ili još, što ako mi s one strane oprostimo, a on poruku protumači kao da ne želimo oprostiti ili ako ne želimo oprostiti, a on naš signal protumači kao oproštenje i nema mogućnosti da se međusobno razumijemo?

Oproštenje prelazi granice svjetova, ono u sebi ima nešto i ovostranog i onostranog, u sebi ima nešto i od božanskog i od ljudskog. Uvijek smo u potrazi za odgovorom na pitanje oproštenja svjesni da s ove strane posjedujemo samo dio znanja i spoznaje o oproštenju i da, htjeli ili ne, stalno moramo pokušavati odgrnuti zavjesu zagrobnog života, života nakon smrti kako bismo stupili u kontakt s onima koji su trpjeli nepravdu i zlo i patnju da ih pitamo hoće li nam oprostiti ili nam ne žele oprostiti i možemo li i smijemo li u njihovo ime opraštati ili uskratiti oproštenje. U tome je dilema i težina oproštenja. Ne može se oprostiti niti uskratiti oproštenje ako nemamo spoznaju o tome što želi i onaj s one strane života kao i Onaj koji postavlja uvjete da se uđe u Njegov život ljubavi. Ovo dvoje je ono o čemu znamo najmanje i zato se trudimo na svaki način baciti pogled tamo na onu stranu kako bismo bili sigurni jesmo li učinili onako kako su željeli i onaj kojega nema i Onaj koji oproštenje stavlja kao bezuvjetni uvjet ulaska u vječnost.

Nikada nećemo biti do kraja sigurni dok se i sami ne nađemo jednog dana s one strane oproštenja ostavljajući iza sebe u dilemi i nedoumici onoga koji nam je učinio zlo, nanio nepravdu, uzrokovao patnju i pita se jesmo li mu oprostili ono što nam je učinio ili nismo? Bilo da mu jesmo ili nismo oprostili, kako mu prenijeti poruku i kako će znati što mu je činiti?

U Sarajevu 3. 12. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Nagy-Bagoly Arpad

Leave a Reply