Ponedjeljak, srpanj 26, 2021

Samoljublje je vrlo nepopularan pojam, s tim da ono i nema puno veze sa samo-ljubavlju nego puno prije sa samo-zaljubljenošću. No, ako već postoji jedna takva nelegitimna samo-zaljubljenost, onda izgledno postoji i ona opravdana i uzvišena forma istinske samo-ljubavi.

Problemi zaljubljenosti su vrlo teški premda u suštini vrlo jednostavni. A i nema ih puno. Prvi je idealizacija, drugi je neopažanje i neprihvaćanje problema dotične relacije. Dakle, ono što je dobro, obožava se i zapravo po sebi preuveličava. A ono što nije, ne vidi se, a čak ako se i vidi, onda se ignorira. Opet, to što nije dobro, vrlo lako može biti mana voljene osobe. Ali može biti i nešto drugo. Možda su obje osobe po sebi dobre, ali jednostavno, imaju drugačije životne prioritete, interese i planove. A to za njih kao par u konačnici i nije dobro. Što bi se reklo: „Prvo pitanje je kamo idemo, a drugo, tko će poći s nama? Ako ta pitanja ikad postavimo obrnutim redoslijedom, naći ćemo se u nevolji” (H. Thurman).

I onda jednog dana ljudi konačno progledaju i otrijezne se. Problemi se sada sasvim jasno vide, a na idealizacije su u međuvremenu postali rezistentni, baš kao i na bilo koju drugu drogu. I što sad? Pa za neke će to biti definitivni kraj, za one druge početak neminovnog kraja, za treće – početak dugoročne tugaljivo-osrednje veze, a za one četvrte možda čak i početak istinske ljubavi. Zašto tek sad i to baš one istinske? Pa ljubav čovjeku nikad nije ono primarno i prirođeno. Za ljubav treba uzrasti i pomučiti se (M. Selimović). Za ljubav prvo treba nadići sve one dječje bolesti zaljubljenosti. Također, za ljubav je često potrebno prvo jako dugo biti rezigniran i razočaran, pa čak i smiono zaključiti ono kako nema ljubavi, i tek onda nekad na kraju, kad shvatiš da tvoja, sad već uvriježena, neljubav i nema druge alternative osim one „što ako je ipak moguće” ljubavi, tada se obično sasvim polako „mic po mic” i usudiš voljeti. A usred svega ovoga, za ljubav je ipak možda najpotrebnije prvo istinski zavoljeti samoga sebe.

Treba jako puno vremena za zavoljeti se…

S ljubavlju prema sebi ide poprilično slično kao i s ljubavlju prema drugima. Ako se ova ikada dogodi, izgledno je da će se dogoditi tamo nekad dosta kasnije, u zrelijim godinama. A prije toga, prvo će se dogoditi samo-zaljubljenost, a zatim i ono veliko razočaranje. Dakle, u samom početku čovjek se samoidealizira. Preuveličava svoje vrline i ne primjećuje mane. Ako ih i primjećuje, u svakom slučaju ih ne smatra nešto strašnima. U svemu tome, moglo bi se reći da je čovjek naprosto priljubljen za samog sebe, te da okolni svijet i njegove potrebe slabo primjećuje. Tu naravno govorimo o dječjem narcizmu koji pokatkad preraste i u narcizam odrasle osobe. Tu ujedno nailazimo i na prvu suštinsku razliku između samozaljubljenosti i zaljubljenosti. Naime, ova prva obično traje puno, puno duže. Neki je zapravo nikada ni ne uspiju nadvladati, no kod većine drugih ona zapada u prvu ozbiljniju krizu tamo nekad već u pubertetu, pa možda čak i malo prije toga. Tamo nekad u dobi od desetak godina djeca se počinju međusobno ozbiljnije uspoređivati, te jasno primjećuju kako su drugi vršnjaci u nekim stvarima jednostavno bolji. S vremenom će početi opažati i to kako ih izvanjski svijet definitivno ne prihvaća tako dobro i prisno poput rođenih roditelja. A i ono što su smatrali na sebi posve dobrim, s vremenom će uvidjeti kako drugi ljudi to ne cijene dovoljno ili im to, još gore, jednostavno nije potrebno. Još tek kad dođu prvi ozbiljniji promašaji i neuspjesi na fakultetu, pa zatim i na radnom mjestu… Čovjek se tada nalazi pred jako nezahvalnim izborom. Ili će pobjeći u fantaziju i neurozu ili će se jednostavno pomiriti s tim da je nitko i ništa, a što po sebi opet jest neuroza. Stoga bi se reklo da se ovdje radi o izboru: kompleks više vrijednosti ili kompleks niže vrijednosti! Ili ćeš obmanjivati sebe i druge kako ti sebe jako voliš ili ćeš priznati sebi i drugima da se jednostavno ne voliš, barem ne dovoljno? I zatim, kojim god putem da krene, čovjek će prije ili kasnije morati zastati i upitati se: „Zar ću ovako provesti cijeli svoj život!?” … A i ono drugo: „A šta ako je ipak moguće voljeti sebe … baš ovakvog sebe … prolaznog, nesavršenog, mušičavog, neurotičnog, bespotrebnog – tj. potrebnog tek onda kad drugima nešto konkretno treba”. Pa onda opet pad … i to teški pad: „Da sam sve ovo shvatio na vrijeme, možda bi se i mogao zavoljeti, ali sada nisam više samo ono mušičav, neurotičan, bespotreban… nego sam još i vremešan te već ponešto narušenog zdravlja i nerava … O da sam to mogao shvatiti na vrijeme, ali nisam!” Onda ponovno dolazi mali rast – sada već stara spoznaja: „Pa zar ću ovako do kraja života, a tko zna, možda i poslije samog života? Bilo bi definitivno bolje prihvatiti se!” A onda opet teška sumnja: „Zar ću izdati svoje mladalačke ideale i težnje, eto samo da bi se prihvatio? Ma bolje vala veličanstveno propasti nego prihvatiti ovu ljudsku olupinu od samog sebe!” I tako onda neko vrijeme opet uživaš sablasno u vlastitoj ogorčenosti i zlosretnoj sudbini dok ne pomisliš da bi ipak puno bolje bilo voljeti sebe, pa kakav god da si. I upravo tu dolazimo do epohalno važne spoznaje: Ljubav je poprilično rudimentarna, i s naše današnje točke gledišta slobodno možemo reći posve primitivna stvar. Tu se susrećemo s primarnim bljeskom bitka i praiskonom postojanja. Tu nema gore-dolje ni lijevo-desno. Tu nema ni temelja ni razloga, osim onog jednog jedinog: da je ljubav jednostavno bolja od neljubavi, kao što je bolje i njoj posljedično postojanje od nepostojanja, te trajanje od netrajanja. Premda tu Njezinu neshvatljivo veliku rudimentarnu jednostavnost u početku osjećamo kao slabost, kasnije ćemo pred istom padati na koljena u ekstatičnom religioznom udivljenju. Jer ovaj izbor je primordijalno jednostavan, pa samim tim onda i logički lagan: Ljubav je jednostavno neusporedivo bolja od neljubavi. Tako je bilo, tako jest, i tako će uvijek biti. I nema nikakve veze što nam se nekad više sviđa godinama, desetljećima, pa tko zna, možda čak i milijunima godina čamiti u mraku. Jednostavno, i na taj način ćemo kad tad priznati i shvatiti da je ljubav jednostavno bolja od neljubavi.

Epilog

Kako prema sebi, tako prema drugima, pa i prema prirodi, društvu, karijeri, svijetu … pa čak i prema samoj Ljubavi. Za nas sve uvijek počinje sa zaljubljenošću, zatim slijedi razočarenje, a na kraju nam preostaje strpljiva škola Ljubavi. One Ljubavi koja je kroz život kadra izgubiti mnoge bitke, ali zato nikad ne može izgubiti rat, i to samo zato što je jednostavno i definitivno bolja od svih sablasnih čari neljubavi.

U Sarajevu 24. XI. 2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: dolgachov

Tags: , , , ,
Mario Bernadić

0 Comments

Leave a Comment